Posljednji redak u potresnoj životnoj priči Jean-Michela Nicoliera, koji je 1991. kao francuski dragovoljac došao u Hrvatsku i sudjelovao u obrani Vukovara, zapisan je tek u studenom 2025. godine, više od tri desetljeća nakon njegove mučeničke smrti na Ovčari. Njegovi ostatci identificirani su u Vukovaru krajem listopada zajedno s ostatcima hrvatskih branitelja Josipa Batarela, Zorislava Gašpara i Dragutina Štica. Jean-Michel Nicolier pokopan je 6. studenoga na vukovarskom Memorijalnom groblju, u nazočnosti njegove majke Lyliane Fournier, braće i šire obitelji, ratnih suboraca i tisuća hrvatskih građana. Bilo je među njima i mladih, studenata i školaraca, zatim državnih dužnosnika, športaša, glumaca i drugih zaslužnih u javnom životu, koji su odali počast jednomu od simbola obrane Grada Heroja.
Ono što su dali svi branitelji vrijedno je divljenja
U danima između posljednjega ispraćaja svojega sina i vukovarskoga 18. studenoga svoje je svjedočanstvo s čitateljima Glasa Koncila spremno podijelila hrabra majka Lyliane Fournier, koja je za informacijama o sinu tragala 34 godine.
»Još nisam potpuno svjesna činjenice da je Jean-Michelovo tijelo pronađeno i da je napokon dostojno pokopan, da konačno možemo pronaći svoj mir. Činjenica da mogu zapaliti svijeću na njegovu grobu učinit će ovaj Dan sjećanja na žrtvu Vukovara drugačijim od svih dosadašnjih. Na pogrebu nisam bila svjesna svega što se događa, ali rečeno mi je koliko je ljudi došlo. To me duboko ganulo.«
Posebno su majku Lyliane dirnuli prizori Nicolierovih vukovarskih suboraca. »Jean ih je uvijek opisivao kao neusporedivo dobre ljude zbog kojih je želio nakon rata ostati u Hrvatskoj, a danas shvaćam zašto se tako osjećao. Zahvaljujem svima koji su došli, posebno ‘običnim’ ljudima iz svih krajeva Hrvatske kojima često nije lako doći do Vukovara«, rekla je.
Iako je njezin sin kao stranac iz Francuske došao braniti Hrvatsku, Lyliane Fournier upozorava da ni ostali branitelji ne smiju pasti u drugi plan. »Voljela bih da se jednako poštovanje iskazuje svim žrtvama i braniteljima – poginulima, nestalima i živima. Smatram da mediji previše ističu mojega sina. On je stranac, ali odabrao je doći. Odabrali su to i njegovi suborci. Imali su manje izbora od njega, ali su ga imali. Znamo da su mnogi izbjegli rat zbog bolesti ili manjka volje, a drugi su odlazili braniti svoju zemlju i kad su imali opravdane razloge da to ne čine zbog dobi ili zdravlja. Povrh toga, to što su postigli u onakvim okolnostima smatram vrijednim divljenja.« U obrani Hrvatske od velikosrpskoga agresora sudjelovalo je oko 480 stranih dragovoljaca iz tridesetak zemalja. Od toga su 72 poginula, a 88 ih je ranjeno.
Treba pronaći još 1740 nestalih u ratu
Borba za istinu o sinu Jeanu za majku Lyliane započela je nedugo nakon pada Vukovara. »U početku, kada me novinarka koja je intervjuirala Jeana u bolnici nakon pada grada obavijestila da je razgovarala s njim, još sam se nadala da je živ, samo zarobljen. Potom sam se nadala da ćemo brzo pronaći njegovo tijelo i pokopati ga kako zaslužuje. Bilo je tijekom godina lažnih svjedoka koji su tvrdili da je pokopan ovdje ili ondje. To mi je budilo nadu, a potom bi me bacilo u još dublji očaj. Malo-pomalo naposljetku sam izgubila svaku nadu i počela očajavati, uvjerena da u svojoj dobi i ovako narušena zdravlja ne ću dočekati da ga pokopam«, prisjeća se Lyliane Fournier.
Jean-Michelu Nicolieru trag se izgubio u vukovarskoj bolnici, odakle su ranjenici odvedeni na Ovčaru i ubijani u noći sa 20. na 21. studenoga 1991. U vrijeme srpske agresije na Vukovar, a i kasnije, od francuske se javnosti puno toga skrivalo vezano za zbivanja u Hrvatskoj, kao i zločine Jugoslavenske narodne armije i njezinih pomagača u redovima srpskih paravojnih postrojba.
