Završilo je e-savjetovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja o eksperimentalnom programu »Osnovna škola kao cjelodnevna škola – Uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja«. Na e-savjetovanje pristigao je 2761 komentar pojedinaca, od kojih veliku većinu čine komentari nastavnika osnovnih i srednjih škola, sveučilišnih profesora te raznih organizacija poput civilnih udruga, sindikata, strukovnih udruženja, ravnatelja škola, čitavih fakulteta, odsjeka pojedinih fakulteta i tako dalje. Slobodna je procjena da je barem 90 posto komentara bilo izrazito protiv navedenoga prijedloga, a ostatak je uglavnom protiv ili nalazi golem broj mana prijedlogu. Međutim, kako je poziv na natječaj za sudjelovanje u programu za najviše 50 škola na području Hrvatske raspisan prije savjetovanja s javnošću i s obzirom na činjenicu da je 2028. godina određena kao godina u kojoj bi projekt cjelodnevne škole trebao biti uveden u sve škole u državi, dojam je da je politička odluka o možda i najvećem zahvatu u školski sustav od osamostaljenja Republike Hrvatske već donesena i da će upravo prijedlog toga eksperimenta biti temelj na kojem će se graditi čitav budući projekt. O čemu je zapravo riječ nije dobro predstavljeno ni javnosti, ali još gore ni samoj struci, tj. nastavnicima, onima koji bi cijelu stvar trebali iznijeti na svojim leđima.
Učenike ionako nitko ništa ne će ni pitati, a roditeljima su kroz izjave u medijima plasirane informacije koje uglavnom ne dodiruju sam meritum, ali zato namjerno zamagljuju stvar. Plan tako vrlo ambiciozno najavljuje da su »kvalitetnijim i duljim sudjelovanjem učenika u odgojno-obrazovnom sustavu pružene brojne nove mogućnosti poboljšanja kvalitete života svim roditeljima«. »Cjelodnevna škola treba indirektno voditi većem dostupnom vremenu za roditelje/skrbnike i obitelj, ali i znatno većem raspoloživom izvanškolskom vremenu koje učenicima stoji na raspolaganju za igru i druženje s vršnjacima (jer…) suvremena škola zna i može u prvi plan staviti učenika. To je škola koja učenicima pruža istinsko okruženje za odrastanje unutar kojega ih se potiče, ohrabruje, prati, podržava i usmjerava. To je škola koja je dio cjelokupnog sustava odgoja i obrazovanja u kojem svaki učenik ima stvarnu i optimalnu mogućnost izgraditi i formirati osobni, društveni i budući profesionalni identitet. To je škola u kojoj svaki učenik ima priliku formirati i dosegnuti najbolje od sebe, na temelju sposobnosti i svojega rada, neovisno o obiteljskom okruženju i neovisno o utjecajima društvenih obilježja u kojima odrasta, a koja nije birao.«
To su dvije rečenice iz programa koji je prepun sličnih općih mjesta, ali iz kojih se čitaju dva cilja koja su najsnažnije predstavljena javnosti. Prvi je da će roditelji imati više vremena jer će im djeca moći biti u školi do 17 sati i ne će biti domaće zadaće, što, jasno, nije istina. Drugi cilj, koji naglašava to da će škola ispraviti sve krivine društva protiv pojedinca koji nije birao svoje socioekonomsko stanje, dio je svojevrsne ideološke mode koja se u raspravama o postizanju stanja potpune društvene pravednosti svodi na to treba li se društvo danas baviti pružanjem jednakosti prilika / šansi svima ili se treba usmjeriti na to da osigura jednakost ishoda, što se naposljetku svodi na marksističku: treba li društvo zapravo tražiti da svatko daje prema svojim mogućnostima da bi se drugomu dalo prema njegovim potrebama. Taj se cilj eksploatira da bi programu dao notu društvene nužnosti jer navodno ima moralnu pozadinu, međutim na kraju se u kontekstu naglašava da su na nekim međunarodnim testovima hrvatska djeca ispod prosjeka i kako se sve to naposljetku radi da bi Hrvatska bila uspješnija, tj. konkurentnija na tržištu. Dakle, na užas onih koji su mislili da će Hrvatska rušiti kapitalizam, u komentarima ima poprilično zabrinutih da se sve to zapravo radi da bi roditelji mogli u firmama biti još više i još dulje, a da se djeca pripremaju za isti takav režim već od prvoga razreda. Da je cilj »cjelovit razvoj i dobrobit učenika – intelektualno, emocionalno, fizički, umjetnički i društveno«, u to je jednostavno teško povjerovati.
