Početkom ove školske godine u riječke je osnovne škole uveden »zdravstveni odgoj i obrazovanje» koji u modulu posvećenom spolnom i reproduktivnom zdravlju promiče bezvrijednosni pogled na spolnost, uz promicanje rodne ideologije i užitka kao ključnoga kriterija ponašanja. Grad Zagreb najavio je 9. rujna uvođenje zdravstvenoga odgoja u zagrebačke škole iduće školske godine, za što je imenovano četrnaesteročlano povjerenstvo čiji su članovi svjetonazorski i/ili aktivistički povezani s LGBT-krugovima. Budući da se neki od njih protive pravu roditelja da odaberu program spolnoga odgoja u skladu sa svojim vrijednostima, što im jamči članak 64. Ustava, o problematici spolnoga odgoja u školi razgovarali smo s Josipom Nemet, molekularnom biologinjom i majkom uključenom u inicijativu građana »Karte ne stol« i osnivanje udruge »Članak 64«.
Prije svega problematično je tko je izrađivao kurikul, a zatim sȃm njegov sadržaj. Drugo jasno proizlazi iz prvoga. Među koautorima nalaze se lezbijske udruge i organizacije koje otvoreno promiču LGBTIQ+ ideologiju. Teško je uopće govoriti o izradi jer u inozemstvu već postoje gotovo istovjetni programi iz istih krugova, a riječki kurikul očito je tek njihova lokalna prilagodba. Tekst su potom pregledali članovi takozvanoga povjerenstva, također javno poznati kao zagovaratelji rodne ideologije, a konačni sadržaj upućuje na to da nije prošao ozbiljnu stručnu, medicinsku, pedagošku ni pravnu recenziju. Kao rezultat nastao je sadržaj koji je, s gledišta neurobiologije i pedagogije, neprihvatljiv. Kurikul nije primjeren u kontekstu spoznaja o neurobiološkim zakonitostima koje oblikuju optimalan razvoj dječjega mozga. Uvođenjem seksualnih tema i introspektivnih pitanja u tu fazu razvoja potiče se proces za koji dijete neurobiološki nije spremno. Djeca se u riječkom kurikulu opetovano potiču da govore o svojoj spolnosti, neprimjereno se ulazi u njihovu intimu i potiče ih se da gledaju na spolnost ekshibicionistički. Edukacija i usmjeravanje dječjega razvoja u takvom smjeru u potpunom su neskladu s biološko-evolucijskim normativom. Sve ljudske zajednice kroz evolucijsku su povijest osiguravale razdoblje produljenoga djetinjstva, lišeno rane usmjerenosti na spolnu aktivnost, upravo kako bi se omogućio razvoj kognitivne, socijalne, emocionalne i moralne zrelosti prije spolnoga sazrijevanja. Osim seksualizacije djece u kurikul su uvedeni i rodno-ideološki pojmovi poput fluidnosti i samoodređenja rodnoga identiteta. Djetetu se poručuje da može biti roda za koji se odluči i da se izabrani rod može razlikovati od njegova biološkoga spola, što ga dovodi u stanje kognitivne i epistemološke zbunjenosti.
