KAD PROROK SUSRETNE ANTIKRISTA Govoriti istinu i kada nitko ne sluša

Okusi utopije (32)

Foto: Shutterstock
»Ilija u Jeruzalemu« (2015.), drugi dio poznatoga apokaliptičkoga romana »Posljednja vremena« Michaela O’Briena, otkriva aktualnu utodistopiju; uspostavu novoga svjetskoga poretka koji, naizgled veličajući razlike, briše sve razlike, istine i identitete u grotlu humanizma bez Istine

Iako kvalitetom zaostaje za prvim i najpoznatijim dijelom trilogije o karmelićaninu ocu Iliji, O’Brienov roman u izdanju/prijevodu splitskoga »Verbuma« zanimljiv je i katarzičan nastavak suvremene apokalipse čija je okosnica nazivanje dobra zlim, a zla dobrim. Predsjednik Federacije europskih država novi je predvodnik globalnoga poretka koji uspijeva uspostaviti mir, ali uz cijenu nijekanja Boga, brisanja svih kulturnih razlika, totalitarne moći i postupnoga uništavanja svih protivnika. Protagonist o. Ilija doista je moderni »prorok Ilija«, s razlikom što njegova misija (barem naizgled) ne uspijeva. Kao i svaki Božji poslanik, Ilija mora proći kroz bolne kušnje, od kojih je najteža – činjenica neuspjeha. Iako je, poslušan Božjemu nadahnuću, uz velike napore i »protiv svake nade« prilikom globalnoga sastanka u Jeruzalemu pristupio mračnomu Predsjedniku i pozvao ga na obraćenje, ovaj ga nije poslušao i nastavio je obmanjivati svijet. Ranjen mučenjem i gubitkom subrata Henoka, Ilija razmišlja o svojem porazu, o tome kako sve što je činio i govorio nije imalo smisla. On nije jedan od dvojice proroka iz Otkrivenja, kako je bio mislio: tek će drugi, prema Božjem planu, nastaviti misiju i postići uspjeh. To je ujedno najteži ispit svakoga čovjeka, uključujući čitatelja: govoriti i onda kada nitko ne sluša, činiti što je ispravno i kada to ne donosi rezultate. Dugoročan, nadnaravni pogled otkriva da treba ustrajati u poslušnosti Duhu, da u Božjoj promisli sve ima smisla. Napokon, Ilija je uspio u onom najčudesnijem; iznutra dotaknuti, promijeniti i približiti Božjemu iscjeljenju one koje je susreo.

»Dezinficirani Führer« i Božji čovjek

Kao i svaka prava priča, u središtu je ovoga »romana zadatka« junak, protagonist kojemu se u borbi protiv antagonista pridružuju brojni pomoćnici, od kojih su neki bivši Neprijateljevi pobornici. Likovi imaju očitu svevremensku simboliku; o. Ilija je Božji čovjek, Predsjednik igra ulogu Antikrista, osvetnica i fatalna žena Karin (»čista«) doživljava iscjeljenje i pročišćenje, ukrajinski kriminalac Petro spašava Iliji život, kao i izraelski političar Lev kojemu je stalo do očuvanja židovskoga identiteta. Ilijin vjerni subrat Henok nosi ime mističnoga starozavjetnoga pravednika i vidioca. Ilija je, zapravo, biblijski čovjek u malom: poljski Židov koji je preživio holokaust, osnovao obitelj i razvio karijeru u Izraelu i, tragično izgubivši obitelj, obraćen na katoličanstvo, postao svećenikom i redovnikom na gori Karmelu. Zanimljiv je lik Predsjednika; naoko uglađeni intelektualac i mirotvorac, koji uspijeva pomiriti zaraćene i planira ujediniti sve religije, zapravo je okrutnik kojim vlada zloduh, grabeći moć neslućenih razmjera. Lev, koji dolazi iz vrha politike i sigurnosnih služba Izraela, uspijeva u Predsjedniku prepoznati »dezinficiranoga Führera«; u globalističkom postmodernom humanizmu bez istine prepoznaje naličje totalitarizma neslućenih razmjera. Uz jasne likove simbole pojavljuju se razni tipovi ljudi; mlaki nadbiskup koji prigrljuje »kršćanstvo« bez Krista, lažna vizionarka Irkinja, Egipćanka koja vodi istinski Dom pomirenja, humanitarni projekt zajednice kršćana različitih narodnosti i rasa itd. Otac Ilija kristoliki je lik, biblijski čovjek boli koji je ponio patnje drugih, nasljedujući Spasitelja. U njegovoj duši smjenjuju se utjeha i tamna noć. Kada klone i potone u suhoću, pojavljuju se Božji glasnici koji ga bodre. Za razliku od tipičnoga trilera, u kojem je zadaća junaka barem donekle razumna i ostvariva, čitatelj otpočetka zna da – racionalno i ljudski gledano – Ilijina zadaća nije ostvariva. No baš zbog toga on treba ustrajati u poslušnosti i prenijeti Božju poruku. On to i čini; u tome je njegova veličina, »veličina malenih«.

Nova utopija i nova »intifada«

Novi svjetski poredak, koji Predsjednik predvodi u suradnji s raznim autoritetima, sastoji se u suvremenom mirotvornom humanizmu, koji u ime mira i ljudskih prava zabranjuje svaku »jaku misao«, čvrst govor o moralu i vjeri. Središnji trenutak cijeloga romana Ilijin je razgovor s njemačkim nadbiskupom koji zastupa razvodnjenu Crkvu, koja se odriče svoje biti.

– »Religija, bez ujedinjene vizije, stvara ekstremiste koji su spremni na sve kako bi oduševili druge za svoje sulude opsesije. To je psihoza, religijska demencija. Više se bojim toga nego političkog terorizma«, govori nadbiskup.

