STRUČNJAKINJA ZA ANALIZU HRANE DR. JASNA NINČEVIĆ Domaći proizvodi prolaze strožije kontrole, pa im se više može vjerovati

Snimio: V. Čutura

Prema statistici koja je dostupna javnosti godišnje se u svijetu baci hrane u otpad u vrijednosti od oko 940 milijardi dolara. Najčešći je uzrok ljudska obijest ili »antiljudski zakoni«, jer na drugoj strani vlada siromaštvo i glad, posebice u zemljama Trećega svijeta. Sva ta hrana koja zaglavi u nekom smetlištu, spalionici ili na nekoj trećoj lomači mogla bi se upotrijebiti, pomoći osobama u siromaštvu. Nije ni hrvatsko društvo izuzeto od gladi i siromaštva, jer svakodnevno se kopa po kontejnerima, otvaraju se pučke kuhinje u koje je tužno da dolazi sve više djece. Tako službena statistika pokazuje da se u Hrvatskoj po glavi stanovnika baca oko 70 kilograma hrane, a pučke kuhinje se pune, otvaraju se nove. No ako se tomu pridoda da postoji ilegalni uvoz ili šverc te zapljena i bacanje te hrane, zatim rokovi isteka, neispravnost hrane, sve to govori o mnogo većoj količini bačene hrane. O ispravnosti hrane, njezinoj kvaliteti, zatim bacanju te drugim javnozdravstvenim problemima govori liječnica, magistrica znanosti Jasna Ninčević, ravnateljica Nastavnoga zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije.

Opisujući Nastavni zavod, dr. Ninčević ističe da je to zdravstvena ustanova čiji je vlasnik i osnivač županija. Osnovne zadaće su mu očuvanje i unaprjeđenje tjelesnoga i mentalnoga zdravlja u zajednici, zatim praćenje i ocjena zdravstvenoga stanja stanovništva, promicanje zdravlja i zdravoga stila života, analiza ekoloških čimbenika koji mogu utjecati na zdravlje, praćenje zaraznih bolesti i provođenje nacionalnih i ostalih preventivnih programa.

Kruh se poljubi i ostavi, a ne baci

Komentirajući stanje ispravnosti hrane te povlačenje brojnih proizvoda s polica, kao i posljednje uništavanje peradi zbog »ptičje gripe«, dr. Ninčević kaže: »U posljednje vrijeme stječe se dojam da se počela provoditi pojačana kontrola hrane, ali kao i dosad u nas, neko vrijemo priča traje, a onda bude sve po starom. Prava kontrola treba biti zakonski jasna, kontinuirana i sustavna. Nažalost, u nas je prisutan kampanjski pristup koji ne može dovesti do toga da potrošač može biti posve siguran u kvalitetu robe koju kupuje. A nekomu to očito odgovara. Žalosno je da su ljudi navikli na ravnodušnost. To omogućuje sustav onima koji ‘love u mutnom’ i oplemenjuju svoj kapital, a ne misle na one pokraj sebe. Posebno ne promišljaju o onima u potrebi.«

»Dovoljno je prisjetiti se vremena dok smo bili djeca, a nije to tako davno bilo, i onoga što su nas učili roditelji, djedovi, bake. Ako bismo komadić kruha negdje ostavili, bilo da je bio suh ili ga nismo mogli pojesti, prije bismo ga poljubili i zatim ostavili. To je bio znak poštovanja prema hrani i zahvala Bogu što nam je darovao da taj dan možemo jesti, da imamo kruh svakidašnji«, ističe dr. Ninčević.

Dr. Ninčević ističe da je velik problem bacanje hrane jer to je grijeh prema Bogu i čovjeku. Prema nekim istraživanjima i izračunima u Hrvatskoj se baci 309 tisuća tona hrane godišnje, što je više od 70 kilograma po stanovniku, a prema nekim izračunima ta brojka se kreće i do 90 kilograma po stanovniku.

»Osim zakona koji su nedorečeni, zapravo nisu dovoljno umreženi i provedeni na terenu, problem je i u svijesti građana koji bacaju hranu«, navodi dr. Ninčević. »Dovoljno je prisjetiti se vremena dok smo bili djeca, a nije to tako davno bilo, i onoga što su nas učili roditelji, djedovi, bake. Ako bismo komadić kruha negdje ostavili, bilo da je bio suh ili ga nismo mogli pojesti, prije bismo ga poljubili i zatim ostavili. To je bio znak poštovanja prema hrani i zahvala Bogu što nam je darovao da taj dan možemo jesti, da imamo kruh svakidašnji. Upućivalo nas se i da razmišljamo da postoji negdje netko tko je gladan, a mi ne znamo za njegove teškoće i u tom trenutku nam je nepoznat ili je daleko od nas. Svijest o hrani kao izvoru života premalo se izgrađuje u današnjem društvu, u suvremenom svijetu, a nezaobilazni smo i mi kao društvo i država. Nije dovoljno jednom godišnje upozoravati na to ili predstaviti najljepše plodove o Danu zahvalnosti, nego je potrebno mnogo više edukacije, učiti djecu već od vrtićke dobi da je hrana dar Božji, da se ne smije bacati, nego dijeliti s onima koji nemaju.«

