Jubilarna godina i obljetnica Nicejskoga sabora, sumrak relativističkoga sekularizma koliko i osvit mesijanskoga nacionalizma, vrijeme podjednako razoreno tragedijom rata i individualističkim pohlepom… Činilo bi se da ta nekolicina letargičnih opisa precizno ocrtava ljudski duh u 2025. godini – eda upravo navedeni fenomeni nisu prije stotinu godina, 11. prosinca 1925., nagnali papu Pija XI. da objavom enciklike »Quas primas« uspostavi svetkovinu Krista Kralja. Ta gotovo zastrašujuća podudarnost poticajem je da se baci nov pogled na šestu encikliku međuratnoga pape koji je svojim učiteljskim dokumentima proročki upozorio na opakosti fašizma, komunizma i nacizma, ali i na pošast kontracepcije i opasnost ekonomske krize. U pogledu koji slijedi istaknutu trojstvenost Papinih izričaja najbolje će do izražaja doći i proročki glas dokumenta socijalnoga nauka koji je bez uvijanja podsjetio na neotuđivo pravo Crkve »na slobodu od državne vlasti i neovisnost i o čijoj tuđoj volji u ostvarenju Božanskoga poslanja«.
Obeskrštenje, laicizam i društveni rasap
Uzrok svjetskoj »poplavi zala« koja je potaknula i njegovu encikliku papa Pio XI. vidio je u tome što je »većina ljudi Isusa Krista i presveti njegov zakon izbacila iz privatnoga života, kao i iz obitelji i javnoga života«. Štoviše, to je preraslo u »pošast laicizma« koja je Crkvi zanijekala božansko poslanje te je svela na istu razinu »s lažnim naucima«. Papa se nije libio opisati gorke plodove te pošasti: »posvuda posijano sjeme razdora i rasplamsala vatra zavisti i trvenja (…); nezasitna pohlepa, tako često zakrinkana javnim dobrom i domoljubljem (…); slijepo i razuzdano sebeljublje koje, mareći samo za vlastito zadovoljstvo i probitak, sve mjeri po njima; porušen domaći mir (…); uzdrmana stalna zajednica obitelji; konačno, rasklimano i na put propasti dovedeno ljudsko društvo«.
Propast carstava, socijalističke revolucije i novi kapitalizam
Turbulentni povijesni kontekst koji je papu izazvao na encikliku »Quas primas« satkala su tri paralelna procesa s korijenima u Prvom svjetskom ratu: u prethodnom desetljeću raspala su se tri velika europska carstva – austrijsko, njemačko i rusko – a na njihovim zgarištima buknule su nasilne socijalističke revolucije. No poraće Prvoga svjetskoga rata ujedno je doba uspona špekulativnoga kapitalizma koji će kulminirati ekonomskom krizom 1929. Iako papa izrijekom ne spominje ni jedno od spomenutih zbivanja, redci enciklike višekratno na njih aludiraju.
Tri dostojanstva, oblasti i vlasti
Nasuprot vlasti zemaljskih kraljeva Pio XI. četirima je trojstvenim pogledima ocrtao osobitosti Kristova kraljevskoga dostojanstva. Ono mu pripada kao Bogu koji savršenstvom nadilazi sve stvorove i kao čovjeku koji od Oca prima kraljevstvo; on ga nosi i po prirodnom pravu kao Božji Sin, ali i po stečenom pravu kao Spasitelj čovjeka; njega ostvaruje i kao svećenik i kao žrtva. No oblasti njegova kraljevanja nisu počasti, posjedi ili pokrajine, nego razum, volja i srce čovjeka kojima upravlja kao zakonodavac, sudac i izvršilac. »Sama istina« i »posve poslušan volji Božjoj«, Krist je kralj čija ljubav istom nadilazi ljudsku spoznaju i privlači sve ljude k sebi: »Nikoga nije svekoliki ljudski rod toliko ljubio niti će ikoga ubuduće toliko ljubiti kao Isusa Krista.«
Iako je Božje kraljevstvo stoga duhovno te se njegovi podanici prepoznaju po duhu nenavezanosti na bogatstva i zemaljske stvari, duhu nježnosti, gladi i žeđi za pravednošću, odricanju sama sebe i nošenju križa, ipak se Kristu kao izaslaniku Boga Oca ne može poreći ni vlast nad državnim pitanjima. Štoviše, budući da njegovo kraljevstvo ne obuhvaća samo vjerne, nego sve ljude, on je jedini tvorac istinske sreće i blagostanja pojedinaca, obitelji i država. »U njemu je izvor spasenja osobe i zajednice. (…) Neka se, dakle, upravitelji naroda ne ustručavaju i sami i po svom narodu vršiti javnu dužnost počasti i posluha Kristovoj vlasti žele li neumanjenom vlašću promaknuti i povećati blagostanje svoje domovine.«
Misijska izložba, saborska obljetnica i sedam kanonizacija
Čak je dvaput Pio XI. istaknuo i tri crkvena događaja koja su ga tijekom jubilarne godine 2025. potaknula na izlaganje nauka o Kristovu kraljevanju. Osim vatikanske misijske izložbe kojom su u duhu vremena svijetu prikazane »pobjede misionara u širenju njegova Božjega kraljevstva«, 1600. obljetnica Nicejskoga sabora podsjetila je na proširenje Vjerovanja potvrdom Kristova kraljevskoga dostojanstva: »njegovu kraljevstvu ne će biti kraja«. A među sedam svetaca koje je Pio kanonizirao 1925. ističe se ime sv. Ivana Eudesa, koji je u djelu »Kristov život i kraljevstvo« opisao sedam Kristovih kraljevstava: nad naravnim i duhovnim svijetom, nad smrću i posljednjim sudom, nad čistilištem, paklom i rajem.
