Godina je 1945., proljeće, i završetak je ratnih zbivanja na hrvatskim prostorima. Na sasvim neočekivanu mjestu daleko od velikih bojišta, u Hrvatskom zagorju, nizali su se prizori nalik mučeništvima prvih Isusovih učenika. Žrtva progona bio je jedan katolički biskup, Josip Marija Carević, koji se spletom okolnosti u vrijeme rata kao umirovljeni dubrovački biskup našao na sjeveru Hrvatske. Na prostoru župe Veliko Trgovišće, svjedočili su suvremenici, odveli su ga partizani 23. ožujka, na petak uoči Cvjetnice, Žalosni petak – ujedno tadašnji spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne. Biskupa Carevića svirepo su mučili, ubili i potom u okolnim šumama zakopali njegove posmrtne ostatke, koji do danas nisu pronađeni.
Trublja koja je najavila i hrvatsku poratnu »apokalipsu«
»Najžalosniji petak« u povijesti Velikoga Trgovišća i njegove okolice poput trublje iz Knjige Otkrivenja najavio je i »hrvatsku apokalipsu« koja je započela u svibnju 1945. na Bleiburgu i nastavila se u poratnim mjesecima križnim putovima i marševima smrti u kojima su živote izgubili desetci tisuća hrvatskih razoružanih vojnika i civila. A kao što se o hrvatskim četveroredima u dugim desetljećima komunizma moglo tek šaputati, tako je i koprena zaborava trebala biti nametnuta i liku biskupa Carevića.
Mario Talajić: »Zabilježen je i slučaj da je biskup Carević, djelujući u danima rata na prostoru Velikoga Trgovišća i okolice, intervenirao i spasio ljude koje su zarobili Nijemci i kojima je prijetila likvidacija iz odmazde«Tek je devedesetih, pojašnjava sugovornik Glasa Koncila Mario Talajić, strastveni istraživač života i djela ubijenoga umirovljenoga dubrovačkoga biskupa, ta koprena počela padati. Godine 1997. u Dubrovniku je u organizaciji ondašnjega biskupa Želimira Puljića održan znanstveni skup o biskupu Careviću. Počeli su se pisati diplomski i drugi znanstveni radovi. Pojavili su se i publicistički naslovi koji su uspijevali rekonstruirati okolnosti biskupove mučeničke smrti. Pokrenule su se i inicijative oko pronalaska njegovih posmrtnih ostataka. Redovito se organiziraju i duhovno-kulturne manifestacije, »Dani biskupa Carevića«, koji na znakovit način povezuju sjever Hrvatske kao mjesto gdje je podnio mučeništvo i jug Hrvatske kao kraj u kojem je služio kao svećenik i biskup i iz kojega je ponikao. Najnovija od tih hvalevrijednih inicijativa koje čuvaju spomen na ubijenoga biskupa bila je i izložba »Zabrana sjećanja – zatajenje« koja je predstavila izvorne dokumente vezane za Carevićev život i djelovanje. Uz sugovornika Talajića u osmišljavanju postava izložbe koja je otvorena krajem ožujka u Carevićevu rodnom Metkoviću sudjelovali su i svećenik salezijanac don Josip Krpić i povjesničar Mijo Igor Ostojić. Dio dokumenata donirao je i kolekcionar Matko Križanec.
Ubojstvo biskupa Carevića bilo je poruka nadbiskupu Stepincu
Govoreći o činu ubojstva biskupa Carevića u ožujku 1945. godine, Talajić napominje: »Bila je to vjerojatno i poruka zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu – da su komunisti spremni ići toliko daleko da mogu ubiti i jednoga biskupa.« Kao biskup, Carević je umirovljen 1940. godine. U jeku ratnih zbivanja on je 1943. došao u Zagreb, gdje je neko vrijeme živio i djelovao uz nadbiskupa Stepinca. Na Carevićevu je inicijativu Stepinac 1940. godine bio predvoditelj Feste sv. Vlaha u Dubrovniku. »Biskup Carević našao se upravo u Stepinčevu društvu kada su njemu kao zagrebačkomu nadbiskupu prišli seljaci iz Hrvatskoga zagorja 1943. tražeći svećenika koji bi vjernicima bio na raspolaganju u danima oko Božića u Vižovlju, filijali župe u Velikom Trgovišću. Nadbiskup Stepinac odgovorio je da više nema svećenika na raspolaganju jer je bio rat, a zatim je istupio biskup Carević predloživši da upravo on kao biskup u miru ode u Hrvatsko zagorje. Isprva je bilo zamišljeno da biskup Carević u Zagorju provede nekih 10-15 dana, no zadržao se ondje od prosinca 1943. do ožujka 1945. godine, kada su ga odveli, mučili i likvidirali«, pojašnjava Talajić.
