HÄNDELOVO DJELO KRISTOVE SLAVE Muka i uskrsnuće umjetničkim očima

Foto: Shutterstock | S Händelovim »Mesijom« pratimo Gospodinov život, a u ovo vrijeme posebice uživamo u zvucima trećega dijela koji prate Isusovo uskrsnuće

U vrijeme kada se na Cvjetnicu prisjećamo Isusova svečanoga ulaska u Jeruzalem ujedno se pripremamo i na dramatične događaje Velikoga tjedna koji su uslijedili. Od Velikoga četvrtka kada se prisjećamo ustanovljenja euharistije preko Velikoga petka kada razmišljamo o Isusovoj muci i smrti koju je podnio za svakoga čovjeka dolazimo do Velike subote kada se zadržavamo kod Gospodinova groba te kroz tišinu i molitvu dočekujemo Isusovo uskrsnuće.

Kroz stoljeća i stoljeća kršćani su se na različite načine prisjećali Kristove muke i slavili njegovo uskrsnuće. Tako su i brojni umjetnici svojim talentom odlučili izraziti svoju vjeru – kako kroz glazbu tako i kroz slikarstvo, kiparstvo, književnost ili pak narodne običaje, te su vrlo često svoju duboku, proživljenu vjeru uspjeli »pretočiti« u djela velike, pa i najveće umjetničke, kulturne i kršćanske vrijednosti.

Upravo smo zato mi mladi za vas odlučili otkriti kako su veliki umjetnici prikazali Veliki tjedan: koja su to slikarska nadahnuća posljednjom večerom, kakav je prikaz Kristove muke i smrti u glazbenoj umjetnosti, kakva je Velika subota u književnim krugovima i kakva su djela koja veličaju Kristovu slavu uskrsnuća. No nisu samo umjetnici prepoznali važnost i presudnost tih svetih događaja koje su ovjekovječili u svojim djelima. Zato smo se posvetili i narodnim običajima, u koje spada i naša, mogli bismo reći neponovljiva, procesija »Za križen« na otoku Hvaru. Zajedno s vama želimo se pripremiti i razmišljati o Velikom tjednu te Isusovoj muci i uskrsnuću koristeći se djelima velikih umjetnika koja predlažemo kao poticaj za duhovno razmatranje o najsvetijim danima naše vjere. 

Običajima kršćani postaju dio Kristova puta

Najveći kršćanski blagdan zahtijeva dobru pripremu kako bismo dostojanstveno dočekali Isusovo uskrsnuće. Mnoge generacije prije nas dale su temelj brojnim običajima koji su preživjeli sve do današnjih dana te tako postali dijelom hrvatske kulturne tradicije. Iako Hrvatska nije velika zemlja, možemo se pohvaliti velikim bogatstvom uskrsnih običaja, koji se razlikuju od mjesta do mjesta.

Najveći kršćanski blagdan zahtijeva dobru pripremu kako bismo dostojanstveno dočekali Isusovo uskrsnuće. Mnoge generacije prije nas dale su temelj brojnim običajima koji su preživjeli sve do današnjih dana te tako postali dijelom hrvatske kulturne tradicije.

Uskrsni običaji karakteristični su za razdoblje Velikoga tjedna koji započinje na Nedjelju muke Gospodnje ili u narodu poznatije pod nazivom Cvjetnica. Na Cvjetnicu se ustalio običaj umivanja u cvjetnoj vodi kako bi se zadobilo zdravlje, blagostanje i ljepota. Međutim, taj običaj umivanja u nekim se dijelovima Hrvatske odvija na Veliku subotu, kada ponovno, u vazmenoj noći, zazvone crkvena zvona koja se »vežu« na Veliki četvrtak. S obzirom na to da zvona više ne zvone, u otočnim se područjima razvio običaj izrade drvenih čegrtaljki kojima bi dječaci pozivali mještane na molitvu Anđeo Gospodnji, a taj se običaj proširio i u drugim dijelovima Hrvatske. Na dan Isusove smrti, Veliki petak, kršćani nastoje u tišini i suzdržavajući se od teških fizičkih poslova razmišljati o Kristovoj muci te u spomen na njegovu prolivenu krv ispijaju čašu crnoga vina. Priprema za blagdan Uskrsa nastavlja se u tišini i na Veliku subotu jer je to dan kada »Kralj spava«. U sjeverozapadnoj se Hrvatskoj na Veliku subotu pale uskrsni krijesovi ili vuzmenke te vjernici na tom krijesu potpaljuju svoje komade drva i tako blagoslovljenu vatru odnose svojim kućama. Dan Uskrsa »rezerviran« je za obitelj koja se okuplja oko stola kako bi blagovala blagoslovljenu hranu.

