Što je to što ljude tjera na koncerte koje posjećuju mnoštva? Od trošenja energije na put, parkiranja, dolaženja na koncert danima ili satima prije, plaćanja (pre)skupih ulaznica i znojenja u gužvama gdje je teško doći do zraka puno je lakše u svojoj intimi poslušati koncert ili bilo koji komad glazbe bez sve te velike muke. Međutim ljude ipak na te događaje nešto »tjera«. Što se Thompsonova koncerta tiče, mnogo se dosad pisalo i govorilo. Istina jest da je pola milijuna ljudi na jednom koncertu i u svjetskim okvirima doista impresivna brojka, s obzirom na to da se koncert održava u državi koja nema ni 4 milijuna ljudi. Današnje rekorde drže koncerti Roda Stewarta 1994. na plaži Copacabana sa 3,5 milijuna ljudi, Jeana Michela Jarrea s isto toliko u Moskvi 1997., Jorgea Bena Jora 1993. na Copacabani sa 3 milijuna, ili prije mjesec dana koncert Lady Gage koja je na istoj plaži okupila 2,5 milijuna. Lista milijunskih koncerata podugačka je, ali veliki koncerti i koncerti uživo općenito u posljednje vrijeme doživljavaju pravi zamah. Primjera radi, 2018. zarada glazbene scene živih nastupa u svijetu je bila procijenjena na oko 6 milijardi dolara, do 2025. je narasla na 25 milijardi, a očekivanja su da će u sljedećih pet godina narasti do nevjerojatnih 47 milijardi (Statista.com). Te 2018. godine ukupna zarada cijele glazbene industrije, dakle prodaje fizičkih medija, koncertne scene i streaminga bila je procijenjena na oko 19 milijardi, pa je činjenica da su samo živi nastupi u samo sedam godina prestigli vrijednost čitave industrije apsolutno impresivna.
Ali nije riječ samo o broju koncerata. Prosječna je cijena karte od 2018. do 2025. sa 94 dolara narasla na gotovo 140 dolara, što je porast od 40 posto, ali ipak nije porast od 4 puta. Statistika tako govori sama za sebe, pa i to da je Thompsonov koncert, bez obzira na neke komentare o motivaciji njegove organizacije, zapravo samo dio općega trenda koji prati modernu glazbenu industriju.
No što zapravo stoji iza tih trendova? Nemoguće je analizirati baš sve aspekte toga trenda, ali ono što će svi oni koji su se brinuli za budućnost glazbene industrije pozdraviti jest činjenica da streaming nije uništio živi nastup, nego se dapače živi nastupi na scenu, čini se, vraćaju jači nego ikada prije. Opet, jasno je da nije sve crno-bijelo. Statistički gledano, velike zvijezde i velike produkcijske kuće uzimaju najveći komad kolača, ali živi koncert nije umro, bez obzira na to što se na početku vladavine ne samo streaming-platforma, nego i sada već zaboravljenih P2P (peer to peer) platforma na kojima se besplatno (i protuzakonito) dijelila glazba, činilo da mu je to neizbježna sudbina. No pitanje i prije ovih novih trendova i danas ostaje isto: Zašto su glazbene masovke toliko popularne i toliko magične?
Glazba kao kolektivno iskustvo
Često se o današnjem vremenu govori kao o vremenu ekstremnoga individualizma. Naličje toga ekstrema supostoji s njegovim antipodom, što se danas jako dobro vidi u sferi političkoga i društvenoga. Što se glazbe tiče, ona je oduvijek imala u sebi sadržana ta dva pola, jedan je bio autentično individualno iskustvo glazbe, a drugi kolektivno iskustvo u kojem se individualno prevodi u društveno procesima identifikacije, konceptualizacije i naposljetku integracije. Glazba tako postaje moćan alat homogenizacije bez obzira na njezinu u osnovi individualističku prirodu. Naime, sudjelovanje u glazbenom događaju za publiku nije isključivo pasivno praćenje nekoga događaja, nego na neki način usisava slušatelja u sam događaj i transformira ga iznutra. Transformacijsku snagu glazbe poznavala su još primitivna društva gdje se glazba nerijetko integrirala u magijske ili religijske obrede postajući dio rituala. Glazba se dakle od najranijih dana promatrala kao nešto što i jest i nije od ovoga svijeta, tj. kao nešto što u korijenu ima transcendirajući potencijal.