Organizirano poučavanje postoji tisućama godina i omogućilo je opstanak zajednica prijenosom znanja s iskusnijih na mlađe. Odnos učitelja i učenika jedna je od najtrajnijih evolucijskih struktura i specifična je za ljudsku vrstu. Autoritet učitelja duboko je upisan u naše biološke mehanizme te snažno utječe na oblikovanje vrijednosti i norma, na to što će dijete doživljavati kao prihvatljivo ili neprihvatljivo, dobro ili loše. Stoga je jasno zašto spomenute udruge žele ući u školski sustav: same nemaju autoritet istinitosti pa nastoje preuzeti autoritet škole i vrtića kako bi svojim idejama dale privid legitimnosti. Način na koji riječki kurikul pristupa spolnosti izrazito je problematičan jer spolnost svodi na tri pojma: užitak, pristanak i zaštitu. Potenciranje spolnoga užitka u predadolescenciji i adolescenciji problematično je zbog visoke aktivnosti limbičkoga sustava, koji upravlja emocijama, nagradom i motivacijom. Evolucijska prednost toga razdoblja povišene znatiželje i osjetljivosti na vanjsku evaluaciju jest poticanje istraživanja, učenja i socijalnoga povezivanja, a ne seksualne aktivnosti. Kada se taj snažni sustav nagrade i motivacije preusmjeri prema traženju spolnoga uzbuđenja, dolazi do odstupanja od optimalnoga cjelovitoga razvoja. Drugi problematičan pojam jest pristanak. Djetetu se sugerira da može samostalno i zrelo odlučiti o spolnom činu, iako prefrontalni korteks još nije dovoljno razvijen da bi dijete razumjelo dugoročne posljedice takvih odluka. Pojam pristanka u dječjem kontekstu izrazito je osjetljiv jer je upravo taj pojam čest u pedofilskom narativu koji nastoji relativizirati granicu između odrasle osobe i djeteta. Treći pojam koji je u središtu riječkoga modula o spolnom zdravlju jest zaštita od trudnoće i spolno prenosivih bolesti. Ona sadrži gotovo isključivo informiranje o kontracepciji, i to bez potpunih i znanstveno točnih informacija. Za razliku od međupredmetne teme Zdravlje koju je izradilo Ministarstvo obrazovanja, koja jasno navodi da najbolju zaštitu od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti pružaju odgoda spolne aktivnosti do zrelosti i vjernost, u riječkom se kurikulu taj model zaštite uopće ne spominje. Djeci se daje dojam da je dovoljno koristiti se kontracepcijskim sredstvom kako bi bila potpuno zaštićena, što stvara lažni osjećaj sigurnosti i naposljetku potiče rizična ponašanja. U programu se ne navodi stvarna učinkovitost, a ni štetnost pojedinih kontracepcijskih sredstava. Prešućuje se da kondomi imaju najnižu zaštitu od trudnoće i ne štite od virusa poput HPV-a te da spirala i hormonske pilule nose ozbiljne rizike, uključujući smanjenu plodnost, povećan rizik od nekih karcinoma i kardiovaskularnih bolesti. Ne spominje se ni da hitna hormonska kontracepcija i spirala djeluju abortivno sprječavanjem implantacije već začetoga embrija.
Ne, u kurikulu se ne spominju temeljne vrijednosti poput ljubavi, vjernosti, obitelji, braka i roditeljstva. O biologiji plodnosti govori se tek površno, što je izrazito problematično jer upravo razumijevanje bioloških procesa budi poštovanje i divljenje prema vlastitomu tijelu i drugomu spolu. Za djevojke je to osobito važno s obzirom na to da poznavanje faza menstrualnoga ciklusa omogućuje praćenje zdravlja i u budućnosti prirodno planiranje obitelji bez ikakvih štetnih posljedica. Hormonska se kontracepcija prikazuje kao sigurna iako je znanstveno povezana sa smanjenom plodnošću.
Prešućuje se da djevojke koje godinama uzimaju pilule već u dvadesetima mogu imati razinu plodne sluzi sličnu onoj u menopauzi. Takve su informacije presudne za zdravlje i buduće roditeljstvo, a u riječkom se kurikulu potpuno izostavljaju, iako većina mladih želi jednoga dana zasnovati obitelj. U riječkom kurikulu ne spominje se povezanost spolnosti s ljubavlju, a osobito ne s vjernošću. Umjesto toga naglasak se stavlja na užitak, čime se mladi implicitno usmjeravaju prema promiskuitetnomu ponašanju. U priručniku kurikula samozadovoljavanje se prikazuje kao nešto zdravo i korisno, pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da je u suvremenom kontekstu ono gotovo uvijek povezano s konzumacijom pornografije, koja se potpuno zaobilazi u modulu o prevenciji ovisnosti. To je golem propust. Pornografija je danas jedna od najraširenijih i najopasnijih bihevioralnih ovisnosti. Budući da su se milijunima godina prenosili upravo geni koji potiču reprodukciju, spolni je čin snažan biološki pokretač, usporediv s potrebom za hranom i vodom, pa pornografske slike ostaju trajno u moždanim strukturama. Osim što ozbiljno narušava neurobiološku i emocionalnu homeostazu pojedinca, istraživanja pornografiju povezuju s porastom rastava i izbjegavanjem trajnih veza, što destabilizira čitave zajednice. Primjer vidimo u demografskom slomu Japana i nekih europskih zemalja, gdje mladi sve rjeđe ulaze u stvarne emocionalne i partnerske odnose. Konzumacija pornografije i prerana usmjerenost na spolni užitak izrazito su štetni za sve faze razvoja prije odraslosti. U predadolescenciji mozak prolazi kroz intenzivnu sinaptogenezu, stvarajući velik broj novih veza ključnih za učenje, empatiju i socijalne vještine. U adolescenciji započinje sinaptičko pročišćavanje: jačaju se neuronski putovi koji se često aktiviraju, a uklanjaju oni koji se manje upotrebljavaju. Ako u tom razdoblju prevladavaju seksualni podražaji, neuralni sustav nagrade usmjerava se prema brzim i površnim izvorima ugode, što može oslabiti razvoj kapaciteta za stabilne i duboke odnose kasnije u životu.
