Ljubavlju prema otoku i odlukom da na njemu žive prepoznatljivi su župljani župe sv. Eufemije u Sutomišćici i Poljani koja obuhvaća ta dva susjedna mjesta na otoku Ugljanu, čiji se vjernici zajedno okupljaju na misnim slavljima u župnoj crkvi sv. Eufemije koja se nalazi u Sutomišćici. U Hrvatskoj su samo tri crkve posvećene sv. Eufemiji. Ime crkve sv. Eufemije u Sutomišćici, koju župljani od milja zovu Sveta Fume, spominje se prvi put 1304., a Petar, prvi kapelan u župi, spominje se 1405. godine. Od tada župa ima i stalnoga svećenika.
Nad Sutomišćicom, mjestom velikih vrtova s bunarima, stablima maslina i šipaka na blagim uzvisinama i suvremenom lučicom s obalom u njezinoj nizini, uzdiže se veliki križ na brdu Križini, koje je dobilo ime po križu koji je u komunizmu bio srušen, a novi, još veći, blagoslovljen je 2024. godine. Križ je postavio župljanin Nenad Grgurev. Sutomišćica ima i relikviju sv. Eufemije, koja je podnijela mučeništvo 304. godine. Župljani su 2024. pohodili Eufemijin rodni grad Kalcedon u istočnom dijelu Istanbula u Turskoj. »Sv. Eufemija dio je identiteta u Sutomišćici i Poljani. Ljudi koji joj se utječu osvjedočeni su u uslišanje molitava i njezin moćan zagovor. Neki su doživjeli i čuda u predanju toj tihoj, a djelatnoj svetici«, kaže župnik Filip Kucelin (41).
Uvjerio se u to i Oliver Telac, čitač, koji se sv. Fumi stalno moli, i dok radi. »Uvijek mi je u mislima. Stanem pred njezin kip, zahvalim joj na svemu i zamolim da izmoli milosti za moje potrebe i potrebe župe i svijeta. Ne mogu opisati koliko sam joj predan i koliko je iz dna duše molim i volim«, kaže Oliver, koji čitanje Božje riječi smatra milošću od Gospodina, kad dobiva i snagu. Iz župe su mnogi pomorci te je i Telac plovio 25 godina i u lukama svijeta išao u crkve. Radio je suvenire s motivima sv. Eufemije, slike, skulpture, magnete, privjeske, čijom je prodajom prikupljena donacija kao doprinos u obnovi crkve.
Župnik Filip Kucelin: »Sv. Eufemija dio je identiteta u Sutomišćici i Poljani. Ljudi koji joj se utječu osvjedočeni su u uslišanje molitava i njezin moćan zagovor«Neki župljani sudjeluju u čitanju Svetoga pisma svakoga dana u svojoj kući, a na tjednom susretu biblijske grupe sa župnikom zajedno razmatraju Božju riječ. Kucelin je svećenik 17 godina, a župnik u Sutomišćici i Poljani četvrtu godinu. Rezidira u susjednoj župi Preko, gdje je također župnik. Dekan je Ugljansko-pašmanskoga dekanata te radi na suradnji župljana i povezuje u zajedništvo njihove aktivnosti.