Uskrsni su običaji važan dio našega identiteta kojima kršćani simbolično postaju dio Kristova puta od ulaska u Jeruzalem pa sve do Kalvarije i uskrsnuća. Međutim, treba imati na umu da bit Uskrsa nisu običaji, nego uskrsnuli Krist. Naposljetku, običaji su tu radi Uskrsa, a ne Uskrs radi običaja.

Slikarska nadahnuća posljednjom večerom

Veliki četvrtak dan je kada je Isus ustanovio euharistiju na oproštajnoj večeri sa svojim apostolima – na posljednjoj večeri. Bila je to večera koja je prethodila Isusovoj muci u Jeruzalemu, a kasnije je postala nadahnuće brojnim slikarima.

Motiv posljednje večere pronalazimo već na freskama u ranokršćanskim katakombama, na bizantskim mozaicima i na romaničkim i gotičkim reljefima. Ipak, najpopularniji motiv posljednja je večera bila u razdoblju renesanse i baroka, odnosno između 14. i 18. stoljeća.

Najpoznatija slika posljednje večere ona je koju je naslikao Leonardo da Vinci na zidu crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu između 1495. i 1498. godine. Nedugo nakon što je završena slika je počela propadati jer se Leonardo koristio novom tehnikom koja nije odgovarala vlažnim uvjetima u crkvi. Uloženi su veliki napori kako bi se slika očuvala, a preživjela je i bombaški napad za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Leonardova »Posljednja večera« jedna je od najpoznatijih slika na svijetu, a bila je inspiracija brojnim drugim umjetnicima.

Tintoretto je tamnom slikom posljednje večere prikazao da je jedino svjetlo sam Isus Krist koji sebe daruje u euharistiji

Također je poznata Tintorettova »Posljednja večera«. Tintoretto se koristio tehnikom ulje na platnu, a slika je nastajala između 1592. i 1594. godine. Nalazi se u crkvi San Giorgio Maggiore u Veneciji i jedna je od brojnih slika posljednje večere koju je naslikao taj umjetnik. Ipak, od ostalih se slika razlikuje po tome što je prostor organiziran dijagonalno, stol nije paralelan s rubom slike, nego se sužava u dubinu, a cijela je slika prilično tamna.

Treću najpoznatiju sliku posljednje večere naslikao je Paolo Veronese 1573. godine, također koristeći se tehnikom ulje na platnu. Zbog prikaza raskoši i bogatstva inkvizicija ga je optužila za nedoličan prikaz posljednje večere pa je morao promijeniti naziv slike u Krist u Levijevoj kući, a slika se danas nalazi u galeriji Akademije u Veneciji. Bez obzira koju od tih slika – vrhunskih djela – imali pred očima, ne zaboravimo ono ključno: Isus nam je na posljednjoj večeri ostavio samoga sebe na dar u euharistiji i nema većega dara od toga za nas vjernike. 

U Velikom tjednu »za križen«

Osim različitih umjetničkih djela, muku i uskrsnuće prikazuju i različiti tradicionalni običaji. Jedan od njih je procesija »Za križen« na otoku Hvaru, svojevrsni umjetnički izričaj koji nas svake godine svojim kulturnim bogatstvom i žrtvom hodočasnika i križonoše podsjeti na Isusov križni put i muku koju je podnio za nas. Riječ je o jedinstvenom obredu i izrazu vjerskoga i kulturnoga identiteta koji se razvio prije pet stoljeća kao znak pokajanja nakon što je uoči nemira hvarskih pučana i plemića 1510. godine jedan mali križ u gradu Hvaru prokrvario. Tada na Hvaru počinje intenzivno štovanje križa, koji se čuva u hvarskoj katedrali.

Procesija »Za križen« na otoku Hvaru, svojevrsni umjetnički izričaj koji nas svake godine svojim kulturnim bogatstvom i žrtvom hodočasnika i križonoše podsjeti na Isusov križni put i muku koju je podnio za nas.

Procesije kreću u noći s Velikoga četvrta na Veliki petak istodobno iz šest župnih crkava – Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske. Procesiju predvode nekoliko godina unaprijed odabrani križonoše koji nose križ težak do 18 kilograma, bosonogi i praćeni izabranom pratnjom i mnoštvom hodočasnika. Zaustavljaju se u crkvama i kapelicama ostalih mjesta, gdje ih dočekuju svećenici, a pred jutro se vraćaju u svoju župnu crkvu. Procesija je iznimna po svom trajanju jer se tijekom osam sati prođe gotovo 25 kilometara, ali i po osmeračkom pasionskom tekstu iz 15. stoljeća »Gospin plač« koji pjevaju kantaduri.