No to je samo mali dio konceptualnoga, ali i pojmovnoga i metodološkoga kaosa koji karakteriziraju taj dokument. Da će se jedna ozbiljna država upustiti u takav eksperiment, napisavši dokument u kojem nema ni jednoga istraživanja o tome kakav je stvarni krvotok sustava koji navodno želi ispraviti, potpuno je nevjerojatno. Da se cijeli dokument svodi na citiranje nekoliko izvora od kojih su relevantni slavni PISA testovi (a ne spominju se recimo PIRLS i TIMMS koje je spomenulo puno nastavnika i u kojima hrvatski učenici i nisu tako loši), mape mreže Eurydice Europske komisije i Strategija razvoja RH, to je u najmanju ruku čudno. Očekivalo bi se da se cijela hrvatska znanost upregnula u to da hrvatski obrazovni sustav analizira do u detalj, nađe mane, analizira vrline i predloži rješenja. No to se nije dogodilo i nastavnike i sustav treba pripremiti za ono što dolazi. Tako je isto i s glazbenim školama. Velik broj nastavnika glazbenih škola i njihovih ravnatelja te Muzička akademija u Zagrebu upozorili su potpuno opravdano i argumentirano da će cjelodnevna škola ubiti glazbeno školstvo.
Prvo treba istaknuti da je glazbeno školstvo zakonima i podzakonskim aktima uređen, strukturiran i integralni sustav obrazovanja u Hrvatskoj te da nije riječ o nekakvu privjesku, za koji mnogi čak misle i da je nepotrebno skup trošak društvu. Okvirom Nacionalnoga kurikula i Zakonom o obrazovanju umjetničko je obrazovanje navedeno kao integralni dio od sedam područja, uz matematičko, jezično-komunikacijsko, prirodoslovno, tjelesno i zdravstveno, društveno-humanističko, tehničko i informatičko. Dapače, isti dokument definira da je umjetničko obrazovanje »pravo svakoga djeteta s izraženim interesom i sposobnostima za izražavanje u nekom obliku umjetnosti, u skladu s UN-ovom Konvencijom o pravima djeteta (1989.), posebice s pravom na kulturnu participaciju«. Dva zakona, o odgoju i obrazovanju te umjetničkom obrazovanju, reguliraju cijelu djelatnost. Potonji definira da je »umjetničko obrazovanje dostupno svakomu pod jednakim uvjetima bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, društveni položaj, invalidnost, seksualnu orijentaciju i dob, prema njegovim sposobnostima«. To je važno napomenuti da bi se naglasila činjenica da je Ministarstvo odgovorno za cijeli obrazovni sustav krenulo u izmjenu jednoga njezina dijela svjesno ignorirajući drugi. Dapače, izmjenom prvoga drugi bi se mogao ugasiti a da to nitko nije ni predvidio. Plan Ministarstva da doda pola sata tjedno nastavi glazbene i likovne kulture do četvrtoga razreda osnovne škole nije ništa drugo doli nemušt pokušaj da se pokaže da se o umjetnosti vodilo računa, ali sve pada u vodu kada se pogleda dio u kojem pišu: »Dopuštena je mogućnost u školskom rasporedu iskazivati nastavu likovnog i glazbenog odgoja kao nastavu u umjetničkom području, a metodička su očekivanja da se izvodi kao kombinacija nastave likovnog i glazbenog gdje god to učitelji razredne nastave procijene da je potrebno. Učitelji razredne nastave u sklopu eksperimentalnog programa imaju izraženu fleksibilnost i slobodu u organizaciji i drugim aspektima nastave u umjetničkom području u ukupnoj predviđenoj tjednoj satnici od tri nastavna sata.«
Tko, gdje i kako priprema nastavnike za takvu nastavu nigdje ne stoji. Činjenica da se nedostatak nastavnoga kadra predmetnih nastavnika glazbene kulture zamaskirao u načelnoj mogućnosti da tu satnicu preuzimaju učitelji razredne nastave je regresija jer se struka dugo borila da nastavu glazbene kulture od četvrtoga do osmoga razreda predaju isključivo predmetni nastavnici. Kriza s kadrom nastavnika glazbene kulture izvire iz činjenice da nastavnici moraju raditi i na dvije, neki čak i tri škole da bi mogli ispuniti nastavnu normu. To je samo slika da se cijeli taj program svodi na prelijevanje iz šupljega u prazno jer bez obzira na uvjeravanja mnogo će ljudi na kraju morati ostati bez posla. Jedino mjesto gdje se spominju umjetničke škole jest dio o izbornom programu B2: »Ovaj segment cjelodnevne nastave organizira se nakon 15 sati i obično traje do 17 sati. Moguće je da se taj dio izvodi i u drugoj specijaliziranoj umjetničkoj ili sportskoj školi.« Ta rečenica pokazuje da onaj tko je pisao program ne zna ništa o načinu na koji se izvodi te od čega se sastoje nastavni procesi u glazbenim i uopće umjetničkim školama.