Mali se uzorci kontroliraju

Često se govori da se uvozna hrana slabo kontrolira. Dr. Ninčević navodi niz problema, u prvom redu to da se mnogo hrane uvozi, a premalo je inspektora i nije dovoljna njihova umreženost i sustavnost. Napominje da su nedavno hrvatski proizvođači vina upozoravali na sumnjivu kvalitetu uvezenoga, a Hrvatska agencije za hranu to je doznala među posljednjima.

»Smatram da mjerodavne službe jesu neovisne, ali nema sustavnoga pristupa, nedostaje novca za kontinuirano praćenje i na osnovi maloga broja uzoraka koji se kontroliraju ne može se dobiti pravo stanje kvalitete robe koja se nalazi na našim policama. Zdravlje mora biti na prvom mjestu svakoga pojedinca i naroda u cjelini. Zdravlje je iznad svih profita i kad se tako postavi nacionalna strategija, sve će ići svojim tijekom. Mlada smo država, u kojoj je nažalost pobrkan sustav vrijednosti i koji je nužno posložiti. Puno je žrtve utkano u temelje naše države, ali to se na neki način zaboravlja, ignorira i omalovažava«, kazala je.

Ravnateljica Ninčević ističe da joj status branitelja, dragovoljca Domovinskoga rata pomaže tako da ima snagu oduprijeti se kojekakvim pokušajima diskreditiranja njezina rada. »Hvala Bogu, slomiti me ne će jer apsolutno stojim iza svojega rada i zakonitoga poslovanja u službi zaštite javnoga zdravlja i općega dobra i upravo to mi je potvrda da radim dobro, što očito nekima smeta. To mi je samo dodatni vjetar u leđa i potvrda da sam na pravom putu, u službi svoga naroda, za koji sam i bila na prvoj liniji obrane kada je to trebalo.«

Umjesto bacanja, hranu se može podijeliti
Zakonska je odredba u Hrvatskoj uključivanje medija i obavještavanje javnosti kad je riječ o zapljeni i ilegalnom uvozu. »Pretpostavljam da mediji ne prate uništavanje hrane koja se na nelegalan način uvozi preko ‘meke’ granice jer nisu obaviješteni ni kada ni gdje ni tko to radi. Jasno da je šteta takvu hranu uništavati ako je zdravstveno ispravna, posebice što bi i tako završila u našim trgovinama da nije zaplijenjena. U vrijeme kada imamo toliki broj ljudi na rubu siromaštva smatram da je smrtni grijeh uništavati hranu koju se jednostavno radi provjere može dostaviti u zavode za javno zdravstvo, provjeriti i podijeliti onima kojima je potrebna, u domove, socijalne samoposluge i slično. Uvjerena sam da nema zavoda za javno zdravstvo koji to ne bi besplatno napravio.«
Osvrćući se na razlike između domaćih prehrambenih proizvoda i onih iz uvoza, dr. Ninčević kaže: »Ipak je mnogo bolje i pouzdanije kupovati domaću hranu jer smo mnogo stroži u kontroli i sigurni da ono što piše na deklaraciji proizvoda i jest tako, za razliku od uvozne koju mi i ne analiziramo. K tomu, najveći problemi u kontroli hrane zapravo su nedostatne kemijske analize hrane, koje su dosta skupe, na pesticide, teške metale, umjetne boje i sladila, razne aditive, hormone, antibiotike, pa se rade u manjem opsegu od mikrobioloških, iako su znatno štetniji za zdravlje ljudi. Svjedoci smo sve većega broja ljudi s alergijskim reakcijama, intolerancijom na hranu, malignim oboljenjima. Sve su te bolesti u strahovitom porastu i zato su one postale vodeći javnozdravstveno problemi s kojima se treba suočiti i naći način kako ih sprječavati i kontrolirati.«