Da je procesija bogatstvo za katoličku i hrvatsku kulturu potvrđuje podatak da je proglašena jednim od 13 fenomena hrvatske kulturne baštine koji se od 2009. godine nalazi na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine svijeta. A da se i ne nalazi, ostala bi duboko duhovno iskustvo koje je dar svakomu vjerniku koji je imao priliku u njoj sudjelovati, pa makar i duhovno prateći Krista na njegovu putu prema Golgoti. 

Prikaz Kristove muke u glazbi

»Krajnji cilj svake glazbe treba biti slava Božja i okrjepljenje duše«, kazao je Johann Sebastian Bach. Tom se mišlju zasigurno vodio i kada je stvarao svoju Muku po Mateju, jedan od najdojmljivijih glazbenih prikaza Kristove pasije.

Muka po Mateju praizvedena je na Veliki petak 1729., a za Bachova života izvedena je tri puta, i to pod vodstvom samog skladatelja, objašnjava Marijan Tucaković. U okviru luteranskog večernjeg obreda Velikog petka, piše Tucaković, njome se vjernike uvodilo u dramatski tijek Isusove muke i smrti, a biblijski tekstovi, parafraze, evangelički korali i stihovi simbolizirali su udio pučke zajednice u pasijskom događanju.

Muka po Mateju praizvedena je na Veliki petak 1729., a za Bachova života izvedena je tri puta, i to pod njegovim vodstvom, objašnjava Marijan Tucaković. U sklopu luteranskoga večernjega obreda Velikoga petka, piše Tucaković, njome se vjernike uvodilo u dramatski tijek Isusove muke i smrti, a biblijski tekstovi, parafraze, evangelički korali i stihovi simbolizirali su udio pučke zajednice u pasijskom događanju. Danas se, dakako, Muka po Mateju ne sluša samo u sklopu luteranskoga obreda, nego su je prihvatile i druge kršćanske zajednice, a osim korizmenoga i uskrsnoga vremena, ona se izvodi spontano i mimo tih razdoblja. U Bachovoj Muci svakoga će slušatelja impresionirati njezina dramatičnost, a zbog toga je taj oratorij svoj izraz dobio i u glazbenom teatru. »Zamislite prve sljedbenike, slomljene i oduzete noć nakon raspeća«, pojašnjava Peter Sellars, američki kazališni i operni redatelj, koji izvodi Bachovu Muku po Mateju. Također, Bachova Muka slušatelja pretvara u aktivna sudionika pasije, čime potiče na duboko promišljanje. »Svi smo prisutni kao svjedoci, trebamo si postaviti teška pitanja, obući tuđe cipele i vratiti se u svakodnevni život s novim smislom, novim određenjem i sviješću«, kaže Sellars.

Pasijska tematika inspirira skladatelje već dva tisućljeća. U 18. stoljeću, uz Bacha, ona je osjetna u opusima Georga Philippa Talemanna te Georga Friedricha Händela (posebno u »Mesiji«), a iz nama bližega 20. stoljeća svakako treba istaknuti opus Oliviera Messiaena, Luciana Berija te Krzysztofa Pendereckog, kaže Mirta Špoljarić, a mi vas pozivamo da na Veliki petak uronite u otajstvo muke i smrti našega Gospodina i da ih razmatrate baš uz tu glazbu.

Händelovo djelo Kristove slave

Mnogo je načina na koje su brojni umjetnici odlučili ovjekovječiti vlastitu vjeru u svojem umjetničkom izražaju. Kršćansko vjerovanje – »životna pravila« naše vjere, Uskrs, Krist kao Spasitelj, Mesija, uzor i ideal – sve su to nepresušna vrela nadahnuća za umjetničko stvaranje još od pamtivijeka. Slikarstvo, kiparstvo, književnost, narodni običaji, folklor, glazba – svaki od umjetničkih izražaja koji utjelovljuje neki od biblijskih ili vjerskih elemenata na svoj, sebi svojstven osebujan način, izražava posebnost inspiracije koja se provlači kroz to djelo.

