U broju Glasa Koncila koji datumski »pokriva« 1100. obljetnicu hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora koja se slavi u subotu 5. srpnja u Tomislavgradu povjesničar izv. prof. dr. Trpimir Vedriš govori o važnosti doba narodnih vladara za današnjicu. Spomen na dvije isprepletene obljetnice puno je više od »komemoracije« davnih zbivanja, one su prijelomni procesi koji su od srednjega vijeka do danas čvrsto usmjerili i oblikovali Hrvatsku, misao je koja sažima razgovor.
Možda je izraz »slaviti Tomislava« pomalo zazoran jer sjećanju na prvoga hrvatskoga kralja daje značaj koji nije sasvim prikladan. No smisao obilježavanja kao osnaživanja povijesnoga sjećanja treba naglašavati. Unutar kolektivnoga sjećanja nemaju svi događaji jednako značenje – često su i oni slabije dokumentirani simbolički važniji. Ako dopustite analogiju: koliko evanđelja govore o Isusovoj Majci i što o njoj »znademo«? Rekli bismo, vrlo malo. Pa ipak, ona je nosiva osoba objave. Tako i Tomislav nije važan zbog toga maloga broja činjenica koje znamo o njemu. One doduše dopuštaju rekonstrukciju dijela prošlosti, no ključ je u njegovu identitetskom i simboličkom značenju, a ono počiva na dvama temeljima. Prvi je činjenica povijesne važnosti njegova vremena – splitskih crkvenih sabora i uzdizanja Hrvatske na rang kraljevstva. Ono što, barem u konturama, znamo o crkvenim saborima i položaju tadašnje hrvatske države vrlo je važno. Drugi je temelj sav simbolički kapital koji je tijekom vremena oblikovao povijesno sjećanje na Tomislava.
Iz perspektive crkvene povijesti splitski su sabori važni zbog toga što označavaju završetak jedne faze reevangelizacije poslijerimske Dalmacije, odnosno kristijanizacije Hrvatske kneževine. Riječ je o stapanju Hrvatske s kršćanskom antičkom tradicijom i crkvenom organizacijom u Dalmaciji. Identitetski to su vrlo važne okolnosti koje su usmjeravale hrvatsku povijest ne samo kroz srednji vijek, nego i sve do novijega vremena. Za našu kulturu, oblikovanu na dodiru Istoka i Zapada, to je osobito važno. Povijesne veze s Rimom i pripadnost zapadnomu kršćanstvu među ključnim su sastavnicama hrvatskoga povijesnoga identiteta.
Iz povijesne perspektive to su zapravo pitanja koja Crkvu muče još od vremena cara Konstantina, u vrijeme čije je vladavine kršćanstvo postalo priznat dio rimskoga društva. Ni dandanas se povjesničari ne slažu oko toga je li Konstantin kontrolirao Crkvu ili je pak presudan utjecaj bio onaj biskupa na njega. U raspravi o odnosu Crkve i države i danas ćemo teško doći do konsenzusa. Ima li Crkva prevelik utjecaj, kako smatraju neki, ili pak država ima prevelik utjecaj na Crkvu? Totalitarni režimi, pogotovo u našem slučaju komunizam, sigurno su jedan oblik opasnosti. Mislim na onemogućavanje djelovanja, koje je išlo i do pokušaja fizičkoga zatiranja. Takvo stanje sigurno je ozbiljan izazov za Crkvu i prirodno je da zajednica vjernika čezne za tim da stvori društveno okruženje u kojem može mirno postojati.
Povrh toga Crkva ima vrijednost koju država nema. Ona ima vječno poslanje, zadaću spasenja duša, i u tom smislu ona je u svakom vremenu pozvana tražiti neki oblik suživota sa strukturama koje će joj najbolje omogućiti da izvrši svoje poslanje. Iz te perspektive vidimo da su i napasti različite. Braniti širenje evanđelja očito je loše, no formalno dopustiti širenje evanđelja, ali pritom kompromitirati život Crkve druga je opasnost. Tu je i napast koju spominjete. Država koja je prema Crkvi »prijateljski« nastrojena sa strukturama koje se izjašnjavaju kao »demokršćanske« može u praksi »anestezirati« i Crkvu (i vjernike) s obzirom na njezino temeljeno poslanje. A ono je vrlo izazovno i postavlja radikalne zahtjeve. U ovom našem vremenu napast je, dakle, drugačije naravi nego u primjerice prošlom stoljeću, ali ona je dugoročno možda i opasnija. Ambijent hedonizma i konzumerizma u kojem nitko nikoga ne tuče očito je privlačniji nego život u, recimo, Sjevernoj Koreji. No dugoročno čini se da meka »diktatura relativizma« ima možda i pogubniji učinak na boljitak duša i djelovanje Crkve u ispunjavanju svojega poslanja.
