Proglasom zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše o kauzi beatifikacije sluge Božjega Franje Kuharića nanovo je sredinom svibnja u vjerničkoj javnosti aktualiziran glas svetosti hrvatskoga kardinala i pastira Crkve zagrebačke od 1970. do 1997., u teškim godinama komunizma, Domovinskoga rata i demokratske tranzicije. Dobroga je kardinala glas svetosti pratio i prije nego što je postao ono po čemu se do danas tako snažno pamti – prvi čovjek Crkve u Hrvata u bremenitim vremenima, uvijek blizak narodu, na prvoj crti obrane savjesti, vjere i ljudskoga dostojanstva. To pokazuje i nekoliko pisama koja su u veljači 1970. razmijenili novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić i splitski odvjetnik i povjesničar Ivan Mužić. Pisma se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu.
»Sve više se govori o Franićevom novom unaprjeđenju?«
U tom je trenutku katedra zagrebačkoga nadbiskupa bila upražnjena, a dotadašnjemu je pomoćnomu zagrebačkomu biskupu Kuhariću dana »prijelazna funkcija« apostolskoga administratora. No iz pisama koja su razmijenili Smiljana Rendić i Mužić razvidno je i da je bilo prilično neizvjesno pitanje nasljednika kardinala Franje Šepera u Zagrebu, koji je u Rim otišao 1969. kao prvi čovjek Kongregacije za nauk vjere. Od nekoliko izglednih kandidata Kuharić je bio najmanje izgledan zbog svoje – svetosti!
Smiljana Rendić i Mužić raspravljali su u pismima o sasvim drugim temama – povijesti Crkve, židovstvu, ideji Zapada u hrvatskom narodu, hrvatskom jeziku, profilu Glasa Koncila… No na kraju pisma od 15. veljače 1970. Mužić je tek usputno priupitao: »Sve više se govori o Franićevom novom unaprjeđenju?« Za nekoliko je dana Smiljana Rendić rezolutno pisala Mužiću: »Ako mislite na glasine, ne sasvim nove, o mogućnosti njegova dolaska na zagrebačku nadbiskupsku katedru, reći ću Vam: ja mislim da bi to bilo kobno i po zagrebačku nadbiskupiju i po Crkvu u cijeloj ovoj zemlji.«
Pritom nije mislila da je splitsko-makarski nadbiskup Franić nedostojan uloge zagrebačkoga nadbiskupa. Naprotiv, jako ga je favorizirala. No smatrala je da ga svećenstvo i vjernici nikada ne će do kraja prihvatiti i da kao nadbiskup ne će u cijelosti uspostaviti svoj autoritet. Nižući pomalo krležijanski duge i »nakićene« rečenice o razlikama između Panonije i Dalmacije, navela je da su povijesno i kulturološki stvorene prevelike razlike između crkvenoga sjevera i juga da bi jedno od tih pluća Crkve u Hrvata kao svojega pastira prihvatilo nadbiskupa iz drugoga »tabora«. Smatrala je da bi se u Zagrebu opozicija Franiću »združila u jedan jedinstveni totalni otpor – tih, barokno uglađen i licemjeran, ali apsolutan, totalno neprobojan« te pred njim podigla »kineski zid« neprihvaćanja.
Zagrebački nadbiskup nosi cijelu Hrvatsku
U pismu od 23. veljače 1970. Mužić je napomenuo i da su prema njegovim informacijama izgledni kandidati o. Tomislav Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić i Franjo Kuharić, ali će Kuharić kao kandidat prvi »otpasti kao nepoželjna osoba jer je potpuno apolitičar«. Smiljana Rendić nije se složila s tim pogledom. Za tri dana odgovorila je Mužiću u novom pismu da Šagi nije izgledan kao kandidat jer, premda ga režim donekle respektira, zauzima previše progresističke ideje koje Crkvi ne će biti prihvatljive. Uostalom, smatrala je i da ima »neugodnu narav«, da je previše temperamentan u nastupu prema svojim neistomišljenicima i da za jednoga biskupa to ne može biti pozitivna karakteristika.