Zagorci su ga zvali »Carek«
»Prema svemu sudeći, biskupu Careviću svidio se način života u Zagorju. Uostalom, tamo je i bilo dovoljno hrane, u Zagrebu su već sredinom rata počeli i problemi s nestašicama i opskrbom. Nadalje, navodno je biskupa bilo i strah od bombardiranja. No u novu se sredinu dobro uklopio. Obilazio je i kuće mještana na prostoru župe Veliko Trgovišće, družio se s ljudima. Mještani su mu i dali nadimak ‘Carek’. Za njih je on bio potpuno ‘običan’ svećenik. Zanimljivo je bilo i to da je on vodio sprovode čak i mještanima koji su otišli u partizane i koji su kao vjernici pokopani. Čak je i zabilježeno da je na nekim njegovim misama svirao partizanski vojni orkestar. To su stvari koje su zanimljive ne samo proučavateljima djela biskupa Carevića, nego i povjesničarima koji se bave razdobljem Drugoga svjetskoga rata i poraća«, napominje sugovornik.
Procesijom za mir »najavio« Dan D
Iz djelovanja biskupa Carevića u Hrvatskom zagorju Talajić je u razgovoru izdvojio dvije »povijesne epizode« koje su osobito dojmljive. Bila je to velika procesija 4. lipnja 1944. na nakanu mira u svijetu, koju je iz mjesta nedaleko od Velikoga Trgovišća Carević poveo prema Vižovlju i do kapele Majke Božje Strmečke. »S njima je prvo pošla mala skupina ljudi, a prolazeći kroz sela, procesija se povećavala. Procesija je pokrenuta na nakanu mira u svijetu. Valja u svemu uočiti i važnost datuma – bilo je to samo nekoliko dana uoči Dana D, iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji! Procesija je morala proći s prostora koji se nalazio pod kontrolom ustaša i Nijemaca na prostor koji su kontrolirali partizani. Biskup Carević mogao se odvažiti na takav pothvat jer je imao sigurnost, znao je da se svojim djelovanjem nije ‘kompromitirao’«, objasnio je Talajić. U tim je danima u više navrata biskupa Carevića natrag u Zagreb pozivao i nadbiskup Stepinac, znajući iz svojih krugova da ni u Zagorju situacija više nije sigurna. No biskup Carević ostao je djelovati u Velikom Trgovišću i okolici.
Spašavao ratne zarobljenike
Biskup Carević u vrijeme rata istaknuo se i pomaganjem progonjenima. Na tom tragu Talajić opisuje i drugu »epizodu« koja ga se dojmila u djelovanju ubijenoga biskupa: »Zabilježen je i slučaj da je biskup Carević djelujući u danima rata na prostoru Velikog Trgovišća i okolice intervenirao i spasio ljude koje su zarobili Nijemci i kojima je prijetila likvidacija iz odmazde. On je, naime, još u vrijeme Prvoga svjetskoga rata bio vojni kapelan u austrijskoj vojsci i tada je jako dobro ovladao njemačkim. Uvjerio je Nijemce da su ti ljudi nedužni i oni su pušteni. Sve u svemu, djelujući u toj malenoj zagorskoj župi od 1943. do 1945., biskup Carević u potpunosti se ‘spustio’ na razinu ‘običnoga’ kapelana.«
Nisu mu mogli oprostiti ni križ na Srđu
Gdje god je djelovao, napominje Talajić, biskup Carević je ostavljao dubok trag. Svoje svećeničke službe on je započeo u Splitu, gdje je dvadesetih djelovao i kao kanonik i katedralni župnik. S tih je služba pošao u Dubrovnik, kao novi biskup, a od njega su se Splićani oprostili na vrlo emotivan način, podsjeća Talajić. Naveliko je poznato i da se biskup Carević u Dubrovniku, u onim teškim godinama diktature kralja Aleksandra, istaknuo i kao pastoralno zauzet biskup, podupiratelj umjetnosti čak i u vremenu teških gospodarskih kriza, ali i kao srčani Hrvat. Naime, upravo je biskup Carević 1935. dao podignuti slavni križ na Srđu iznad Dubrovnika. On je razoren devedesetih u srpsko-crnogorskoj agresiji, ali je nakon rata »uskrsnuo« iznad Vlahova grada.
»Mogao bih slobodno reći da nema osobe koja bi na taj način svojim podrijetlom, rođenjem i životom bolje povezala Neretvansku krajinu, Metković, Neretvansko more, naš Pelješac i Dubrovnik s ostatkom Hrvatske, kao što to može biskup Carević«, napomenuo je Talajić te upozorio da »omerta« koja je nametnuta biskupu Careviću još nije do kraja pala i da treba nastaviti istraživati njegov život, čuvati njegov spomen i širiti glas o njemu, kako kroz kulturne institucije tako i unutar Crkve. »Vrlo je izgledno da bi i biskupa Carevića, da je u vrijeme rata ostao u Dubrovniku, dočekala slična sudbina kakva je dočekala p. Petra Pericu i druge svećenike i stanovnike Dubrovnika koji su ubijeni na Daksi. Biskup Carević, premda je promijenio svoje boravište, bio je tako i ‘predodređen’ za žrtvu. Treba sada s njegova lika skinuti koprenu zaborava«, zaključio je Talajić.
Biskup Carević spomenut i u pastirskom pismu iz 1945.
