Teško bi se moglo naći Vukovarca – bilo da i danas živi uz Dunav ili u nekom drugom kutku Lijepe Naše – koji u danima između Svih svetih i žalosne godišnjice 18. studenoga u svojim sjećanjima ne prolazi kroz »Veliki tjedan« svoje obitelji i Grada Heroja. Među njima je i Marija Šoljić Barišić, sestra ubijenih Mate, Mije, Ive i Nike Šoljića i kći hrvatske majke hrabrosti Kate Šoljić. Tih dana uoči vukovarske obljetnice, kada je i Marija Šoljić Barišić nanovo prebirala po radosnim i žalosnim otajstvima obiteljske povijesti, susreli smo se u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. U rukama je imala jednu kuvertu, a u njoj pismo.
Umjesto saznanja o nestalom bratu, težak udarac
Riječ je o pismu koje joj je poslala poznanica srpske nacionalnosti 1992. godine iz okupiranoga Vukovara. Prepuno mržnje, ono govori o Vukovaru koji je »srpsko tlo« i koji je otada – budući da u njemu više nije bilo Hrvata – postao grad »pun novaca«, grad »pun života«… »Riječ je o ženi, da, srpske nacionalnosti, s kojom smo suprug i ja bili bliski u godinama prije rata. ‘Borovo’ i ‘Vuteks’ bile su tvornice u kojima smo jedni i drugi radili pa smo se tako i upoznali. Nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara preko Crvenoga križa pokušala sam doći do nje kako bih doznala nešto o svojoj braći, posebno o bratu Mati. Tako je ona na to moje pitanje odgovorila ovim teškim pismom«, prisjetila se naša sugovornica.
»Pogodilo me je to, posebno jer mi tada kao obitelj nismo ništa točno znali o mojoj braći. Oni su se svi vodili kao nestali. Posebno me je zanimala sudbina brata Mate, iako su do tada već bile poznate informacija koje su govorile da je on vjerojatno ubijen u borbama za vojarnu u Vukovaru. Tako je u rujnu 1991. javio Radio Beograd. Ali uz puno laži – javili su da je ubijen neki Šoljić koji je došao iz Australije i koji je sa sobom imao drogu. Moj brat Mato do rata nije, kako se to kaže kod nas, ‘ni po sir u Mađarsku otišao’, a kamoli u daleku Australiju. Znali smo da je to laž, zato ni ja nisam mogla prihvatiti da je on ubijen. Bili su to za mene tako teški dani, dolazila sam pred razne institucije, pred Crveni križ, stajala bih u redu i došla do šaltera, a kada bi me pitali što tražim, jednostavno ne bih znala reći zašto sam uopće došla. Tražim braću, a znam tako malo o njima. Želim ih naći, a ništa se o njima ne zna«, govori nam Marija Šoljić Barišić.
Stara lica nakon rata stavila nove »dobrosusjedske maske«
Iz pisma – koje je, usput budi rečeno, napisano na latinici – vrlo se lako može zaključiti da je njegova autorica bila upoznata s nekim činjenicama o stradanju braće Šoljića, a možda i s mjestima u kojima su bili ukopani i skriveni njihovi posmrtni ostatci, nađeni u godinama nakon mirne reintegracije Vukovara. A baš u tim godinama reintegracije »ispisan« je i svojevrsni epilog pisma iz 1992. godine. »Ista ta žena koje mi je poslala to pismo prepuno mržnje malo nakon reintegracije srela je u Vukovaru moju sestru Anu. Ta je žena radila tada u javnoj upravi, u gradskoj administraciji. Prišla je sva radosna mojoj sestri i uskliknula: ‘Pa, Ano, kako si mi, pozdravi mi Maru!’« svjedoči sugovornica. Tako su se i nakon hrvatske pobjede u Domovinskom ratu i mirne reintegracije Vukovara i ostatka Podunavlja stara lica, htjela to ona ili ne, morala prilagoditi novim okolnostima. Zato su stavljene i nove »dobrosusjedske maske«, ali i one su bile prozirne kao i maske »dobrih komšija« iz godina prije rata. Iako u Vukovar dolazi često, a Vukovar iz nje nikada ne će otići, Marija Šoljić Barišić u godinama nakon rata svoj je životni put trasirala u Zagrebu. Danas gotovo i ne prođe dan u tjednu u kojem nije prisutna u crkvi Sveta Mati Slobode, u molitvi, u krunici, na misi, među zborašima, u raznim zajednicama koje se ondje okupljaju…
»Kako starim, osjećam da me s jedne strane sve više pritišću ta pitanja, a s druge strane vidim da nikada ne ću na njih pronaći odgovor. Kako je moguće da su ti ljudi toliko godina odgajani u tolikoj mržnji prema nama Hrvatima? Kako je moguće da je nad mojom obitelju, Šoljićima, u ono prvo vrijeme kada smo iz Bosne došli u Vukovar, nametnuta takva mržnja? Pa u našem je domu stalno bila milicija, ispitivala, pretraživala gdje mi to skrivamo oružje, da smo ustaška obitelj. A s kojim smo mi to novcem mogli tada kupiti nekakvo oružje? Kako je bilo moguće da nas – jer smo Hrvati – netko tko nas nikada prije toga u životu nije vidio ni čuo najednom mrzi? Zašto su nas bili spremni tući, ubiti? Tko su ljudi koji su u godinama nakon rata znali nešto o nestalima i ubijenima u Vukovaru, ali su svejedno šutjeli o tome? Pa što bi ih koštalo da su samo najosnovnije informacije napisali na kakav papirić, predali ga negdje, anonimno? Neka im svima Bog oprosti«, dodaje Marija Šoljić Barišić.