Poljski znanstvenik Tomasz Lesicki sa Sveučilišta u Gdanjsku upravo je kroz »transcedentni« ključ analizirao ritualni proces i imaginarni svijet na glazbenim festivalima. Smatra da je u osnovi sudjelovanje na glazbenom festivalu u kojem je pojedinac dio mnoštva zapravo slično obredu inicijacije gdje tijekom ritualnoga procesa pojedinac prelazi iz sfere profanoga u sferu svetoga. Taj proces bio je predmet dubinske analize Arnolda van Gennepa, antropologa koji je zagovarao teoriju da se sva društva mogu podijeliti na sekularna i religijska te da će se stvarnost tih društava uvijek kretati između domena profanoga i svetoga. On smatra da obred inicijacije najbolje opisuje proces transformacije društvenoga sudionika i dodjelu novoga statusa tomu pojedincu unutar društva.
Obred prijelaza može se podijeliti u tri faze: preliminalnu, liminalnu i postliminalnu (limen – prag). Prva faza sastoji se od isključenja tijekom koje je ključno fizički odvojiti posvećenika od društvene stvarnosti te norma i konvencija koje su mu poznate. Liminalna je faza trenutak suspenzije kulturnih i društvenih zakona (to je faza funkcioniranja na pragu dvaju svjetova: svetoga i profanoga), tijekom koje se odvija ritualni prijelaz, kontakt s božanskom sferom. Ponovno uključivanje sudionika rituala u svijet profanoga, s njegovim konvencijama i utvrđenim poretkom, posljednja je faza ritualnoga procesa. Pojedinac, koji je bio marginaliziran u trenutku odvajanja, vraća se u definiranu društvenu strukturu s novim kulturnim kompetencijama (novim načinima gledanja na kulturu) stečenim ritualnim utjecajem. Takvo gledište može se jako dobro preslikati na iskustvo sudjelovanja na koncertu gdje se pojedinac samim sudjelovanjem prvo izdvaja od svakodnevnoga, pa pada u trans da bi doživio duboku integraciju s drugim sudionicima, osjetio kako sudjeluje u događaju i iskustvu koje nadilazi normalno i gdje se nalazi na razmeđu između mističnoga i svakodnevnoga. Povratak u stvarnost nakon događaja donosi na neki način promijenjenoga pojedinca, bez obzira na to što on sam tu promjenu ne doživljava nužno na razini svjesnoga. Onaj tko je bio na takvom koncertu sasvim sigurno može potvrditi barem nešto od svega navedenoga gdje pjevač, bend, grupa, na pozornici stoje kao voditelji toga obreda, promatrani od publike kao osobe nadnaravnih sposobnosti i statusa, dakle svećenici, šamani, magovi koji vode ritual do njegova klimaksa. I upravo u tom iskustvu izdvajanja iz svakodnevnoga sa svim posljedicama toga izdvajanja leži privlačnost glazbenih masovki pa se danas svi više-manje slažu da se takvi događaji mogu usporediti s religijskim.
Religija glazbe
Od samoga događaja do religije stoji još puno toga, međutim je li to baš tako? Zagriženi glazbeni fan u mnogim je svojim pojavnostima sličan vjerskomu fanatiku, od ikonografije do ponašanja. Lako je usporedivo. Kad je sedamdesetih John Wiley Nelson napisao knjigu »Vaš Bog je živ i zdrav i pojavljuje se u popularnoj kulturi«, ona je američkim svećenicima trebala pokazati kako prosječan Amerikanac internalizira vrijednosti popularne kulture paralelno s onima kršćanske i kako se nositi s tom činjenicom. Danas, nakon gotovo 50 godina, vrijednosti popularne kulture u SAD-u su pregazile sve vrijednosti, pa i one kršćanske koje su malo-pomalo u potpunosti ispraznile od sadržaja. Pa je tako i Bog nekima postao samo još jedna pop-figura. Popularna glazba među ostalim popularnim fenomenima možda i najviše mladima danas propovijeda, priča im priče, tješi ih i daje im smisao. Ona je mnogima postala i postaje nova religija, a kršćanstvo je nerijetko samo vanjski plašt čak i onim glazbenicima koji se busaju u prsa s kršćanskim vrijednostima. Zašto je to tako, tema je za neku drugu priliku, ali je činjenica da je privlačno, da je zavodljivo i da kao takvo funkcionira. Nije lako danas, kao što nije bilo nikad lako, odvojiti žito od kukolja, prepoznati vuka u janjećoj koži. Chesterton je davno najavio da buduća društva ne će biti ateistička, nego će biti politeistička jer problem onoga tko ne vjeruje u Krista nije to što ne vjeruje u njega, nego to da će onda vjerovati u bilo što. Pa tako i u pop-zvijezde, u glazbu, u društvene mreže, u influencere, u sve te proroke novoga doba. Glazba je prekrasan Božji dar, ali krivo shvaćena, krivo usmjerena može biti otrov za dušu i u rukama manipulatora može biti moćno oruđe Neprijatelja. Ako se drži one »po plodovima će se prepoznati«, treba ih samo pogledati, sve će biti jasno.