Da je higijensko-epidemiološka situacija u Splitsko-dalmatinskoj županiji dobra dr. Ninčević potvrđuje sljedećim riječima: »Sustavno, godinama provođeno, zakonom obvezno cijepljenje iskorijenilo je najteže zarazne bolesti s našega područja i, ono što je najvažnije, nema značajnijih epidemija zaraznih bolesti i to nas posebno raduje. Što se tiče nadzora nad kvalitetom hrane i vode, naša županija izdvaja više od milijun kuna godišnje za praćenje i analizu hrane, i k tomu još oko 1,2 milijuna kuna za praćenje kakvoća vode, mora, zraka i buke. Jedna smo od sretnijih institucija koju je županija prepoznala i koja se izborila na svom području kad su u pitanju javnozdravstveni problemi, a naravno tu je praćenje kakvoće hrane. To su prepoznali odgovorni ljudi naše županije te shvatili važnost utjecaja ekoloških čimbenika na zdravlje ljudi. Osim toga, naš je Zavod pametnim promišljanjem poslovne politike spustio cijene usluga našim korisnicima kada s nama ugovore sve usluge koje mi pružamo. Tako sveobuhvatno pratimo epidemiološko stanje nekoga objekta, hotela, restorana, trgovine i sl. Redovitim analizama na vrijeme uočimo ako se pojavi određeni problem i promptno reagiramo, pružamo stručne savjete, izlazimo na teren. To su prepoznali i naši korisnici, ali naravno u situaciji kada su cijene privatnih institucija koje pružaju usluge kao i mi niže od naših, logično je očekivati da ih ne možemo zadržati. Zato smo sklopili ugovore s cehovskim udruženjima ugostitelja i malih trgovaca i za njihove članove koji sve usluge ugovaraju s nama dajemo popuste od 20, pa čak i 50 posto na naše pojedinačne tržišne cijene. Tako je nadzor bolji, a poslovni subjekti sve usluge dobiju na jednom mjestu. Zbog takve poslovne odluke, koju sam donijela odmah na početku svojega mandata 2010. godine, kada sam vidjela da nam komitenti masovno odlaze u privatne laboratorije, privatni laboratoriji prijavili su me Agenciji za tržišno natjecanje. Danas sam ponosna jer nama nije cilj profit, nego zaštita zdravlja ljudi, nije nam cilj uništiti nekoga tko ne može platiti na vrijeme svoje usluge, dogovaramo se, toleriramo rokove plaćanja, njegujemo individualiziran i korektan pristup poslovnim partnerima i to je urodilo plodom.«

Osvrćući se na privatne laboratorije koji kontroliraju ispravnost hrane, kojih je sve više u Hrvatskoj, dr. Ninčević kaže: »Tko i kako kontrolira privatne laboratorije zbilja ne znam, ali znam da mi imamo stroga pravila Hrvatske akreditacijske agencije koja nadzire naš rad. Akreditirani smo po normi 17-025 i samim time usklađeni sa svim normama EU-a, redovito provodimo međulaboratorijska ispitivanja, servisiranja i umjeravanja sve opreme, provode se edukacije ljudi…«

Tko kontrolira proteine u napitcima?

Dr. Ninčević ističe da je danas velika borba s birokracijom, zatim s različitim interesnim lobijima kojima je brza zarada i profit prioritet, kojima zdravlje, čak ni njihovo vlastito ni njihove djece, nije iznad osobnoga profita i interesa. »Jer teško je objasniti«, ističe dr. Ninčević, »da se dopušta uvoz ‘smeća’ od hrane koju vidimo na policama, odjeće najniže kvalitete, igračaka opasnih za zdravlje djece. Tko je to dopustio i dokle tako? Gdje nam je granica? Zar smo potpuno prodali dušu? Pitam se kako ‘oni’ to uspijevaju.«

Osvrćući se posebno na privatne laboratorije i one koji imaju stanovite propuste, dr. Ninčević izravno proziva odgovorne. »Tko je, kada i zašto dopustio da se kontrole od interesa za zdravlje obavljaju izvan državnih institucija i laboratorija? Država mora i ima pravo reći, zapovjediti institucijama u državnom vlasništvu da se analize hrane i vode moraju provoditi isključivo u državnim laboratorijima.«

Nadalje dr. Ninčević navodi da kontrole u privatnim laboratorijima, uz časne iznimke, ne mogu biti javni interes jer je njima do osobnoga profita. »Na primjer, je li privatnik spreman sam kupiti uzorak ‘proteina’ kojim nam bildaju djecu športaše? Hoće li provjeriti ima li u njemu hormona, antibiotika, teških metala? I tu vidim problem jer taj uzorak treba poslati u europski referentni laboratorij na analizu, platiti 20 000 kuna kako bi se provjerilo što nam to djeca piju. Je li privatnik spreman napraviti bilo koju uslugu u interesu javnoga zdravlja iako zna da mu ne će biti plaćena? A u zavodima za javno zdravstvo tu nema dvojbe jer su obvezni to učiniti.«

IZVORGlas Koncila br. 4/2017.
Prethodni članakUČIMO MOLITI SA STEPINCEM Vjernost i ljubav prema Crkvi
Sljedeći članakPISMA IZ MISIJA I mali koraci za veliko su dobro!