U dugim godinama traženja ubijenoga sina Lyliane Fournier u misli su često dolazile i druge majke ubijenih hrvatskih branitelja. »Nisam imala puno prilike susresti druge majke i supruge koje su izgubile najmilije, ali mnogo sam o njima razmišljala, kao što to nastavljam činiti. Smatram da među nama nema nikakve razlike, naša je žrtva, naša patnja, jednaka i u tom su mi smislu ti ljudi najbliži na svijetu. S mojim je sinom 34 godine bio zakopan dvadesetogodišnji Zorislav Gašpar, čija je majka umrla prije tri godine, ne dočekavši da pokopa ni sina ni supruga. To me je jako potreslo«, svjedoči sugovornica.
No sprovod sina Jeana, smatra Lyliane Fournier, ne treba biti i posljednji redak u potrazi za nestalim hrvatskim braniteljima, kojih je još oko 1740. S tim je ciljem prije nekoliko godina zajedno sa sinom i unukom osnovala Udrugu nestalih branitelja »Jean Michel Nicolier«.
»Ministar Tomo Medved veoma se trudi po tom pitanju, a ništa me ne bi veselilo više nego da i sama pridonesem pronalaženju ostalih nestalih. Barem je po tom pitanju isticanje mojega sina kao stranca bilo korisno jer je pridonijelo podizanju svijesti o tom problemu«, dodaje sugovornica.
Od devedesetih do danas Lyliane Fournier živjela je u Karlovcu i Zagrebu. Uz ubijenoga sina Jeana ona je još majka dvojice sinova – Paula i Pierra. Sva su trojica bila odgajana odmalena u duhu katoličke vjere. Dan uoči ovogodišnje vukovarske tužne godišnjice susrela se i s predsjednikom Vlade u Banskim dvorima, koji joj je svečano uručio državljanstvo. A državljanstvo je posmrtno dobio i ubijeni Jean-Michel Nicolier.
»Nikad nisam mogla prihvatiti iživljavanje na nemoćnima«
Bez oslonca na duhovno Nicolierova majka ne bi izdržala duga desetljeća potrage za sinom. Promišljala je i tih godina puno o pitanju oprosta. »Oprost može osloboditi onoga koji ga daje i pomoći onomu kojim ga prima, u nekim razumnim okolnostima. Da je moj sin ubijen u borbi, to bih razumjela. Ali nikad nisam mogla shvatiti, prihvatiti ni oprostiti iživljavanje na nemoćnima. Da mi i nije sin ondje ubijen, smatrala bih da počinitelji onakvih zvjerstava zaslužuju samo najteže kazne«, govori Lyliane Fournier. Oprost onima koji su tako strašna zlodjela počinili i ne bi ništa značio, napominje sugovornica, jer ono što su činili jednostavno ne čine ljudi. »Trudnicu su pretukli, silovali i upucali u trbuh. Nemoćne ranjenike, starce i djecu brutalno su premlaćivali…« podsjeća Lyliane Fournier na nevjerojatne razmjere mržnje srpskih snaga prema hrvatskim braniteljima i civilima u Vukovaru.
Iz daleke Francuske – daleke ne toliko geografski koliko povijesno i kulturološki – dvadesetpetogodišnji Nicolier pošao je u obranu Hrvatske bez puno premišljanja. Bi li današnji mladi bili spremni na takvu žrtvu u ime pravde, u ime zaštite slabijega od agresije jačega? »Danas je sustav vrijednosti znatno drugačiji nego prije nekoliko desetljeća. Ali nadam se da će mladež održati vrijednost pomaganja drugima i staviti tu zadaću ispred vlastitih želja i potreba, osobito kada treba pomoći slabijima, unesrećenima, žrtvama nepravde, vršnjačkoga nasilja… I da sami ne će nikomu namjerno uzrokovati nepotrebnu patnju«, odgovara Lyliane Fournier.
Godine bez sina Jeana bile su teške i neizvjesne, no majku Lyliane Fournier obradovalo je oslobođenje Hrvatske od srpske okupacije, kao i njezin poratni polet i obnova. »Iznenađena sam i sretna kad vidim obnovljenu Hrvatsku, osobito Vukovar koji smatram prekrasnim gradom: njegove kuće, ulice, dvorac Eltz, prkosni vodotoranj, moćni Dunav, velika stabla… Kolona sjećanja dokazuje da je žrtva toga grada prepoznata i cijenjena«, zaključuje majka vukovarskoga heroja Nicoliera.
Iz kronike herojstva Jean-Michela Nicoliera: »Idem u Zagreb jer treba pomoći tomu narodu!«
