Hrvatska je po svojoj prirodi, njezinu bogatstvu i raznolikosti među vodećim zemljama u svijetu, a prema UNESCO-ovu izvješću o vodama, provedenom u 188 zemalja svijeta, Hrvatska je treća u Europi po vodnom bogatstvu. Prema tom izvješću vodom su samo bogatije Norveška i Island. Hrvatska godišnje raspolaže s 32.818 prostornih metara obnovljive pitke vode po stanovniku pa je tako svrstana u krug od 30 vodom najbogatijih zemalja svijeta. No uz pitku vodu, rijeke i more, Hrvatska obiluje i brojnim termalnim izvorima.
Riječ je o izvorima tople ljekovite vode koja je često obogaćena mineralima. Naime, pojam termalnoga izvora prema znanstvenim kriterijima određuje se tako da voda mora biti najmanje 8,3 Celzijeva stupnja toplija od okolne temperature zraka. Da je termalna voda ljekovita, prepoznali su još stari Rimljani. Danas se blagodati takve vode koriste u brojnim lječilištima u zdravstvu, zatim za grijanje, zdravstveni turizam i za rekreaciju.
Poznati geolog dr. Dragutin Gorjanović-Kramberger još je 1894. opisao sve važnije izvore geotermalne vode u Hrvatskoj. No njihov potencijal nije dovoljno iskorišten, jer tek su neke termalne vode otvorene i iskorištene, oko njih napravljena lječilišta, a brojne su zabušene i čekaju neke bolje dane i gospodara koji će prepoznati njihovu važnost u zdravstvu, turizmu, gospodarstvu, demografskoj obnovi i opstanku.
Nažalost, često su se termalni izvori u novijoj Hrvatskoj prodavali i za »jednu kunu«, samo da ih netko preuzme, nerijetko je bilo i mešetarenja, a voda, poput vremena, teče i otječe u nepovrat. Termalnim izvorima posebno je bogato Hrvatsko zagorje koje ima otvorene Tuheljske, Krapinske, Stubičke, Sutinske i druge toplice. Međimurje se ponosi toplicama Sveti Martin, a pronađeno je još izvora koji čekaju neka bolja gospodarska vremena. Varaždinske toplice rehabilitirale su brojne osobe kojima je pomoć bila potrebna u sustavu organa za kretanje. Slavonija je od Lipika, Daruvara do Bizovačkih toplica prepoznatljiva bila još od srednjega vijeka. Hrvatska banovina sa svojim Topuskim toplicama može se dičiti i spjevati cijelu povijest hrvatskoga naroda, jer svi su velikani tamo dolazili, prijelomni povijesni događaji bili su u njima. Kordun je s toplicama u Lešću i drugim pronađenim termalnim izvorima poseban, jer spaja šumovitu i toplu hrvatsku prirodu. I primorski dio Hrvatske može se dičiti svojim toplicama, počevši od Istarskih koje su opisane davne 1650. ispod stijene Gorostasa, do makarskih, korčulanskih i brojnih još neistraženih. Dvoje svjetske toplice, premda zapuštene i nedovoljno javnosti predstavljene, nalaze se u Moslavini, u Ivanić-Gradu. Nose naziv »Naftalan«, jer su kupke na bazi nafte i uspješno liječe i zalječuju kožne bolesti, poput psorijaze.
Dio tih termalnih izvora prepoznali su hrvatski liječnici vizionari i neumorni su zagovornici lječilišta, ali i popratnih sadržaja zdravstvenoga turizma koji se u svijetu računa u bilijunima dolara. Među njima je i primarijus Goran Ivanišević – dugogodišnji predsjednik Odbora za zdravstveni turizam i prirodne ljekovite činitelje Akademije medicinskih znanosti Hrvatske koji navodi: »Čovjek je od prapovijesti povezan s prirodom kada je svoje nastambe smještao blizu izvora termomineralnih voda. U Rimsko doba cijenili su se njihovi prirodni izvori. Uz njih, ali i izvan njih, građena su kupališta u kojima se liječilo, oporavljalo i odmaralo. Prirodni ljekoviti činitelji kao dijelovi prirode povoljno djeluju na očuvanje zdravlja, poboljšanje vrsnoće života te za sprječavanje, liječenje, produženo liječenje, oporavak i rehabilitaciju različitih bolesti. Unatoč dugogodišnjemu radu na području zdravstvenoga turizma i prirodnih ljekovitih činitelja, balneoklimatologije kao medicinske discipline koja se bavi prirodnim, fizičkim i kemijskim učincima okoliša na ljudsko zdravlje i lječilišne medicine, sadašnje stanje korištenja prirodnih ljekovitih činitelja, kao i razvitka spomenutih područja još je i dalje nezadovoljavajuće.« Prim. Ivanišević ističe da je za daljnji razvoj zdravstvenoga turizma i primjenu termalnomineralnih voda u Hrvatskoj potrebno zaštititi nalazišta i mjesta primjene termomineralnih voda, redovito ispitivati sastav termomineralnih voda, istraživati i ocijeniti povoljne učinke termomineralnih voda na zdravi i bolesni organizam, potaknuti i usmjeriti izgradnju zdravstveno-turističkih objekata u blizini nalazišta termomineralnih voda te koristiti termomineralne vode u medicini, zdravstvenom, lječilišnom i medicinskom turizmu te prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji.