Zakonske odredbe omogućile su gradskoj vlasti da samostalno uvodi kurikule u škole u kojima grad kao osnivač kontrolira školske odbore. U kombinaciji s nedovoljnom informiranošću roditelja to stvara situaciju daleko manje bezazlenu nego što se prikazuje. Naziv zdravstveni odgoj zvuči pozitivno pa mnogi roditelji, bombardirani tvrdnjama o navodno alarmantnom spolnom ponašanju mladih, lakše povjeruju u potrebu za programom. U javnosti se on predstavlja kao borba protiv ovisnosti, pretilosti i diskriminacije, iako su sve te teme već dobro obrađene u obveznoj međupredmetnoj temi Zdravlje. Paralelnom analizom jasno je da riječki kurikul donosi samo tri stvarne novosti: rodno-ideološke pojmove, seksualni ekshibicionizam te naglasak na užitak i pristanak, uz istodobno izbacivanje govora o odgodi, vjernosti i vrijednosnoj dimenziji spolnosti. Drugim riječima, jedina je inovacija ideologija. Naivno je očekivati da će zagrebački kurikul biti drukčiji od riječkoga, osobito zbog povezanosti gradske vlasti s udrugama koje javno promiču rodno samoodređenje i seksualni ekshibicionizam.
Spominje li se pobačaj u kurikulu?
Komu je to u interesu?
Takav pristup ponajprije odgovara ideološkim skupinama koje već dugo zagovaraju ranu seksualizaciju djece. Teško mi je povjerovati da bi itko imao takvu motivaciju, ali kao biolog ne mogu zanemariti činjenicu da se način na koji se djeci iznose seksualne teme u tim programima metodički podudara s obrascima opisanim u stručnoj literaturi o razvoju patoloških seksualnih sklonosti. U pedofilskom obrascu pristupa prvi je korak šokiranje djeteta seksualnim sadržajima koji izazivaju sram, čuđenje i zbunjenost, čime se povećava njegova emocionalna ranjivost. Kada se djeci koja za to razvojno nisu spremna iznose seksualne teme i eksplicitni pojmovi, postupak je, neovisno o namjeri, metodički sličan tomu obrascu i dovodi do slične neurobiološke ranjivosti.
Krajnja svrha takvoga pristupa nije oslobođenje, nego hedonizam bez odgovornosti. To čovjeka ne čini slobodnim, nego zarobljenim u njemu samom. Iz evolucijske perspektive spolnost nikada nije bila samosvrhovita: uvijek je bila usmjerena prema drugomu, prema stvaranju stabilne veze i životu zajednice. Čovjek je relacijsko biće, a spolnost je biološki utemeljena u toj relaciji. Tijekom spolnoga odnosa luče se hormoni povezanosti poput oksitocina i vazopresina, koji oblikuju privrženost, povjerenje i dugoročnu usmjerenost prema partneru. Zato spolni čin nije samo fizička radnja, nego snažan neurobiološki čin vezivanja. Današnji pokušaji da se spolnost prikaže kao neutralni užitak lišen vezivanja, ljubavi i moralne odgovornosti zapravo amputiraju njezin relacijski aspekt iz biološkoga ustroja. Užitak se evolucijski pojavio kao potvrda da je spolni čin muškarca i žene dobar, da učvršćuje vezu i otvara prostor životu. Kada se spolnost odvoji od ljubavi, vjernosti i odgovornosti, užitak ostaje bez konteksta, a tijelo ostaje zbunjeno, jer sustavi vezivanja i dalje reagiraju dok nema stvarne namjere trajnoga odnosa i potomstva. Za biologiju je život temeljna vrijednost, sve što je živo želi biti i stvarati novi život.