Nema sumnje da je na razini Europe došlo do velike izdaje demokršćanstva u odnosu na korijene njegove ideje. To se može lako utvrditi usporedi li se djelovanje demokršćanskih stranaka iz pedesetih i šezdesetih i ovih današnjih. One su blijeda sjena, ako ne i karikatura, izvornih demokršćanskih pozicija. I u tom Hrvatska nije iznimka. Nas pomalo spašava i to što je k nama mnogo toga dolazilo sa zakašnjenjem. Izdaja demokršćanstva simptom je dublje europske apostazije, ujedno izdaja poslanja Crkve. Političari žele pragmatično profitirati od toga da su percipirani kao kršćani. U našem je društvu tradicija relativno snažna i prema njoj se od političara s domoljubnoga ili konzervativnoga spektra još uvijek to očekuje. Ne ulazim u pojedinačne osobne razloge, ali očito je da brojni političari nisu u stanju ispuniti radikalne zahtjeve koje smo spominjali. To pak dovodi do toga da je netko »osobno« protiv nečega, a zatim kod odlučivanja dolazi do onoga da »moramo biti razboriti«. Jasno da u svemu treba težiti razboritosti, a ne kidati sve saveze zbog svakoga detalja. Međutim postoji i ono što je Ivan Pavao II. nazivao principima o kojima se ne može pregovarati i gdje bi se istina trebala braniti bez obzira na cijenu.
Riječ je o fenomenu u kojem neki ostatci kršćanstva, ili pak određeni dijelovi kršćanske baštine, postaju prihvatljivi novim intelektualnim tragateljima. Nazvao sam to »pripitomljenim kršćanstvom«. Pojavu treba staviti u kontekst dekristijanizacije Europe koja se u očima mnogih suvremenih promatrača pretvara u tako očitu katastrofu. O tome je govorio i književnik Milan Kundera u svojem eseju o srednjoj Europi, u kojem je upozorio da kada nestane religije, nestaje kulture, a onda i društvo ode u provaliju. Mnogi to počinju osjećati i uočavati te se neki kao za pojas za spašavanje hvataju biranih fragmenata kršćanstva. No mnogi od takvih intelektualaca ne doživljavaju osobno obraćenje. Iz perspektive teološke vjere tu očito nastaje problem. To odnedavno, primjerice, »ispovijeda« i ateistički mislilac Richard Dawkins, koji je rekao da je po kulturi kršćanin jer voli božićne himne i stare crkve. To može biti simpatično, ali iz perspektive življenja vjere – pogotovo u njegovu slučaju – to je bijeda.
S druge strane pojava kulturnoga kršćanstva pokazuje da intelektualci počinju uočavati da nestanak kršćanstva znači uništenje mnogo toga što podrazumijevamo dobrim, no zaboravljajući veze tih pojava sa življenom vjerom. Mnogi počinju tražiti korijene toga što smatraju dobrim, od ljudskih prava do božićnih sajmova, pa neki i tim putom dolaze do osobne vjere. Za me je ključno to što kulturno kršćanstvo kao važan fenomen moramo gledati i iz perspektive smjera koji ljude vodi k njemu; odražava li ono stanje, privremenu fazu u kojoj se našao netko tko gubi vjeru ili je riječ o uzlaznom putu prema punini vjere.
Je li Tomislavova snaga bila preduvjet splitskih sabora?
Kada je riječ o priklanjanju kršćanstvu u zreloj, odrasloj dobi, na tom se tragu možemo vratiti i do pojedinačnih slučajeva Konstantina ili hrvatskih srednjovjekovnih vladara, ili pak do kolektivnih »pokrštavanja« naroda. Hrvatski se slučaj u tome ipak čini kao svojevrsna posebnost u odnosu na druge narode Zapada. Postoje li tragovi o nasilnim pokrštavanjima hrvatskoga naroda?