Mnogo je načina na koje su brojni umjetnici odlučili ovjekovječiti vlastitu vjeru u svojemu umjetničkom izražaju. Kršćansko vjerovanje – “životna pravila” naše vjere, Uskrs, Krist kao Spasitelj, Mesija, uzor i ideal – sve su to nepresušna vrela nadahnuća za umjetničko stvaranje još od pamtivijeka.

Klasična glazba sama je po sebi kompleksna i posebna – u tipičnom simfonijskom orkestru ima sedamdesetak glazbenika. Kada se tomu pridoda razina usklađenosti potrebna za izvođenje čak i najjednostavnijih djela skladanih za toliki broj glazbenika, nije potrebno naglašavati impresivnost takvoga pothvata. Takvo je djelo i oratorij »Mesija« Georga Friedricha Händela skladan 1741. godine. To je jedno od najpoznatijih i najizvođenijih djela zborske tematike. Händelov »Mesija« strukturno je sličan operi, no ipak nije napisan u dramatičnom obliku – likovi su zaista takvi kakvi jesu, bez lažnoga predstavljanja, a tekst koji se izgovara u njemu (čiji je autor Charles Jennes) ne obuhvaća izravan govor. Oratorij je podijeljen u tri dijela. Prvi započinje s proročanstvima Izaije i drugih proroka te obuhvaća i navještenje Isusova rođenja pastirima. Drugi dio završava s poznatom zborskom Alelujom, koja »grmi« našim crkvama u mnogim prigodama, a posebno na Veliku subotu i Uskrs, a treći dio prati Kristovu nebesku slavu i uskrsnuće mrtvih. Djelo nije napisano kao iznimno zahtjevno za vokalnu i instrumentalnu izvedbu, a kroz godine je prošlo kroz brojne adaptacije u kojima svatko od nas pronalazi duhovni užitak koji traje i koji se pretvara u molitvu hvale, zahvale i slavljenja Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. 

Gospodar Velike subote

Velika subota. Tako tužan, a tako sretan dan. Gospodin je umro, ali svakom je sekundom njegovo uskrsnuće sve bliže. I dok su se nakon njegove smrti učenici skrivali i razmišljali što dalje, Isus se sve više bližio svomu Otcu kako bi na Uskrs zasjao u punom svjetlu. Na jamačno i najposebnijem misnom slavlju u godini – na vazmenom bdjenju. Posebna su čitanja pripremljena za tu radost, a ona su inspirirala mnoge svjetske književnike u stvaranju djela.

Snimio: M. Čobanović | Na vazmenom bdjenju svećenik pali uskrsnu svijeću koja je simbol uskrsnuloga Krista te se unosi u mračnu Crkvu uz poklik »Svjetlo Kristovo«

Jedno od najupečatljivijih prenesenih značenja svjetske književnosti svakako je i »Gospodar prstenova« J. R. R. Tolkiena. Tri knjige zapravo se daju dobro iščitati iz obrisa čitanja večeri Velike subote. Stvoren je svijet koji je bio savršeno mjesto za život, ali ljudska je ruka imala potrebu napraviti ga nesavršenim pod utjecajem zloga. Zlo je sve više raslo, a Frodo i Sam su poput Izraelaca krenuli na put i nailazili na mnoge zaprjeke, no nešto – a zapravo Netko u biblijskom smislu – uvijek ih je sačuva(l)o. Tada se počela skupljati vojska koja je imala cilj pomoći putnicima, a jednoga dana počela se okupljati i vjerna vojska koja više nije znala gdje se nalaze Frodo i Sam i nalaze li se igdje uopće. No bila je spremna položiti svoj život za krajnji cilj – uništenje prstena odnosno ulazak u dom Gospodnji. Jer znali su, ako i umru prije uništenja prstena moći, vjerovali su u svoj krajnji cilj i vjera ih je njihova spasila kao što bi spomenuti dvojac mogao spasiti cijeli svijet.

I kad im je već pomalo umrla svaka nada u posljednjoj borbi, sve je stalo. Protivnička se vojska srušila poput kule od karata jer je uništen Prsten – zlo, Bog je uskrsnuo. Više nemaju za čim žaliti jer boj su dobar bili, trku završili, vjeru sačuvali. Nakon toga su mogli razglasiti cijelomu svijetu da su spašeni jer je zlo uništeno, a Mir je opet tu. Krist – mir naš.

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak

IZVORGlas Koncila br. 15/2019.
Prethodni članakPLODOVI AUTENTIČNIH KARIZMA Poniznost i poslušnost
Sljedeći članakNAZIVI BRAT I SESTRA U BIBLIJI Tko su Isusova braća i sestre?