Obnovitelj tomizma, otac socijalnoga nauka i Sveto pismo
Najveći je teološki doprinos enciklici »Quas primas« ipak dao francuski dominikanac Édouard Hugon, umnogome zaslužan za prošlostoljetnu obnovu tomizma. No Pio XI. i pastirskim se naukom i uspostavom blagdana ugledao na oca socijalnoga nauka – papu Lava XIII., kojega je dvaput opširno citirao. Ipak temeljni je izvor enciklike Sveto pismo: Kristovo kraljevstvo predoznačuju proroci i naviještaju psalmi; on je onaj kojega Izaija naziva »knezom mira«, Jeremijin »izdanak pravedni« koji će »vladati kao kralj«, »Sin čovječji« iz Danielova viđenja čije kraljevstvo »ne će propasti«. Potvrđuje to apostolima i sam Isus, kojemu je kao »Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara« dana »sva vlast na nebu i na zemlji«.
Liturgijska tradicija, osobna posveta i euharistijski kongresi
Premda je za uspostavu svetkovine Kristova kraljevanja papa temelje pronašao u Svetom pismu, nije zanemario ni bogatu tradiciju kraljevske počasti Kristu u drevnim sakramentarijima i istočnoj liturgiji. Liturgijski pak put priznavanja Kristove kraljevske vlasti u prethodnom su stoljeću utabali – navodi Pio XI. – posveta pojedinaca, obitelji i naroda Presvetomu Srcu Isusovu te bujajući euharistijski kongresi. »S punim bi pravom čovjek rekao da kršćanski puk u pokornosti po nekom božanskomu nutarnjem poticaju iz tišine svetoga hrama kao iz kakva skrovišta izvodi onoga koga bezbožni ljudi nisu htjeli primiti kada je došao k svojima, i u svečanoj mu povorci gradskim ulicama želi povratiti sva kraljevska prava.«
Razlozi i svrhe svetkovine i nauka
Gotovo tomističkom pravilnošću papa je sličnim, pučkim nadahnućem izložio i trodiobu razloga za utemeljenje svetkovine i njezinih svrha. Vjerni će puk, objašnjava Pio, lakše prionuti uz liturgijsko slavlje otajstva nego uz njegovo teološko izlaganje – pa bilo ono i dijelom najvažnijih isprava crkvenoga učiteljstva. Jer dokumenti govore samo jedanput, i to odabranim umnicima, a blagdani svake godine progovaraju svima, djelujući po ljepoti i raznolikosti vanjske svečanosti i na razum i na srce. Osvrćući se pak na svrhe svetkovina, papa podsjeća da one niču iz vazda svježe potrebe Crkve da se obnovom krjeposti zaštiti od vanjskih ugroza, prodora krivovjerja ili nutarnje ravnodušnosti.
Pravda, mir i sloga
Papino predviđanje o posljedicama prihvaćanja nauka o Kristovu kraljevstvu odiše nadom koja neuobičajeno podsjeća na misao pape Franje na univerzalno pobratimstvo. »Ako knezovi i zakoniti izabrani poglavari budu uvjereni da se njihova vlast zasniva na poslanju koje su dobili od božanskoga Kralja više nego na njihovu vlastitom pravu, jasno je da će se sveto i mudro služiti svojom vlašću i da će se kod donošenja i provođenja zakona obazirati na opće dobro i na ljudsko dostojanstvo podložnika. Tada će istom mir poretka procvasti i opstati jer će nestati svaki razlog bune; jer ako i građani u knezovima i upraviteljima država uvide ljude sebi ravne, pa čak i nedostojne i dostojne prijekora, ipak im ne će odbiti poslušnost jer će u njima prepoznati odraz vlasti Krista. (…) A što se kraljevstvo bude više širilo i obuhvaćalo čitav ljudski rod, to će više smrtnici postajati svjesni zajedništva kojim su združeni.«
Prečica, putokaz i prijekor
Premda je papa Pio XI. encikliku »Quas primas« uputio crkvenim poglavarima, a ne laicima, ipak je svetkovinu Krista Kralja na tri načina povjerio vjernicima. Novu je svetkovinu proglasio za posljednju nedjelju prije Svih svetih s ciljem da omogući sudjelovanje laika u slavlju otajstva po kojem će »živote oblikovati prema istinskom kršćanskom idealu«. Taj će ideal za laike i izrijekom sažeti u poslušnosti vjerskim istinama, Božjim zapovijedima i pozivu na ljubav. No papa je ujedno prekorio »sporost i plašljivost dobrih koji se suzdržavaju od borbe ili pružaju blag otpor«. Zbog toga kršćanskomu djelovanju nerijetko manjka društveni utjecaj dostojan istine koju Crkva zastupa, što se vidi i po suzbijanju Spasiteljeva imena u javnosti. »Uvide li vjernici da se pod barjacima Krista Kralja moraju hrabro i neprestano boriti, neka u plamenu apostolata pregnu otuđene i neuke duše pomiriti s Gospodinom i zaštititi njegova prava od svake povrjede«, zaključuje.