Iz vremena ranoga srednjega vijeka i doba kristijanizacije postoji malo izvora pa ne možemo ni približno govoriti o tome što su vladari koji su prihvaćali kršćanstvo zaista mislili. Jesu li (i) oni bili samo lukavi političari koji su se koristili Crkvom kao institucijom iz pragmatičnih razloga? Znamo to da u našem slučaju nije u procesu pokrštavanja bilo nasilja. Općenito nasilno pokrštavanje i u ostatku Europe nije bilo pravilo, nego iznimka. Najpoznatiji je možda primjer pokrštavanja Sasa u doba Karla Velikoga kao eksplicitno nasilan oblik pokrštavanja. Kasnije, iako su se javljali oblici prisile, nije bilo toliko izravnoga nasilja. Prihvaćanje kršćanstva od strane ratničkih elita keltskih, germanskih i slavenskih naroda bilo je zapravo i proces integracije u kulturu koja je iz njihove perspektive bila superiorna.
Kada razmišljamo o papinstvu, naše je gledište često anakrono, iz perspektive gdje pape imaju na raspolaganju razvijene institucije, medije… Rani srednji vijek potpuno je druga situacija i papinstvo je u nekim razdobljima bilo vrlo slabo i krhko. Recimo, kroz osmo stoljeće neprestano je tražilo saveznike za obranu od ugroza kao što je bila navala Langobarda. I tu su korijeni novoga političkoga tijela, Papinske države koja preko svoje diplomacije plete mrežu lojalnih država. To je i za nas vrlo važno. Dalmacija je jurisdikcijski oduvijek pripadala Rimskoj Crkvi i prirodno je da papinstvo ranoga srednjega vijeka hrvatske vladare kao nasljednike vladara Dalmacije vidi kao svoje saveznike. U tom smislu i Branimir i Tomislav i drugi hrvatski vladari bili su tomu pozivu otvoreni, a Hrvatska je odigrala ulogu »mostobrana« prema širenju utjecaja Carigradske Crkve. Na razini geostrateških odnosa Hrvatska se od 9. stoljeća počela uklapati u ono što pape vide kao jedinstven sustav, u kojem je papinstvo nadređeno svim europskim vladarima. Hrvatska je postala nova država toga latinskoga kršćanstva u nastanku.
U popularnom diskursu »vazalno« označava podređivanje u negativnom smislu pa su čak i neki naši povjesničari raspravljali o tome nije li kralj Zvonimir svojim zavjetovanjem papi i stavljanjem u vazalni odnos zapravo izgubio svoju suverenost. No to je besmislica, anakronistički je smatrati papinstvo nekakvom tlačiteljskom institucijom jer je upravo uspostavljanje odnosa sa Svetom Stolicom uzdizalo status pojedine države. Politička teorija toga vremena, gdje papinstvo na temelju svojega rastućega autoriteta traži za sebe središnje mjesto, vidi rimskoga biskupa kao Kristova vikara na zemlji. On ima svoju nadnaravnu dimenziju i univerzalnu funkciju, a novonastale države kao prsten kršćanskih kraljevstava teže da se tomu približe. Međutim, važno je i da osim odnosa središta i periferije tada dolazi i do snaženja neke vrste protoeuropske regulacije međunarodnih odnosa, gdje je papinstvo referenta točka za narode kršćanskoga svijeta. Biti dijelom latinskoga kršćanstva značilo je je biti u odnosu podložnosti – ili savezništva – prema Rimu. U vojnom smislu papa ni tada, kao danas, nije imao vojnu moć ili kako je jednom zgodom pitao Staljin: »Koliko taj papa ima divizija?« Papinstvo nije funkcioniralo na principima vojne ili ekonomske sile koja nekoga ugrožava, nego na temelju tradicije koja ga je povezivala s apostolskim prvacima i duhovnoga autoriteta.