Zadarski nadbiskup Mate Garković rekao je da je župa Sutomišćica – Poljana »Božji vrt u kojem Isus bere najljepše cvijeće duhovnih zvanja«. Iz te župe poteklo je 150 svećenika i više redovnica, među kojima osobito milosrdnice i benediktinke, jedna provincijalka i č. m. Anastazija Čizmin, opatica benediktinskoga samostana sv. Marije u Zadru. Živući svećenici rodom iz župe su mons. Šime Perić koji je proslavio 60 godina svećeništva, Mladen Kačan, uskoro zlatni mladomisnik, o. Jeronim Marin, prior benediktinskoga samostana na Ćokovcu, i župnik Kucelin, koji kaže: »Izazovno je propovijedati nekomu tko te oduvijek poznaje. No smatram da je najljepše biti župnik na otoku. Mnogi se ne mogu naviknuti na otočni život, no ja sam tu rođen i to mi je jednostavno.«
Kačan se prisjeća kako ih je u njegovu djetinjstvu u župi sve okupljao don Šime Sturnela. Bilo je ozračje osobite duhovnosti župe gdje su se mladi igrali, družili, slavili liturgiju. U crkvi je pet oltara, među kojima i oltar sv. Josipa te su se župljani priključili pobožnosti vjenčića sv. Josipa. Obnavlja se i bratovština Gospe Karmelske i Duša od purgatorija (25 župljana primilo je karmelski škapular), čiji se oltar također nalazi u crkvi koja je prostrana poput otočne katedrale, u obliku latinskoga križa. Velike je glagoljaške baštine i u njoj se uvijek lijepo pjevalo. Među pjevačima u zboru su i »Sestrice sv. Fume« koje godišnjom članarinom pridonose za cvijeće i potrebe crkve.
Mirjana Jadrijev već 78 godina pjeva u župnom zboru. Godinama je čistila crkvu i vijencima kitila njezina vrata, prala, peglala i štirkala crkveno ruho, mijenjala tavaje, nosila cvijeće iz Poljane u crkvu u Sutomišćici da je kiti. I kad je živjela u Zadru 30 godina, svaku je nedjelju bila u rodnoj župi, obiteljski vezana za Poljanu. Za Goričinu, sutomišku uzvisinu, kaže da je »bila k’o buket ruža« gdje su se nekad svi, stari i mladi, okupljali kod don Mladenova oca koji je »pravio sladoled i slane srdele«. Mirjana je molila sv. Fumu da joj »providi jednog lipog mladića« i Fuma je i na to odgovorila. Kad su im se pogledi sreli u crkvi, navečer joj je došao pjevati pod prozor kao slavuj. To je sad Mirjanin muž.
Voditeljica župnoga zbora je Branka Kolega. Nekad je godinama vodila vjeronauk, koji je predavala i župniku Kucelinu. Među prvim je laicima predavala vjeronauk za vrijeme Domovinskoga rata u Zadarskoj nadbiskupiji, 1992. godine. »Služiti znači dati sve od sebe. Kad si u Crkvi, trebaš naći svoje mjesto. Ja sam ga pronašla u zboru«, kaže Branka, rodom Zagrepčanka. Majka je osmero djece, sedam kćeri i jednoga sina. »Od trećega djeteta sve je lakše. Ljudi su se divili tomu. Rekla sam suprugu: ‘S tobom ću i na pusti otok.’ U početku mi je bio pusti otok, a kasnije sam rekla da je to najbolje mjesto za djecu koje sam mogla odabrati – živjeti na otoku, u Poljani.«
»Mnoge su kuće na otoku prazne, treba mladih, više ljudi. A sve što ljudi okolo traže, nisu ni svjesni gdje mogu naći. To mogu najbolje naći na svojem ognjištu. Bilo bi dobro da se vrati svatko tko može. Ljudi trče za materijalnim, zaradom, ali važnije su vrijednosti obitelj, ljubav, mir, Crkva, vjera«, poručuje Branka.
Brankin je suprug Branko Kolega, župni vijećnik. »Tu je život miran i lijep. Taj mir uglavnom više cijene ljudi koji nisu rodom s otoka, koji su upoznali bučan i brz život. Tako umjeren život svidi se onomu tko shvati što je bît života i tko nije opterećen materijalnim. Pogodnost je blizina Zadra, dobra brodska povezanost«, kaže Branko, u želji da se mladi prepuste vodstvu Duha Svetoga koji osigurava dostatno i u materijalnom smislu.
Nažalost, suvremenim mladima nije atraktivno što otok pruža, mir i sigurniji odgoj za djecu, kaže župnik Filip.
