
Nakon Božića i Uskrsa došla je i treća velika kršćanska svetkovina – Duhovi. Toga je dana Duh Sveti sišao nad apostole, a sve se dogodilo točno pedeset dana nakon Uskrsa. Upravo zbog toga taj se blagdan zove Pedesetnica. Silaskom Duha Svetoga označen je svečani početak Crkve. Naziv »Duhovi« u hrvatskom jeziku dolazi iz liturgije, ali ne znači mnoštvo duhova, nego je ostatak staroga naziva »Duhovi dani«.
Duhovi se uvijek slave šestu nedjelju nakon Uskrsa, a blagdan u raznim hrvatskim krajevima nosi drugačije nazive. Kajkavci Duhove nazivaju »Trojaki«, a stanovnici južne Dalmacije taj blagdan zovu i »Rusalje«. Bogatstvo različitoga nazivlja u našoj zemlji može se usporediti s različitim jezicima koje su govorili narodi, a apostoli su nakon silaska Duha Svetoga počeli govoriti njihovim jezicima. Ne zaboravimo da različitost može biti itekako velik poticaj za povezivanje. Međusobno razumijevanje, ne samo na razini jezika, nego i osjećanje drugoga, jedna je od najvećih vrijednosti. Ako želimo razumjeti nečije potrebe i želimo ga čuti, na dobrom smo putu k razvitku kvalitetnoga odnosa s drugom osobom, ali i samim sobom.
Kao što smo već rekli, možemo se razumjeti unatoč različitosti, samo je bitno biti otvoren i pun razumijevanja, a u tom je dobro dopustiti Duhu Svetomu da nas vodi. Mnogo je kultura, jezika i rasa oko nas, a upravo je ta različitost ono što Crkvu čini bogatom. Različitosti se ne nalaze samo u društvu i široj zajednici, nego su one česte i u našim obiteljima i domovima.
Darovi Duha Svetoga pomažu nam da živimo u Kristu i Krist u nama, no koliko mu to zaista »dopuštamo«? Često nam je teško prihvatiti drugačije jer to ponekad traži naš trud i privremeno povlačenje i dopuštanje drugomu da se izrazi, ali upravo u prihvaćanju leži ljubav prema drugoj osobi, kao što nas uči sv. Pavao: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…« (1 Kor 13, 4-5). U ovim zahtjevnim i teškim vremenima više je od svega potrebno razumijevanje i prihvaćanje, kako u obitelji tako i u široj zajednici, a blagdan Duhova može nam biti sjajan podsjetnik na to.
Vjera koja podiže i pokreće

»Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći« (Lk 21, 33)
U današnje je vrijeme zbog globalizacije važno razumjeti druge jezike i narode. Činjenica je da smo svi povezani preko medija i interneta i svakodnevno komuniciramo. Stvaramo novu popularnu kulturu i proširujemo jezike, ali što to točno znači za našu vjeru i vrijednosti?
Pojam razumijevanja drukčijih i drugih uključuje međusobno poštovanje, otvorenost i želju za zajedničkim suživotom u miru, uz sve sličnosti i razlike. Preko drugih počinjemo i bolje razumijevati same sebe. Međutim, u tom odnosu možemo se i izgubiti ili zapostaviti svoje osobne vrijednosti, mišljenja, a ponekad i vjeru.
Prema najnovijim podatcima, trenutačno na svijetu ima 1,4 milijarde katolika, koji se, u različitim jezicima, mole istomu Stvoritelju. »Govorit će mnogim jezicima« (Mk 16, 17), važan je citat iz Biblije koji nagoviješta Božju volju da se na svim jezicima širi njegova riječ – točnije, da se ljudi ujedine u njegovoj milosti i nastave živjeti njegove vrijednosti. Dar jezika stoga treba shvatiti kao način komuniciranja s Bogom kroz molitvu, hvalu i slavlje. Koliko je jezik bio važan primjećujemo i kroz povijest kada su zbog progona kršćani osmislili vlastite simbole kako bi nastavili komunicirati i slaviti Boga kroz slike. Iako im je govor bio oduzet, nastavili su širiti svoje znanje i moliti se Stvoritelju.
Danas govorimo o novim zaprjekama i izazovima u kojima se naše vrijednosti ponekad dovode u pitanje i uspoređuju s drugima, bilo vjernicima drugih vjera ili ateistima. No bez obzira na razlike važno je nastaviti komunicirati i slušati druge, graditi bolji i mirniji svijet – ali se i zauzimati za svoje vrijednosti i ne potiskivati svoju vjeru, ne skrivati se jer je tako »komotnije«. Komunikaciji s drugima treba pristupiti s otvorenošću i željom za učenjem, ali i s integritetom i osjećajem pripadnosti svojemu narodu, kulturi i vjeri. Zato nas blagdan Pedesetnice podsjeća na dar Duha Svetoga koji je dopustio svima da razumiju evanđelje te je pomogao u stvaranju Crkve kao univerzalne zajednice. Duh Sveti prikazao je Božju prisutnost te jedinstvo i razumijevanje prema svim narodima, a jezik se pokazao kao ključan u širenju Božje riječi.
Izabran po Duhu Svetom, nadahnut Duhom i radeći u Duhu, sveti papa Ivan Pavao II. svojim je perom i djelom Crkvi i svijetu približio nevidljivoga, a božanski djelatnoga Duha Božjega. Vjeru Crkve u Duha Svetoga sažeo je u enciklici »Dominum et vivificantem« iz 1986. godine.
»Crkva vjeruje u Duha Svetoga kao Gospodina i Životvorca«, napisao je sv. Ivan Pavao II. riječima Apostolskoga vjerovanja, potičući nas na još dublje promišljanje. Duh Sveti je »osobna Ljubav, dar nevidljiv, ali prisutan u svijetu i u Crkvi«. On je onaj koji »uvodi u svu istinu«, »nadahnjuje i posvećuje« te »djeluje iznutra kao duša Crkve i izvor njezine snage«.
Duh Sveti »otkriva grijeh«, ali ne da bi sudio, nego da bi spasio. »On pokazuje svijet u svjetlu križa i uskrsnuća Kristova.« Naposljetku sv. Ivan Pavao II. poziva nas da obnovimo odnos s Duhom kao s onim »koji oblikuje novo srce u čovjeku i vodi ga prema punini ljubavi«. On je, ističe, »početak obnove Crkve i svijeta« te ostaje kao neiscrpivi izvor života, snage i ljubavi koji nas neprestano poziva na obnovu i duboko zajedništvo s Bogom i bližnjima.
Priredili: V. Lukačin, I. Moslavac, E. Raguž, L. Galić