»Biskup, želi li uspjeti, mora uživati barem minimum simpatije u većine vjernika svoje biskupije (pa i cijele zemlje, u ovom slučaju, jer – premda je zagrebačka nadbiskupija samo zagrebačka nadbiskupija – nikomu u Crkvi u Hrvatskoj ne može biti svejedno tko je zagrebački nadbiskup)«, napisala je i dodala: »Biskup koji previše govori o ljubavi (ne vršeći je, uz to) a premalo o odgovornosti, biskup koji neće da misli kako se zrelost čovjeka ne sastoji u tome da bude od Boga posjedovan nego pred Bogom odgovoran – takav biskup bio bi šteta i neprilika za Crkvu.«
Bajsića nije poznavala osobno kao Šagija, s kojim je također u to vrijeme u pismima vodila brojne »vatrene polemike« – o Drugom vatikanskom koncilu, ulozi Crkve, dijalogu s marksistima… Bajsića je smatrala učenjakom koji je ozbiljniji od Šagija, ali mana mu je bio nedostatak neposrednoga pastoralnoga iskustva.
»Jednostavnijim riječima, Franjo je Kuharić svetac«
No Franjo Kuharić bio je, prema Smiljani Rendić, najidealniji kandidat za zagrebačkoga nadbiskupa jer je upravo on – u odnosu na sve druge manje ili više vjerojatne kandidate o kojima se tada govorilo u crkvenim krugovima – bio najsvetiji. U pismu od 23. veljače 1970. nizala je Kuharićeve svetačke karakteristike. »Mons. Kuharić nije intelektualac (molim da čitajući to imate na umu razliku pojmova intelektualac i inteligent), nije umišljen, ne pravi se važan, ima pastoralno iskustvo, a iznad svega ima nešto što manjka i Šagiju i Bajsiću: autentičnu pobožnost, u značenju ‘pietas’, a ne ‘devotio’, i ima je u najdoslovnijem i najpunijem smislu te riječi«, zapisala je i pojasnila: »Franjo Kuharić pak autentični je vir orationis: njemu je Bog ne ambiciozna egzaltacija, ne tema za razmišljanje, nego, doslovce, ritam njegova bića. Jednostavnijim riječima, Franjo je Kuharić svetac.«
»Sveci na komandnim položajima su nezgodni«
Smiljana Rendić bila je svjesna da pred Kuharićem stoji i određeni otpor. »Neki misle – ponavljajući jednu staru izreku koja se možda s nepravom pripisuje kardinalu Feltinu – da su ‘sveci na komandnim položajima nezgodni’. A ipak, povijest pokazuje da je svaka crkvena reforma uspjela samo onda kad su je sveci vodili s komandnih položaja.« To njezino promišljanje potvrdila je i hrvatska povijest. Ili, drugim riječima, što bi Crkva u Hrvata bila u 20. stoljeću bez Stepinca i Kuharića?
U istom pismu piše i komu se Kuharić zamjerio. S njime kao potencijalnim zagrebačkim nadbiskupom nije se, prema njoj, mogla složiti »progresistička«, intelektualna struja teologa i svećenika u Zagrebu. Za njih Kuharić nije bio orijentiran dovoljno »progresivno« i toj je struji, pisala je oštro, išlo »naprosto na nerve što je taj biskup sposoban ostati u molitvi dva sata bez prekida«. Drugu suprotstavljenu struju u Zagrebu opisala je još oštrijim riječima kao »beločetvrtinsku, feudalnu« koja »ne može podnijeti što taj biskup nije samo Preuzvišeni Beamter«.
»Franjo Kuharić zna što je duša«, zapisala je i u pismu zaključila: »Crkva je danas, i ne samo ovdje, u opasnosti da izgubi baš dušu. I baš zato su i otvoreni neprijatelji Crkve, i njezini neurotični razaratelji koji se smatraju njezinim promicateljima, i njezini prazni relikvijari – jednodušno protiv kandidature biskupa koji točno i sigurno zna da ništa ne vrijedi i cijeli svijet dobiti ako se izgubi duša.« Rasprave o novom zagrebačkom nadbiskupu svojom je odlukom u lipnju 1970. zaključio papa Pavao VI. imenujući Franju Kuharića zagrebačkim nadbiskupom.
Od »krvave kupelji« do Stepinčeva nasljednika
