To je poziv, to nije posao. Tim je riječima Katica Đuračić opisala udomiteljstvo. Devet je godina sisački dom obitelji Đuračić otvoreno mjesto ljubavi i prihvaćanja djece. »Teta«, kako je zovu njezina udomljena djeca Katarina, Paulina, Lucija, Gabrijel i Lea, nastoji djeci pružiti siguran i ljubavlju ispunjen dom i obitelj. Potpora joj je i suprug Ivica. Djecu je, kako kaže, oduvijek voljela i imala oko sebe i još kao mlada za njih se brinula. S brakom je došla i proširena obitelj u kojoj je mnogo djece pa, kako kaže, ne čudi da se odlučila za udomljavanje.
»Suprug i ja imamo dvoje djece. Kada su oni imali 12, 13 godina, živjeli smo u Čigoču i primijetila sam da mnoga djeca i mladi obilaze lokalne kafiće. Htjela sam da imaju neko sigurnije mjesto okupljanja pa sam osnovala kulturno-umjetničko društvo. Dolazila su tamo i djeca koja su bila udomljena, jedna je djevojčica bila i prijateljica moje kćeri. Ona je, ali i druga djeca iz KUD-a, dolazila k meni kući. Gledala sam svoje prijateljice i kolegice koje su bile udomiteljice i poželjela sam i ja biti udomiteljica, a i djeca su htjela ići k meni. Kada smo se preselili u Sisak, prvo što sam napravila bilo je podnošenje zahtjeva za udomiteljstvo. Nije mi žao ni jedan dan.« Svoje oduševljenje i radost koju pronalazi u udomiteljskom pozivu prenijela je na još četvero poznanika te i njih, kao obitelji, »uvukla« u udomiteljstvo.
»Prije devet godina dobili smo dozvolu za udomljavanje dvoje djece, a u međuvremenu smo doznali za Gabrijela za kojega je bilo potrebno hitno udomljavanje. Ovo radim sa srcem, iz ljubavi. Kada vidim njihova sretna, nasmijana lica, i ja sam najsretnija, znajući da im uspijevam priuštiti nešto što nikada nisu mogli imati.« Obitelj djeci nastoji pružiti sigurno okruženje. Pazi se na sve, na odnos među djecom, ponašanje, školske i izvanškolske obveze, ali i na prehranu.
Katica Đuračić aktivna je vjernica župe sv. Kvirina te rado sudjeluje u aktivnostima župe, a koliko može, nastoji uključiti i djecu. Svoju vjeru ne skriva i ne ustručava se prakticirati ju. Svi, kako kaže, znaju da se kod nje moli, posebno prije jela. »Tko želi, pridruži nam se, a tko ne želi, ne pridruži se. Nisu sva djeca praktični vjernici. Ja ih i ne silim na to. Paulina ide svake nedjelje sa mnom na misu i ministrira. Bogu hvala, svako dijete koje je trenutačno u našem domu kršteno je, a koji su mogli, primili su i druge sakramente. Osjećala sam želju i potrebu da im se i na taj način pruži ljubav i sigurnost.«
»Zna biti teško, ali Bogu hvala i na križevima koje nastojim nositi.« U njihov su dom, naime, dobrodošla ne samo djeca, nego i njihovi roditelji ili skrbnici. »Sa svakim roditeljem nastojim razgovarati. Zna biti jako tužnih životnih priča. Nastojim pomoći i njima koliko mogu, kroz razgovor i potporu. Treba pomoći i roditeljima, ne samo djeci. Sustav i na to mora paziti.«
Nerijetko se i dogodi da sada već odrasle djevojke koje su dio svoga odrastanja provele kod nje nazovu, pitaju za savjet oko kućanstva, kuhinje. A i to je, pripovijeda, ujedno ono što je njoj na srcu – da se svako dijete sjeća da je ona bila uz njega i da zna da će uvijek biti tako, i kada odu iz njezina doma.
Katica i Ivica, rekli su, puno razgovaraju i s djecom, o svemu. Danas, kažu, ima toliko opasnosti, posebice na internetu, pa ih nastoje upozoravati na to, usmjeravati ih na dobro i odgajati ih u dobru djecu. »Znam reći da je moje srce toliko veliko da svi mogu stati u njega. Djeca su željna pažnje i ljubavi. Koja je to radost kada se pomogne toj djeci, ali i njihovoj obitelji«, zaključila je udomiteljica Đuračić.
