»Iako Biblija u Hrvata ima svoju dugu, gotovo tisućljetnu povijest, osobito mjesto u tom povijesnom slijedu pripada 1968. godini kada je društveni izdavač u tadašnjem komunističkom sustavu objelodanio hrvatski prijevod Biblije načinjen iz originala, prema uzoru na La Bible de Jérusalem«, objavila je Katica Knezović u svojem radu Zagrebačka Biblija (1968-1998) – I. dio. Za manje od godinu dana Bibliju je na hrvatski jezik prevelo dvadesetak prevoditelja te su time stvorili četvrti cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski. Biblija je prvi put tiskana u Zagrebu, zbog čega se često naziva i Zagrebačka Biblija. Naime, osim o Svetom pismu, riječ je i o poimanju vjere i kulture hrvatskoga naroda, kao i potrebi da se ona očuva u komunističkom sustavu.
Zagrebačka je Biblija specifična po svojem nastanku – u kratku vremenu preveli su je ljudi iz Crkve i izvan nje. Objavljena je 14. rujna 1968. kao rezultat zajedništva kulture i vjere, želje i nade da se one održe i očuvaju. To je velik doprinos očuvanju hrvatskoga jezika u svojem izvornom obliku, bez pritiska državnoga režima. Na prijevod je utjecala enciklika Divino afflante Spiritu iz 1943. te dokumenti Dei verbum i Sacrosanctum concilium Drugoga vatikanskoga koncila. Nakon Koncila prihvaćena je odredba da svaki narod u liturgiji treba imati samo jedan prijevod za sve koji se tim jezikom služe te da se prijevod ne smije parafrazirati ni dodavati objašnjenja uz njega.
»Suvremeni prijevodi Biblije, osobito nakon La Bible de Jérusalem (1955.), budući da polaze izravno od izvornika, rado vrednuju izvorna biblijska Božja imena, osobito Jahve. Nadalje, B. Duda i J. Fućak su odmah u početku upozorili da bi u novoj Bibliji trebalo na nov način vrednovati jednu od temeljnih riječi teološkog biblijskog rječnika, a to je berith što se dosada prevodilo sa zavjet. Napokon, postavio se problem kako pisati biblijska osobna i geografska imena, s tim da se i tu htjelo vrednovati izvornik«, objasnila je Katica Knezović u svojem radu.
Ipak, najveća se važnost ponovno vraća na društvenu koheziju koja je postignuta njezinim stvaranjem – posebice vidljivu u otporu prema nametnutim vrijednostima koje se ne poklapaju s kršćanskima. Bez sumnje se može reći da je Zagrebačka Biblija rezultat volje i želje za održavanjem vjere u hrvatskoj kulturi te služi kao podsjetnik koliko je naš identitet isprepleten s katolištvom. Posebice je važan danas, u doba nesigurnosti i prekomjerne izloženosti lažnim vrijednostima, informacijama i vijestima.
»U Božjoj sam riječi pronašla svjetlo«
»Biblija je jedino štivo koje može biti neiscrpan izvor novih spoznaja, utjehe i snage za svakoga od nas«, svjedoči 19-godišnja Veronika Glavaš iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u zagrebačkom Stenjevcu. Iako se s biblijskim tekstovima susretala odmalena, istinsko razmatranje i povezivanje s Božjom riječju započelo je tijekom srednjoškolskih dana u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Veronika ističe kako joj u svakidašnjici, u odnosima, donošenju odluka i razumijevanju vlastitih emocija pomažu evanđelja.Katolička Crkva u nedjelju 14. rujna slavi i blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Iako je na početku križ bio simbol smrti i muke, u kršćanstvu je postao znak ljubavi, otkupljenja i života. Jedan je povijesni trenutak to promijenio. Prema jednoj predaji carica Jelena pronašla je Isusov križ, koji je kasnije u jednom ratu pao u ruke Perzijancima. Tek ga je car Heraklije vratio vjernicima u Jeruzalem, ali na putu prema Kalvariji dogodilo se nešto neočekivano: zaustavila ga je viša sila. Predaja kaže da je pokušao unijeti križ u grad odjeven u kraljevske haljine, ali nije mogao podići križ dok se nije ponizio, skinuo odoru i bosonog ušao u Jeruzalem. Tek tada je mogao ponijeti križ na Golgotu. Križ postaje izvor najveće ljubavi i put prema životu. On je mjesto gdje Kristova ljubav prema čovjeku doseže vrhunac, a kroz žrtvu i smrt donosi život i otkupljenje. U njemu prepoznajemo znak ljudske slabosti i straha, ali istodobno i znak Božje moći, ljubavi i spasenja.
U Bibliji križ je središte Kristove poruke i otajstva spasenja. U evanđeljima se opisuje kao mjesto Kristove smrti, no teološko značenje križa u Novom zavjetu osobito je izraženo u poslanicama. Križ je shvaćen kao znak Božje moći i spasenja, jedinstvo Krista i vjernika, sredstvo otkupljenja i poziv na nasljedovanje. Isto tako kroz stoljeća postao je i predmet dubokih meditacija i duhovnih spisa svetaca. Sv. Augustin naziva križ »stolicom Krista učitelja, s koje nas poučava ljubavi«. Sv. Ivan Zlatousti piše da je križ »ključ raja«, a sv. Franjo Asiški naglašava da promatranje Raspetoga uči čovjeka prihvaćanju vlastitih križeva s ljubavlju. Blagdan Uzvišenja svetoga Križa podsjeća nas na snagu Kristove ljubavi koja je kroz patnju i smrt donijela život i spasenje. Križ nije samo simbol patnje, nego i poziv svakomu vjerniku da prihvati svoje životne križeve u jedinstvu s Kristom. Noseći svoj križ s vjerom i ljubavlju, otkrivamo snagu, nadu i dublje zajedništvo s Bogom i bližnjima.
Biblija nas uči kako dalje
Biblija kao Božja riječ upućena čovjeku sveti je tekst iz kojega svi vjernici uče istinu o Bogu i njegovu djelu spasenja. Sveto nas pismo upućuje kako ići dalje, a kada tražimo što i kako, Biblija nam može biti kao gorući grm (Izl 3, 2). Vrlo je važan njezin prijevod kako bi katolici diljem svijeta mogli čitati Sveto pismo na svojem materinskom jeziku. Iako je engleski jezik priznat kao međunarodni jezik i zna ga velik broj ljudi, bitno je sačuvati vrijednost svih drugih jezika jer je jezik bitna kulturna odrednica svakoga naroda i ne smije se izgubiti ni zanemariti. Na našem materinskom hrvatskom jeziku puno je ljepše čitati sve knjige, a posebno Bibliju. Ipak je to jezik na kojem smo učili prve riječi; tako bolje osjećamo, shvaćamo i razumijemo ono što čitamo. »Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga!« kako je u svojoj pjesmi »Jezik moga roda« poručio naš poznati pjesnik Petar Preradović i tako pokazao važnost i bogatstvo našega lijepoga hrvatskoga jezika.
Priredili: L. Galić, V. Lukačin, I. Moslavac, E. Raguž