Bogata povijest Topuskoga, koje se nalazi sedamdesetak kilometara južno od Zagreba, između Karlovca i Siska, u Sisačko-moslavačkoj županiji, isprepliće se upravo oko današnjega lječilišta i toplica. Prirodna ljepota, bogata kultura, blizina Zagreba te termalne vode s lječilištem, unutarnjim i vanjskim bazenima, posebno u ljetnim danima u Topuskom povećaju broj stanovnika. Upravo su termalni izvori, od Rimljana do današnjih dana, pleli priču toga prekrasnoga i prirodno netaknutoga mjesta koje leži na nadmorskoj visini od 130 metara na području između Petrove i Zrinjske gore. Okruženo je poznatim šumama Orlova šuma i Petrova gora, a ostalo čini plodna zemlja uz rijeku Glinu i potoke Pernu, Čemernicu i Glinicu. Još za hrvatske narodne dinastije (925. – 1102.) znalo se za toplice uz rijeku Glinu, a hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. u jednoj svojoj listini iz 1201. godine spominje da ima u današnjem Topuskom svoj grad, čiji se ostatci nalaze na Nikolinu brdu u njegovu središtu.
Prema povijesnim izvorima brdo je dobilo naziv po nekadašnjoj crkvi sv. Nikole. Poveljom iz 1211. kralj Andrija II. dao je određene povlastice cistercitima kad ih je pozvao iz Francuske i izgradio im samostan na mjestu gdje se danas nalazi perivoj Opatovina. Sve važnije javne osobe posjećivale su Topusko, od biskupa Martina Borkovića koji je posebno vodio brigu za to mjesto, pa sve do današnjih dužnosnika. Biskup Maksimilijan Vrhovac prepustio je 1801. imanje opatije i tako omogućio razvoj naselja temeljenoga na korištenju termalne vode u medicinske svrhe. Iz bogate prošlosti posebno je zanimljiv detalj da su od bečkoga dvora dobivena sredstva za izgradnju lječilišta. Kralj Franjo II. prihvatio je tu ideju i nakon posjeta Topuskom s kraljicom Karolinom 24. lipnja 1818. odobrio sredstva iz blagajne Državnoga ratnoga vijeća u Beču. Od tada se vodi spomenica lječilišta s potpisima kralja Franje II. i kraljice Karoline.
Govoreći o Topuskom, lječilištu i toplicama ravnatelj dr. Domagoj Mosler, specijalist interne medicine, ističe da je to oaza mira, lječilište s posebnim termalnim vodama i sadržajima, unutarnjim i vanjskim bazenima.
»To je poseban kraj s bogatom prošlošću, ali što je najvažnije – s lijepom i netaknutom prirodom«, navodi ravnatelj dr. Mosler. »K tomu, blizina Zagreba, Velike Gorice, Siska, Karlovca, dakle većih središta, ali i granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, ima velike potencijale za daljnji razvoj. Na primjer, tu bi bilo prikladno osnovati nacionalni centar kao lječilište hrvatskih branitelja, te populacije koja sve više pobolijeva i potrebita je pomoći. Lječilište ima svu infrastrukturu, od medicinskoga osoblja do tehničkih mogućnosti, jer to je i zdravstvena institucija, za razliku od domova hrvatskih veterana, naravno, koji su potrebni, ali tu bi se pružalo mnogo više.«
Ravnatelj dr. Mosler navodi da bi se razvojem jednoga nacionalnoga lječilišta za hrvatske branitelje taj kraj, zapravo cijela Banovina koja je stradala u Domovinskom ratu, na neki način demografski i gospodarski oporavljao. Bilo bi novih zapošljavanja, ne samo u zdravstvu, nego i u drugim djelatnostima. »Primjerice, to bi moglo pomoći da domaće stanovništvo ojača svoju proizvodnju, posebno domaće i ekološke hrane. I druge bi uslužne djelatnosti time zaživjele. O kulturnom blagu Topuskoga i njegovoj važnosti kroz povijest moglo bi se nabrajati unedogled. To je strateški važno mjesto za Hrvatsku i smatram da se to na državnoj razini treba prepoznati«, navodi dr. Mosler.
