Višestruko nagrađivan zagrebački fotograf Saša Ćetković treća je generacija fotografa u obitelji. Surađivao je s vodećim reklamnim agencijama, a bio je i službeni fotograf zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. Sudjelovao je na 15-ak samostalnih izložaba i na više od 50 skupnih. Stekao je status slobodnoga umjetnika u Hrvatskoj i postao član ULUPUH-a i HZSU-a. Njegova humanitarna izložba fotografija »Marijini obroci« otvorena je u galeriji »Uljara Tuorić«, u organizaciji Udruge »Artour – Nerezine«, u Nerezinama na otoku Lošinju. Tim povodom autor je za Glas Koncila posvjedočio o Božjem pozivu da otputuje u Afriku i koliko ga je promijenio tamošnji boravak s misionarkama, a govorio je i o važnosti vjere i značaju izložbe.
Klijanje duhovnoga sjemena
»Iako mi je fotografija genetski predodređena, moja priča počinje prije nego što sam uzeo fotoaparat u ruke. Djed i baka su živjeli na crnogorskom primorju u Starom Baru. Za prvi kontakt s Crkvom zaslužna je baka koja me vodila na mise dok sam ljetovao kod njih. Katolici su ondje vjerska manjina. Djed Jakob imao je fotografsku radnju u Baru, a tata Jozo završio je zagrebačku fotografsku školu. Cijela je obitelj, zajedno sa sestrinom djecom i mojim sinom, završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Strast za fotografijom naslijedio sam od oca, koji je prerano preminuo. Nastavio sam njegovim stopama, ali je trebalo vremena da duhovno sjeme koje je baka ostavila u mom životu proklija. Kada sam se obratio Bogu, počeo sam se koristiti fotografskim talentom. U tri dana napravio sam tri samostalne i različite izložbe fotografija u Zagrebu, s duhovnom porukom. Kasnije sam pripremio mnoge izložbe koje pozivaju na prisutnost Boga u našim životima«, prisjetio se Ćetković.
Lakše je obećati nego izvršiti obećanje
»Život mi se promijenio ulaskom u samostan Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Za naslovnicu i glavni intervju mjesečnika ‘Glasnik Srca Isusova i Marijina’ fotografirao sam s. Ivančicu Fulir. Ispričala mi je kako je bila volonterka u zapadnom dijelu Afrike u Beninu, gdje se zaljubila u Boga, ljude i djecu iz sirotišta. Odlučila se zarediti i postati misionarka, napustila je posao i stan u središtu Zagreba te je otišla služiti u Beninu. Fotografirao sam je i rekao joj da mi se javi ako bude imala potrebu za profesionalnim fotografiranjem.«
»Dugo sam razmišljao o njezinoj posvećenosti. Zaboravio sam na dano obećanje jer svaki dan fotografiram drugu osobu. Međutim s. Ivančica nije zaboravila. Stigla mi je poruka iz Afrike da me trebaju. Nastala je panika jer lakše je obećati nego izvršiti obećanje. U srcu sam odlučio otići u Benin usprkos svemu što je govorilo da ne idem. Supruga se bojala da ne dobijem malariju. Službeni je jezik francuski, koji ne govorim. Ne volim putovati avionom, jedina hrana koju ne jedem su žganci, a u Beninu jedu samo žgance s raznim umacima. I na kraju mnogi su mi klijenti za koje fotografiram dali do znanja da naša suradnja više ne će biti moguća i da će naći drugoga fotografa jer me ne će biti više od mjesec dana. Božji je poziv bio jači od straha koji mi se cijelo vrijeme nametao.«
»Nisam spavao u blatnjavim kolibama«
»Dajući prvenstvo Bogu u svojem životu, nisam ni trenutka požalio. Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Nisam spavao u blatnjavim kolibama punim zmija, kako mi je mračna strana punila glavu, nego u samostanima u Beninu, a misionarke su se trudile da jedem hranu što sličniju europskoj«, ispričao je umjetnik, koji je pet tjedana proveo u Africi s Marijinim sestrama čudotvorne medaljice, dokumentirajući njihov humanitarni rad. Prve hrvatske misionarke iz družbe posvećene Mariji stigle su u Benin 1988. godine. Danas su ondje dvije hrvatske misionarke iz toga reda i 40-ak afričkih sestara koje vode osam zajednica, dva sirotišta i dvije ambulante, a treća se upravo dovršava.
Sestre se brinu o djeci i školuju ih
»Radni dan počinje u 5 ujutro, a završava u 23 sata. Snimio sam tisuće fotografija i zabilježio sva lica Afrike. Prošli smo Benin od glavnoga grada Porto-Nova u blizini Atlantskoga oceana te sela Affame (što znači glad) i Fifadji gdje je jedno sirotište i ambulanta pa sve do sjevera zemlje u mjestu Biro gdje je drugo sirotište i ambulanta. Sestre se brinu o djeci i školuju ih. U ambulantama se brinu za bolesne i obilaze one koji ne mogu doći do njih. Obišli smo i selo gubavaca. Marijine sestre donesu osmijeh na lice gdje god se pojave. Sve su Afrikanke osim s. Doroteje Dundjer koja je onamo došla prva prije više od 30 godina i s. Ivančice. U sirotištima imaju malo gospodarstvo jer je hrana skupa; plantažu palmi za ulje, polja kukuruza za žgance te ograđeni prostor za životinje. Uz sve to rade za ‘Marijine obroke’ i vode brigu o školskim kuhinjama. S donacijama odlaze na tržnicu i kupuju hranu, koju prevoze do školskih kuhinja. Djeca u redovima za dijeljenje hrane primaju najčešće jedini obrok u danu. Mnogo je donatora iz Hrvatske i ponosan sam što sam Hrvat.«
Nezaboravna dobrota djevojčice
»Posebno mi je emotivan trenutak kada opisujem djevojčicu iz prvoga razreda koju sam zamolio da se okrene prema meni i pokaže mi zdjelu s obrokom kako bih je fotografirao. Pretpostavila je da joj želim uzeti obrok i pružila mi je zdjelu kako bi mi ga dala. To je njoj vjerojatno bio jedini obrok u tom danu. Nakon toga nisam mogao tri dana spavati ni jesti. Sestra Dorotea mi je rekla: ‘Ako ne ćeš jesti, Afrika će te pojesti.’ Prije odlaska u Afriku pitao sam se postoje li gladna djeca u današnjem vremenu. Nakon što sam svjedočio tomu, svaki put zahvalim Gospodinu na hrani koju imam i koju će ta djeca dobiti.«
Suze uz Kralja
Rekao je da mu je Crkva sve više nedostajala nakon povratka iz Afrike. »Doznao sam više o Bogu preko djela Marijinih sestra čudotvorne medaljice nego na bilo kojoj teološkoj raspravi. Geslo im je Ora et labora – Moli i radi. Kada sam prvi put ušao u crkvu u Beninu, svećenik je s oltara dignuo i raširio ruke pitajući vjernike: ‘Tko je kralj?’ Prisutni su vikali: ‘Krist je Kralj’, a vjernici svih dobnih skupina pjevali su i plesali uz zvukove bubnjeva. Bilo je snažno i nisam mogao suspregnuti suze. Tko prije nađe dobre primjere u životu i počne ih slijediti, manje će lutati. Ako uspijemo, postajemo primjer drugima da budu sretni. Isus je pravi put i oni koji su mu bliski najbolji su primjeri«, zaključio je fotograf Saša Ćetković.
Putujuća izložba