Oprost ne može biti nešto »mehanički«
»Što je danas s tom ženom, ne znam. Ne znam je li ona još uvijek u Vukovaru i je li uopće živa. Ali znam da bih pred nju mogla stati. Sada više i nije bitna ta grubost s kojom mi je ona napisala to pismo. Mržnja nije nešto što osjećam prema toj ženi«, svjedoči sugovornica. Pitamo je na tragu te njezine misli – koliko je težak križ oprosta onima koji oprost nikada nisu tražili? A Marija Šoljić Barišić odgovara: »Mnogi zamišljaju da oprost može biti nešto ‘mehanički’, da kada nam netko učini nekakvo zlo, kada kaže svoju ispriku, mi to prihvaćamo i opraštamo. Ali u stvarnosti je drugačije. Osobno to gledam na način da priznajem da se nešto dogodilo što je loše i ja toj osobi opraštam i prije nego što ona traži oprost. Nije mi ni važno hoće li ona oprost tražiti ili ne će. Naime, ako me je netko udario, ne očekujem da će tražiti iskreni oprost jer da njegovo srce misli drugačije, ne bi me ni udario. Da, uvijek treba oprostiti, zbog sebe, da ne ostanemo u mržnji. Ali, ako smo oprostili, ne trebamo sve zaboraviti jer naša vjera nije anestezija. Zato ja i dalje molim i za ljude koji su mi učinili zlo, molim i za njihove potomke, da ih Bog prosvijetli, da se opamete, da više nikada i ne pomisle takvo što ponoviti, ponoviti takav rat. Ali nisam sigurna. Pa to je i ono što sada gledamo u ratu Rusije protiv Ukrajine. Sve je isto kao i kod nas devedesetih. Velika Rusija napada malu Ukrajinu.«
»Borili smo se za Hrvatsku i sada ju imamo«
S pitanjem oprosta u poratnim je hrvatskim usponima i padovima, radostima i razočaranjima blisko povezano i pitanje smisla borbe u Domovinskom ratu. Naime, toliki su hrvatski branitelji u godinama nakon rata digli ruke od Hrvatske i digli ruku na sebe pitajući se: »Pa zar smo se za ovo borili?« Marija Šoljić Barišić u Vukovaru je bila od početka ratnih događanja u rujnu 1991., sve do pada grada 18. studenoga. Naučila je u tim okolnostima i rukovati oružjem. Nije, kaže, ni očekivala da će se okupatoru predati živa. No preživjela je pad grada, a nekoliko je mjeseci provela i u zarobljeništvu u koncentracijskom logoru u Srijemskoj Mitrovici. Svoju osobnu žrtvu, kao i žrtvu svoje braće i drugih članova obitelji, ne smatra uzaludnom kada pogleda današnju Hrvatsku. »Na kraju mi ipak dobro živimo. Da, žalosno mi je vidjeti da se u Hrvatskom saboru i u našoj javnosti opet toliko govori o nekakvim ustašama, o nekakvim novim podjelama. Mi bismo se napokon trebali okrenuti budućnosti«, napominje sugovornica.
A s posebnom emocijom u glasu ona zaključuje: »Nakon svega nalazim mir. Znam da moja braća nisu poginula uzalud. Oni su htjeli slobodnu Hrvatsku! Bili su prije rata ljudi koji su vodili normalne živote i tako ih je taj rat našao. Oni nisu išli osvajati tuđe domove. Borili smo se za Hrvatsku i sada ju imamo – imamo slobodnu državu, imamo svoju zastavu, imamo svoj jezik… Moja je majka Kata onom zdravom seljačkom pameću – jer ona nije imala nikakve škole i fakultete – znala nama djeci govoriti: ‘U životu će ti biti kako sebi skuhaš, tako i pojedeš.’ Ni nama kao zemlji nema drugoga puta.«