Kroz prošlost su stratešku važnost Topuskoga prepoznavali vladari. Godine 1826. profesor Michael Kunnits poslao je austrijskomu caru Franji I. pismo u kojem je opisao termalno lječilište, a godinu dana potom objavio je knjigu »Povijesno-topografski opis mineralnog kupališta Topusko«. Nakon toga je kroz cijelo stoljeće Topusko bilo okupljalište velikaša i plemića, lordova, generala, biskupa.
Lječilište je opskrbljeno termalnom vodom iz triju većih i nekoliko manjih izvora, a voda je ocijenjena kao jedna od najkvalitetnijih u Europi. Prikladno je za sve dobne skupine, a posebno ga rese najnovija dostignuća spojena s tradicionalnim metodama liječenja. Dobiveni su izvrsni rezultati u liječenju ozljeda i bolesti lokomotornoga, živčanoga i mišićnoga sustava.
»U motovunskim šumama izvire topla voda sa sumporom, čiji se potok ulijeva u rijeku Mirnu. Seljaci se peru u toj vodi i time liječe reumatizam i razne bolesti kože«, stoji u zapisu iz 1650. biskupa Tomassinija o Istarskim toplicama koje štiti Gorostas, stijena visoka 85 metara. Termalna voda Istarskih toplica karakteristična je po visoko sumpornoj i prirodno radioaktivnoj i toploj vodi. Temperatura vode je 32-34 Celzijeva stupnja, sumporovitost 33-38 mg H2S/kg i radioaktivnost od 623 Bg/L. Osim toga, sadrži veliku količinu natrija, kalcija, klora i drugih minerala. Prisutnost sumpora i prirodne radioaktivnosti u vodi djeluje protuupalno, smanjuje bol, povećava cirkulaciju i ubrzava metabolizam. Zbog njezine jačine djelovanja preporučuje se jedno kupanje do pola sata dnevno. Specifičan sastav i ljekovitost termalne vode u Istarskim toplicama svrstava ih po kvaliteti na treće mjesto u Europi.
U Osječko-baranjskoj županiji, u mjestu Bizovac koje je 20-ak kilometara udaljeno od Osijeka smještene su Bizovačke toplice. Termalna voda otkrivena je 1970. godine, kada je tijekom bušenja nafte umjesto nafte potekla slana voda. Njezina je temperatura dosezala 96,8 Celzijevih stupnjeva. Ona je prepuna ljekovitih minerala koji su ostatci Panonskoga mora na dubini od oko 2000 metara. Termalna voda Bizovačkih toplica jedina je i najtoplija jodna hipertermalna voda u Europi, a sastavom jedinstvena u svijetu. Prema balneološkim karakteristikama bizovačka geotermalna voda pozitivno i ljekovito djeluje u liječenju bolesti i oštećenja lokomotornoga sustava, oštećenja središnjega i perifernoga živčanoga sustava i ginekoloških bolesti te u oporavku od ozljeda. Povoljan učinak termomineralne vode zapažen je kod liječenja psorijaze.
U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, u gradu Daruvaru, nalaze se toplice u višestoljetnom parku punom egzotičnih vrsta drveća, cvijeća i ostaloga bilja. Za njih postoje zapisi o nalazištima termalne vode na današnjem području Daruvara koji potječu iz 2. st., iz doba Rimskoga Carstva. Tada su se izvori nazivali Aquae Balissae (jaka vrela) i posjećivali su ih rimski carevi. Rimljani su, prema podatcima iz spisa, već tada koristili vruće, tople i hladne kupke te posebne prostorije za znojenje i masažu. Zajedničke bazene koji su tada izgrađeni vojnici su koristili za oporavak. Izgradnju novih bazena i zgrada započeo je grof Antun Janković 1765., nakon što je dobio imanje od kraljice Marije Terezije.