Glazbene škole u Hrvatskoj organizacijski su već sada pred točkom pucanja. Inzistiranja na prelasku na jednosmjensku nastavu već su sada napregnula prostorne i ljudske kapacitete. Srećom za glazbene škole taj prelazak ne ide onoliko brzo koliko se najavljivalo pa nastavnici u glazbenim školama tu i tamo još mogu raditi i u jutarnjoj smjeni. Prelaskom samo na jednosmjensku nastavu, a bez obveze ostajanja u školi do 15 ili 15.30 kako predviđa projekt cjelodnevne nastave, obiteljski životi nastavnika glazbe već su sada prenapregnuti jer mnogi već sada rade i do 21 sat u školi. Kako će glazbene škole održavati skupnu nastavu po propisanom Pedagoškom standardu gdje su određeni brojevi djece u skupinama? Sada se naime zapošljavaju nastavnici teorijskih programa po tim standardima. Ako se krene u okrupnjavanje grupa, mijenja se standard koji je donesen da bi se osiguravala kvaliteta, ali se mijenjaju i kadrovske potrebe, dakle opet netko ostaje bez posla. Kad će djeca vježbati? Hoće li djeca, ako se glazbene škole nekako prostorno i snađu, htjeti dolaziti pet puta tjedno u glazbenu školu? Već su sada roditelji na rubu organizacijskoga pucanja ne samo zbog umjetničkih škola, nego i svih drugih aktivnosti koje žele omogućiti svojemu djetetu. Što će biti nakon ovoga? Hrvatsko psihološko društvo upozorilo je da se potpuno ignoriraju istraživanja koja pokazuju da djeca ne smiju uopće toliko puno vremena boraviti u tzv. strukturiranom vremenu i da im je nužno vrijeme dokolice i odmora uz aktivnosti koje ih opuštaju. Je li naposljetku Ministarstvo svjesno da i visokoškolski sustav umjetničkoga obrazovanja radi na principu spojenih posuda s osnovnoškolskim bez obzira na to što se tako na prvu ne čini? Odrežite osnovnoškolce, nema studenata; kod glazbe je to jednostavno tako.
Ta neka utopijska slika da će hrvatske osnovne škole biti veliki kampusi s po tri športske dvorane, bazenima, saunama, arhitektonski dizajniranim i hortikulturno uređenim prostorima, je li to uistinu realno? Djeca koja ne uče doma, nego sve odrade u školi – realno? Djeca koja rasturaju STEM i kroz igru i kreativnost otvaraju se umjetničkim doživljajima – realno? Ministar znanosti jednom je prilikom, kad se govorilo o organizaciji nastave za vrijeme korone, za jednu televiziju na pitanje što će biti s glazbenim školama lakonski izjavio kako se nada da će roditelji znati izabrati što je važnije za njihovu djecu (!). Isto je tako na kritike na projekt izjavio da je gotovo 2700 ljudi i institucija koji su isprevrtali taj dokument isto toliko puta donijelo »proizvoljne zaključke« i da se oni ne će uzimati u obzir. Izjavio je i da se glazbene škole moraju prilagoditi. Kako kad po zakonima i propisima koji su na snazi moraju raditi kako rade?
Ostaje nadati se da će tako sročen eksperiment spektakularno – propasti (uz žal što to ne će riješiti ni jedan problem hrvatskoga sustava obrazovanja). Pitanje je koliko bi djeca u tom eksperimentu mogla biti oštećena. I ako budu, tko će im nadoknaditi štetu? Što je s nastavnicima? Stalno se ističe da je najvažnija uloga ravnatelja. Zašto? Zar ravnatelji rade s djecom? Pitanja je puno, odgovora nema. Eksperiment počinje, sretno!