– »Patnja je velik učitelj. Kao i kušnja«, odgovara Ilija, rekavši sugovorniku kako je davno u terorističkom napadu izgubio suprugu i dijete.

– »Da, ali ne smijemo tražiti patnju. Bog ne želi da budemo nesretni«, odgovara nadbiskup.

– »Naravno. Iako bismo, kada nas snađe, trebali shvatiti da ona ne znači rušenje temelja našega života.«

– »Zato i jest došlo vrijeme da svi ostavimo po strani naše razlike. (…) Moje je uvjerenje… da je došlo vrijeme za sveobuhvatni unitas, za konvergenciju svih duhovnih tijekova u našim povijestima, u našoj univerzalnoj ljudskoj naravi.«

– »A kako taj unitas namjerava izići na kraj s našom naravi koja je sklona zlu?« pita Ilija nadbiskupa.

– »Uz pomoć nove integracije kod koje će se sve podjele, unutarnje i vanjske, pokazati iluzijom, a zatim iščeznuti.«

– »S one strane dobra i zla?« protupitanje je koje Ilija postavlja.

Lev, s druge strane, uviđa važnost očuvanja identiteta. »Naš identitet, skovan u ognju Šoe. Vratite se malo u povijest i vidjet ćete Sinaj i brdo Sion. Četiri tisuće godina polagana nastajanja identiteta. Sva njegova retorika o potrebi očuvanja različitosti i jačanju raznovrsnih identiteta nije ništa drugo nego to – puka retorika. Sve ono do čega nam je stalo nestalo bi u novoj globalnoj monokulturi«, govori Iliji, odlučan zaštititi ga od Predsjednikove odmazde. Nova »intifada« – palestinska riječ za pokret oslobođenja – koju Ilija zaziva, duhovne je naravi; svijet se treba osloboditi obmana i vratiti Bogu.

Optužba za »govor mržnje« kako bi se ugasili disidentski glasovi

Roman »Ilija u Jeruzalemu« napisan je nedavno te, u ruhu umjetničke fikcije, govori o današnjem vremenu. Autor O’Brien prokomentirao je aktualne pojave, poput optužbe za govor mržnje onih koji zdravorazumskim i moralnim argumentima prakse novoga poretka nazivaju svojim imenom. U Katherininu Domu povjerenja o. Ilija tako susreće Njemicu koju vlasti optužuju za govor mržnje. »Govor mržnje?« iznenađeno upita Ilija. »Na svojoj internetskoj stranici kaže da smo dužni ljubiti homoseksualce i biti im prijatelji, no da se ne smijemo bojati upozoriti ih na posljedice što ih taj grijeh čini njima samima… i svima drugima. Ne možete nazvati to brakom, kaže ona. Ne dajte homoseksualcima djecu na usvajanje; djeci su potrebni majka i otac. Takve stvari. Protivi se rodnoj revoluciji i slične stvari. Čim se vrati, morat će na sud, možda čak i u zatvor.«

U Raju se pleše

Jedno je od najdojmljivijih poglavlja romana naslovljeno »Oblak svjedoka«. U Domu pomirenja, gdje su Ilija i Henok pronašli oazu mira i utočište prije velikoga suočavanja sa Zlim, upriličena je zakuska i ples u kojem svi sudjeluju, pa čak i Ibrahim koji je u invalidskim kolicima. Ilija, koji je plesao kao dječak, zbog tragičnih iskustava i redovničke suzdržanosti nije više mogao plesati. Naposljetku shvaća da je plesno kolo pred njim slika i predokus raja; putujuća Crkva u kolu pleše u zajedništvu vjere i ljubavi dok svetci i mučenici bdiju nad njima, kao i anđeli i samo Sveto Trojstvo. »Možda je uzrok tomu bila akumulirana radost u prostoriji, možda šašavost koja je ovladala svima prisutnima… no Ilija odjednom ustade na svojoj promatračnici i otkorača prema plesačima. (…) Ruke je digao u zrak i zapjevao pjesmu na jidišu koju nije mogao čuti nitko osim njega. (…) Sada je vidio oblak svjedoka nad sobom koji moljahu za one što plesahu dolje.« I u apokaliptičnim vremenima, kada se laž, zlo i nasilje prostiru svijetom, uvijek postoje otoci ljubavi i zajedništva – nad kojima lebdi oblak svjedoka, jedna je od poruka O’Brienova romana.

Utopija nije ovdje i sada, a opet jest

Roman o eshatološkoj stvarnosti izriče paradoksalne istine; idealno stanje sklada ne može se ostvariti na zemlji jer čovjekovo srce nije bez grijeha, no opet raj je već sada ovdje, među onima koji Boga ljube i međusobno se ljube. Snaga je vjernika u njegovoj slabosti i predanju Bogu, koji preko njega djeluje. Pristupivši Predsjedniku, Henok i Ilija uspjeli su prenijeti poruku (»Pokaj se, Čovječe Grijeha!«) samo stoga jer je položaj molitelja – uzdignutih ruku – ujedno znak predaje. Teškoća ostvarivanja Božjega kraljevstva, poretka mira i pravednosti, koje nije u potpunosti moguće ovdje i sada, a opet je moguć njegov predokus, u njezinoj je bezuvjetnosti. Ilija ne samo da ne vidi ishod svojega truda, nego čak ne mora znati hoće li misija uspjeti. Jedino mora biti poslušan Božjim poticajima. To ga dovodi do paradoksa: »Anđeo je rekao da je plodonosnost samo u Božjim rukama. Ilijina se misija sastojala u tome da bude poslušan do kraja i ne postavlja pitanja o cijeni. Istinu je potrebno govoriti i kada nitko ne sluša, kada nitko ne čuje.«

Nastavlja se