Tko se u plovidbi svemrežjem nasuče na kakvu ezoteričnu hrid, doznat će da je vlast nad četirima elementima simetrično razdijeljena između četiriju arkanđelâ baš poput znakova zodijaka. Potonji bi podatak i vjernika nevična čitanju Biblije uvjerio da je riječ o havariji zdravoga razuma. A iz toga će ga kovitlaca lako izbaviti elementarni svetopisamski argumenti. Kao što demoni u svjedočanstvima egzorcista bježe od svete vode, tako se – u zrcalu Levijatanove osude – biblijski zlodusi uklanjaju svakoj vodenoj površini, koju i pokreću i proniču anđeoski liječnici. Teško je navesti sva mjesta koja Božje anđele prispodobljuju vatri, vječnoj kazni đavla i njegovih anđela. Ako se i Ivanovo evanđelje i Otkrivenje slažu oko pada Zmaja na zemlju koju bjesomučno obilazi, lako je razabrati zašto anđeli na zemlju moraju – silaziti. I premda Pavao Sotonu drži »knezom vlasti zraka«, Ivan otkriva da vlast nad vjetrom pripada samo anđelima.
Da su anđeli što su u Ivanovu viđenju zadržavali »četiri vjetra zemaljska« nositelji ekološkoga milosrđa, pokazuje uputa anđela »od istoka sunčeva«: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« Na razne su se načine srednjovjekovni umjetnici snalazili prikazujući zaustavljanje vjetra na minijaturama ili freskama. No među njima je u desetom stoljeću stasao španjolski iluminator koji je odgovor našao u Poslanici Hebrejima: »Anđele čini vjetrovima«. »Arhipiktor«, tj. glavni ilustrator najstarijega očuvanoga primjerka »Komentara Knjige Otkrivenja« sv. Beata od Liébane, s pravom je nosio redovničko ime »Maius« – »Veći«: ne samo što je zarana svjesno iskazao umjetničku nakanu (»da se mudri prestraše došašća budućega suda«), nego je i kršćansku teologiju uresio šarenilom mozarapske palete. A iz islamske se tradicije na stranicu spustio i apstraktni obrub s jatom krilatih serafskih dragulja.
Na vijest da je u iščekivanju papinske krunidbe za cara preminuo njezin suprug, Henrik I. Ptičar, kraljica Matilda od Ringelheima odlučila je u korist siromaha ne zadržati ni jedan od dragulja svojega miraza. Bio je to tek prvi od milosrdnih razloga zbog kojih su njemačkoj svetici – preminuloj 968., kada je u samostanu u španjolskoj Tabari pokopan Maius – udila njezina djeca. Sin Oton I. Veliki plaćao je uhode da mu prijave svaku milostinju kojom je na saskim ulicama rasipala krunsko bogatstvo, a čak je i njezina miljenika Henrika I. Bavarskoga na pomirbu s bratom nagnao prijedlog da buduće karitativne naume majke osujete zatočeništvom u samostanu. Braća su se pokajala čim su u državi izbili nemiri koje je umjela razriješiti samo Matildina razboritost; no nakon svih obrata ona se vratila – u samostan. Platno za svoj ukop proročki je darovala nećaku koji joj je udijelio pomazanje te umro prije nje. Bila je to anđeoska razdioba.