Unutar znanstvene rasprave uobičajena je stvar da postoje različita mišljenja koja počivaju na različitom tumačenju povijesnih izvora. Govoreći o Tomislavu, povijesni izvori jesu relativno oskudni. No taj mali broj izvora kada je pažljivo protumačen u ondašnjem kontekstu daje nam dovoljno temelja da Tomislavovo vrijeme smatramo osobito važnim u hrvatskoj povijesti. U vrjednovanju Tomislava očituju se dvije sklonosti. Jedna je hiperkritična i zapravo često dolazi iz nestručnih krugova, pače proizlazi iz specifičnoga svjetonazorskoga pogleda na društvo. U svoj revnosti oko kritike naposljetku vodi do rastakanja temeljnoga narativa i kolektivnoga sjećanja. Na drugoj strani leži opasnost nekritičkoga prihvaćanja, veličanja svega što nam je prošlost ostavila, što je iz perspektive znanosti ne manja katastrofa. Ta tendencija naposljetku i široj javnosti postaje zamorna. Stoga smatram da je ozbiljna rasprava uvijek dobrodošla. Rasprave s herezama u povijesti Crkve na kraju su vodile tomu da bi se iskristaliziralo ono što je ispravno i korisno.
S velikim sam veseljem pratio taj skup jer je nazočnost više stranih stručnjaka bacila novo svjetlo na neke »stare probleme« naše historiografije. Primjerice, jezična analiza odluka splitskih sabora učvrstila je povjerenje u njihovu autentičnost. Drugi su pak izlagači jasno pokazali da je riječ o tekstu iz 10. stoljeća, pri čemu su odbačene pretpostavke da je mogao nastati kasnije, u 15. stoljeću, kao djelo nekakvoga falsifikatora. Jednostavno, stvarnost i narav odluka sabora pripadaju 10. stoljeću. Drugi kolege su rasvijetlili širi kontekst Tomislavove vladavine, odnose s papinstvom i Bizantskim Carstvom, a iznesena je i pretpostavka, čini mi se prvi put, da je Tomislav krunu primio od kralja Italije. No o svemu tome moći će se detaljno čitati jednom kad bude objavljen zbornik skupa.
Već sam dugo uvjeren da je uspjeh Thompsonova višestrukoga povratka na scenu posljedica neke vrste »izguravanja domoljublja« iz glavne struje hrvatskoga političko-društvenoga diskursa. Bilo je nešto nezdravo u čitavom tom »paketu« detuđmanizacije i demoniziranja devedesetih, što je za velik dio javnosti bilo neprihvatljivo i neprirodno. I tu je Thompson, u širem smislu, uspio očuvati i obnoviti taj zanos iz devedesetih.
U novijoj historiografiji sve se veća pozornost posvećuje nečemu što se naziva medievalizmom. Riječ je o različitim oblicima uporabe (i zlouporabe) srednjovjekovlja u suvremenom kontekstu. U tom je ambijentu očito da ta »mračna slika« nije i jedina slika srednjega vijeka. Umberto Eco je govorio o »deset malih srednjih vjekova«, poput »srednjega vijeka barbarske romanse«. Mislim da je Thompson upravo na tom tragu oživio srednji vijek, kao »junački«, izravno povezan s tradicionalnim vrjednotama poput domoljublja. Dakako, iz akademske perspektive takva slika srednjega vijeka umnogome je reducirana i anakrona. No ona pogađa u nešto dublje od pukoga »propozicijskoga« govora o prošlosti. Mislim da je opravdano reći da je riječ o mitskoj perspektivi u kojoj ljudi pronalaze mnoštvo toga – od artikulacije političkoga, bijega od hladne, otuđene i globalizirane situacije do osjećaja povratka nečemu našemu, nečemu što pripada našoj prošlosti. Sjećanje je temelj identiteta, a kolektivno je sjećanje (koje ne korespondira nužno s »ispravnim znanjem o prošlosti«) temelj povezivanja zajednice. Thompson je na dojmljiv način, koji je možda nadišao i njegove procjene i sposobnosti, uspio pogoditi tu »duboku žilu«. Možda se i fenomen njegova koncerta može opisati na način kako je to učinio moj poznanik utvrdivši da se »država nije potrudila pošteno obilježiti veliku obljetnicu pa se narod sam organizirao« – odazvavši se na Thompsonov poziv.