Termalna voda po svojem je sastavu i balneološkoj klasifikaciji akratoterma, tj. indiferentna voda s mineralizacijom ispod 1 g/l. Prosječna temperatura vode je 46,6 Celzijevih stupnjeva. Kemijskom je analizom utvrđeno da od kationa prevladavaju kalcij i magnezij, a od aniona hidrokarbonati.
Uz same izvore nalaze se nalazišta mineralnoga blata koje je nastalo stoljetnim procesom razgradnje anorganskih i organskih tvari, djelovanjem vode i atmosferilija uz učestale velike promjene temperature. Blato je modrikasto sive boje, čini ga glina sa sadržajem sitnih čestica i zrnaca kremenoga pijeska. Terapijsko djelovanje blata veliko je zbog velikoga toplinskoga kapaciteta i male toplinske provodljivosti. Toplice imaju dugu tradiciju liječenja ginekoloških bolesti i steriliteta (od 1960. godine). Liječenjem su postizani vrlo dobri rezultati pa su Daruvarske toplice postale jedna od vodećih ustanova u državi za ginekološku rehabilitaciju. Ljekovitost termalne vode i mineralnoga blata koristi se i u liječenju brojnih ginekoloških oboljenja zbog djelovanja na smanjenje upalnih otoka, uspostavljanje pravilne hormonalne funkcije, poboljšanje prohodnosti jajovoda te bolju funkciju jajnika i maternice. Osim toga, provodi se i liječenje akutnih, kroničnih i degenerativnih bolesti, bolesti organa za kretanje i kralježnice.
U Ivanić-Gradu nalazi se specijalno lječilište »Naftalan« koje pripada među dva takva u svijetu. Ondje se nalazi specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju koja je specifična po primjeni Naftalan ulja u liječenju kožnih bolesti i upalnih reumatskih bolesti. Nalazi se na samo 20 minuta vožnje autocestom od Zagreba, a po specifičnosti primjene Naftalan ulja jedinstvena je u Europi i jedna od rijetkih u svijetu.
Izgradnja »Naftalana«, specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, započela je nakon što su 70-ih godina na području Ivanić-Grada (Križ) otkriveni izvori termalne mineralne vode i posebne vrste nafte – naftalanske nafte (»kriška nafta«) iz koje se dobiva Naftalan ulje. To je nafta visoke specifične težine i spada u »teške« nafte. Nalazišta su joj u površinskim slojevima Zemljine kore u dubini od 100 do 700 metara. Sadrži visok postotak naftenskih ugljikovodika, među kojima su sterani, spojevi koji su strukturom slični steroidnim hormonima te provitaminu D. Ljekovito djelovanje naftalana pripisuje se upravo steranima. Naftenska nafta nastala je taloženjem ostataka uginulih mikroorganizama (fitoplanktona, zooplanktona, bakterija, algi i viših kopnenih biljaka) na dna mora ili jezera, gdje su prekriveni mineralnim česticama. U uvjetima vrlo niske koncentracije kisika, molekule biomase mikrobiološki su se razgrađivale na jednostavnije dijelove, koji su zadržali organsku strukturu. Trenutačno su u svijetu poznata samo dva nalazišta naftenske nafte: u Azerbajdžanu i u Hrvatskoj.
Proizvod naftalanske nafte – naftalan –zemno je mineralno ulje tamnosmeđe boje i osobito aromatična mirisa koje se svrstava u prirodne ljekovite činitelje koji se koriste od davnina u očuvanju zdravlja i sprječavanju razvoja bolesti. Istraživanja su potvrdila da Naftalan ulje djeluje protuupalno, antialergijski, sedativno, vazoaktivno (djeluje na aktivno skupljanje i širenje krvnih žila).
Fizikalno-kemijskim analizama naftalanske nafte s područja Ivanić-Grada dokazana je sličnost s naftalanom iz Azerbajdžana. Međutim, prednost naftalana iz Ivanić-Grada jest u boljoj pročišćenosti postignutoj suvremenim kemijsko-tehnološkim postupkom u laboratoriju. U naftalanu iz Ivanić-Grada nalazi se zanemariva koncentracija cikličkih spojeva, kao i lakih frakcija nafte koje bi mogle utjecati na kancerogenezu i toksičnost, a od 2005. godine primjenjuje se nova frakcija naftalana (Ivalan) u kojem je znatno smanjena količina aromata, a time i povećana učinkovitost i podnošljivost.