Brankov brat je Darko Kolega, čitač, nekad najmlađi krizmanik u župi. Kad mu je bilo osam godina, don Šime Sturnela mu je poklonio molitvenik »Božje dijete«, koji je uvijek čitao u pripremi za misu. »Naviještati Božju riječ život mi znači. Svaki dan treba početi i završiti s Bogom, s molitvom, i nasljedovati Isusa. Petorica nas braće sve smo počinjali s Bogom. Bog nam je uvijek bio stožer. To je najvažniji dio života«, kaže Darko. Kao pomorac prošao je cijeli svijet, no rodna Poljana ima posebno mjesto u njegovu srcu.
Đenko Marin sakristan je 27 godina. Tomu udovcu mnogo znači ta služba. »Da mi nije ovoga, ne znam kako bih, vrlo teško. U crkvi sam tijekom dana, navečer; kad mi dođe, uzmem ključ, dolazim na svoje mjesto, pomolim se, prođem preko crkve, zatvorim i idem kući – budem drugi čovjek. Crkva je moj prvi dom, ne drugi. Tu sam našao sebe, tu imam jako dobre ljude. Dok god budem mogao to raditi, ‘po koljenima’, ali u crkvu doći i doma poći«, kaže Đenko. Ostvarena mu je i želja da se veliki lik sv. Eufemije nalazi na stropu lađe crkve. U pokrajnjoj lađi vidljiv je kamen na zidovima u spomen starima koji su za to živjeli. »Bili su seljaci, pomorci, ne znam odakle i kako su nam ovakvu kraljicu crkvu mogli podariti. Nemojte samo dolaziti u crkvu, pomažite crkvu. Sv. Eufemija neprocjenjivo je bogatstvo«, poručuje blagi Đenko.
Župna suradnica Mirjana Marin rođena je i živi u Sutomišćici. Dvije godine bila je u Americi jer joj je muž ondje radio. »Vratila sam se na svoju rodnu grudu zbog svojega zdravlja. Svi doktori kod kojih sam bila govorili su: ‘Mužu, vodi je doma! Bolesna je za kućom.’ Ne znam je li to još netko doživio, ali ja jesam. Ne mogu nikomu objasniti onaj osjećaj kad sam stupila pred svoju kuću. To se ne može opisati. Nisam nikad zažalila što sam se vratila«, rekla je Mirjana. S još šest žena brine se o crkvenom ruhu: peglaju, čiste i kite crkvu cvijećem koje uzgajaju u svojem dvoru.
»Naši predci stvorili su crkvu, predivno zdanje koje nam služi na čast, ali moramo održavati, voljeti, poštovati što su nam dali. Sad je došao red na nas, da se i mi odužimo Bogu i njima. Nije nam teško, dođemo u crkvu, popričamo, molimo, spremimo«, kaže Mirjana, čija je teta bila benediktinka. Uvijek je u procesiji nosila barjak Društva sv. Eufemije, od gušta i srca. I njezina će se djeca vratiti iz SAD-a na otok. »Pred Domovinski rat ostali su bez posla pa su bili otišli. Ali uvijek smo ih vukli ovamo, dovodili da zavole svoj dom, našu lijepu Sutomišćicu, i da tu uživamo blagodati. Vezali smo ih za ovaj kraj«, kaže Mirjana.
I Ana Špar se vratila iz SAD-a, gdje je s mužem živjela 40 godina. »Ne bih se vratila u Ameriku za ne znam što. Život na otoku je super. Svidjelo mi se čim sam došla, ljudi su odlični. Nikad nisam bila čula za sv. Eufemiju dok nisam ovamo došla. Vjera sv. Eufemije privukla me jer je kao mlada djevojka dala svoj život za vjeru i Boga«, kaže Ana. U Americi je bila sakristanka u hrvatskoj misiji, gdje je rasla njezina vjera.