Izvrsni rezultati primjene Naftalan ulja u bolesnika s psorijazom i psorijatičnim artritisom dokazali su da je »Naftalan« lječilište s najvećim mogućnostima za liječenje bolesnika kod kojih su te dvije bolesti udružene.
Pojam Hrvatsko zagorje prvi put se javlja u povijesnim izvorima u 13. stoljeću kao naziv srednjovjekovne županije koja se do tada nazivala po castrumu Krapina. Castrum predstavlja naziv za utvrđeno vojničko naselje; tabor, logor. Naziv se odnosio za područje za gorom, tj. za Medvednicom, a kasnije se proširio na područje koje uključuje Krapinu, lijevu stranu porječja Sutle te područje oko toka rijeke Bednje. Prema stručnoj literaturi to je prostor između Maceljskoga gorja, Ivanščice, Varaždinskoga topličkoga gorja, Kalničkoga gorja, Medvednice, rijeke Save i rijeke Sutle. Reljef Hrvatskoga zagorja sastoji se od tri osnovna geomorfološka tipa: gora, pobrđa i dolina, a specifično je po brojnim termomineralnim izvorima koji su nastali kao posljedica tektonskih poremećaja. Na tim izvorima razvile su se Krapinske, Stubičke, Sutinske, Tuheljske i Šemničke toplice.
Položaj Zagorja, koje je zbog udaljenosti od ratnih zbivanja bilo imigracijski prostor u koji je doselilo brojno stanovništvo iz nesigurnih graničnih hrvatskih krajeva prema Osmanlijskom Carstvu, kao i bogatstvo krajolika, privukao je brojne plemiće da ondje grade ljetnikovce, dvorce i kurije. Među brojnima koje posjetitelji mogu pogledati najpoznatiji su dvorci Trakošćan i Veliki Tabor. Osim toga, Hrvatsko zagorje baštini bogate spomenike sakralne arhitekture – župne crkve, kapele, samostane, raspela i križeve krajputaše. Tu se nalazi i najpoznatije marijansko zavjetno svetište Marija Bistrica koje je najpoznatije hodočasničko središte u Hrvatskoj. U središta hodočasničkoga turizma ubraja se i Trški Vrh kod Krapine te Vinagora kod Pregrade. Tijekom povijesti u tom je kraju živjelo mnogo poznatih osoba čiji spomenici krase to područje. U Klanjcu se nalazi galerija poznatoga kipara Antuna Augustinčića, a u neposrednoj blizini Klanjca je Zelenjak, gdje se nalazi spomenik hrvatskoj himni koju je 1835. godine napisao Antun Mihanović. Među ostalim, tu se nalazi i etno naselje Kumrovec. Zagorje je bogato i gastronomskom ponudom u kojoj su najpoznatiji sir s vrhnjem, zagorski štrukli, purica s mlincima te brojni domaći i ekološki proizvodi. Dakle, područje Zagorja – uz lječilišni turizam – nudi čitav niz povijesnih, kulturnih i gastronomskih sadržaja koji mogu obogatiti boravak u lječilištima.
Varaždinske toplice nalaze se u dolini rječice Bednje u istoimenom gradu. Od antičkoga doba poznate su pod nazivom Aquae Iasae. Zbog tradicije liječenja i izvora ljekovite vode, Varaždinske Toplice ubrajaju se među najstarija naselja i lječilišta u Republici Hrvatskoj. Primjena ljekovite termalne vode iz Varaždinskih toplica učinkovita je kod reumatskih upalnih bolesti, a zbog protuupalnih učinaka korisna je u prevenciji i liječenju brojnih medicinskih stanja, uključujući srčano-žilne bolesti i moždani udar, šećernu bolest, multiplu sklerozu i sl.
Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice poznata je po rehabilitaciji osoba s ozljedama kralježničke moždine. Zbog toga je 2016. godine postala i Referentni centar Ministarstva zdravstva za rehabilitaciju osoba s ozljedom kralježničke moždine. Ljekovita voda Varaždinskih toplica u svom izvorišnom mjestu ima temperaturu 58 Celzijevih stupnjeva. Osim ljekovite vode, za potrebe liječenja u toplicama koristi se fango ili peloid – ljekovito blato koje se sastoji od gline sivocrne boje, kremenoga pijeska te željezova sulfida. Iz toga razloga stručnjaci ga ubrajaju u skupinu mineralnih sumpornih peloida. U liječenju se upotrebljava u obliku peloidnih omota temperature 40-50 Celzijevih stupnjeva.