Vjernici iz Poljane idu na nedjeljnu misu u Sutomišćicu. Crkvu Kraljice Mira u Poljani dao je izgraditi 1999. g. don Šime Sturnela, domaći sin, kao dar rodnomu mjestu. U Poljanu je došao pred kraj života i kupio zemlju da bi podigao tu crkvu, gdje se misa slavi utorkom. Njezina je sakristanka Danica Sturnela, čiji je svekar stolar toj crkvi poklonio drvene klupe i svetohranište. Danica to radi »sa srcem, punom dušom i zadovoljstvom«.
U Poljani je i crkvica sv. Petra, gdje je svečano za svetkovinu sv. Petra i Pavla kada potrebno organizira Mira Hromin. Nedavno je restauriran kip sv. Petra u Murteru koji je 2024. svečano nošen u procesiji od crkve Kraljice Mira do crkve sv. Petra, u čijoj blizini živi i o njoj se brine Marijana Franin. U prošlosti se o toj crkvi brinula obitelj Franin, iz koje potječu svećenik Frane i dvije sestre benediktinke. »Crkva i vjera su mi nit vodilja u životu. Odlično mi je živjeti na otoku. To je mjesto za zdrav i normalan život, izvrsno za odgoj djece. Dvije godine živjeli smo u gradu. To je bilo previše za nas i vratila se cijela obitelj na otok. Vratite se doma!« poručuje ljudima Marijana, Slavonka udana u Poljanu prije 45 godina.
Doma će se vratiti Cecilija Kolega, studentica logopedije u Zagrebu, kći Branke i Branka Kolege. Volontira u inicijativi »Marijini obroci«. Organiziraju akcije i povećava se broj donacija. Na početku su pomogli 29 djece, a do sada su osigurali obrok za 86 djece. »Htjela sam vjeru svjedočiti i djelima, ne samo riječima. Na otoku je odlično odrastati. Meni je otok sve u životu. Odlazak u Zagreb zapravo me prosvijetlio da je moj dom u Poljani, a Zagreb mi je samo trenutačno odredište. Želim se vratiti na otok, tu osnovati obitelj, uvijek me ovamo vuče srce. Život na otoku nije užurban, uživamo u životu. Ne samo u obitelji, nego sa susjedima, prijateljima, povezani smo«, kaže Cecilija.
U župi je osjetna povezanost između domaćih vjernika i ljudi rodom iz Sutomišćice i Poljane koji žive u Americi, a u iseljeništvu prikupljaju sredstva za obnovu župne crkve. Poduprli su i restauraciju kipa sv. Eufemije u radionici u Tirolu.
Vesna Dužić voditeljica je Društva sv. Eufemije u SAD-u. Vesna i suradnici Valter Blasić i Diana Dunatov već 18 godina u Americi organiziraju susrete kako bi pomogli u potrebama svoje rodne župe. Zajedno smo jači, kaže Vesna, zahvalna prijateljima za donacije. Godišnje, u ožujku, to društvo organizira svečanost kada ljudi dobrovoljno daju. Neke Vesna zamoli. Tim sredstvima obnovljeni su prozori, vitraji i sakristija, tapecirane klupe i obojena stolarija u crkvi te ostalo u župi zadnjih 19 godina.
»Ja sam u Americi više od 50 godina, ali uvijek se družimo s našim ljudima, naše zabave nas spajaju. Srce nam čezne za rodnim krajem. Naša tradicija, običaji, kultura potekli su s otoka i to živimo u Americi«, kaže Vesna, koja je svako ljeto u Sutomišćici, gdje boravi i po četiri mjeseca. Jubilarna 20. donacijska večer toga društva održat će se u Americi 2026. godine.
»Naši su iseljenici entuzijasti koji ustrajno rade i svake godine akcijom pomažu župi za ostvarenje onoga što dogovorimo. Doživljavam ih kao drugo plućno krilo župe. Po dobroti domaćih župljana i njih u iseljeništvu ponosni smo kako nam je uređena župna crkva. Svi smo jedno i povezani«, poručuje župnik Kucelin.
Župa sv. Eufemije u župi Sutomišćica – Poljana na Ugljanu