Autori tih programa žele djecu zaraziti vlastitim narcisoidnim i individualističkim mentalitetom. Ciljaju djecu jer su ona posljednja skupina koja još živi izvan logike samodostatnosti, samousmjerenosti i utilitarnosti odnosa. Društvo prožeto pornografskim pogledom na tijelo i spolnost vidi spolni čin jednako plitko kao i pornografija te o spolnosti ne otkriva previše, nego premalo. Takav pogled gnostički odvaja tijelo od osobe, svodi spolnost na tehniku, a ljude na objekte. Takvim programima djeci se pokušava nametnuti ideja koja je u središtu njihova vrijednosnoga sustava: da drugi postoji radi moje uporabe, a ne radi zajedničkoga dobra. Da bi dijete uopće moglo razumjeti relacijsku, a ne tehničku narav spolnosti, ono mora najprije iskusiti istinu o vlastitoj vrijednosti i vrijednosti bližnjega, da svako ljudsko biće postoji kao subjekt odnosa, a ne kao objekt upotrebe.
Odgovorno i proaktivno. Najvažnije je učiti iz iskustava drugih zemalja. Često imamo dojam da se »to ne događa kod nas« pa olako zaključimo da nam ne prijeti opasnost. No upravo iz primjera drugih zemalja vidimo da je hodogram prodora takvih ideologija u školski sustav uvijek isti. U Francuskoj je, primjerice, čak i u katoličkim školama uveden ideološki obojen spolni odgoj. U Hrvatskoj je to zasad fakultativni sadržaj, ali lako može postati izborni, a zatim i obvezni predmet. Najopasnije je ono što se događa »ispod stola«. Roditelji su prirodno usmjereni na obvezne kurikule pa često previde da su udruge koje promiču woke ideologiju već godinama prisutne u školama. Provode projekte pod satovima razrednika, uz odobrenje državnih agencija, a njihovi edukatori, poznati po javnim vulgarnim ideološkim istupima, dolaze pred djecu bez prethodne obavijesti i suglasnosti roditelja. Zato roditelji trebaju redovito čitati školski kurikul, godišnji plan i program te provjeravati koje udruge ulaze u školu i koje sadržaje provode. Opisi projekata često izgledaju općenito i bezazleno, ali kada se uđe dublje u njihov stvarni sadržaj, vrlo se često pokaže da sadrže elemente riječkoga kurikula zdravstvenoga odgoja. Kada roditelj to prepozna, treba se pozvati na svoje ustavno i zakonsko pravo odlučivanja o vrijednosnom odgoju djece te tu odluku pisano uputiti školi kako bi postojao jasan trag.
Pobornik sam uklapanja sadržaja vezanih uz spolnost u nastavu biologije. Međutim, s obzirom na opseg nastavnih sadržaja, smatram da je potrebna biološko-psihološko-etička sinteza koja bi spolnost obuhvatila kao cjelovit ljudski fenomen. Budući da se tiče svih razina osobe, takav bi se sadržaj mogao izdvojiti kao zaseban modul učenja, u kojem bi se naglasak stavio na tijelo kao sastavni dio osobe, na komplementarnost muškarca i žene te na znanstveno utemeljeno spolno zdravlje. Ideološki programi ne bi smjeli postojati u školi. Država treba onemogućiti sadržaje koji su znanstveno neutemeljeni i pedagoški neprimjereni djeci, a ako se ipak dogodi scenarij kakav vidimo u drugim zemljama, roditeljima mora biti omogućeno izabrati alternativni program koji je vrijednosno prihvatljiv i razvojno primjeren njihovu djetetu.
Ako pogledamo pristup tih ideoloških stručnjaka poučavanju o toleranciji i borbi protiv diskriminacije, vidimo potpuno pogrješan i za djecu zbunjujući model. Umjesto da se djeca uče univerzalnomu poštovanju svakoga čovjeka, stalno se izdvajaju pojedine skupine i stvara se dojam da neki ljudi imaju više prava zbog svojih obilježja ili sklonosti. Što se tiče psihologinje Jurin, njezina su stajališta znanstveno i pedagoški neodrživa. S jedne strane gđa Jurin zastupa ekshibicionističko stajalište da je dobro poticati djecu na dodirivanje genitalija i eksplicitno ulaziti u razgovore s djetetom o seksualnosti u kontekstu odraslih, a istodobno sudjeluje u izradi kurikula koji navodno treba štititi djecu od rizika ranoga i neodgovornoga spolnoga ponašanja. Njezin ekshibicionistički verbalni pristup djeci proizlazi iz nerazumijevanja ključnih biokemijskih mehanizama kojima riječi odrasle osobe oblikuju dječje neuralne mreže za percepciju i normativno prosuđivanje. Kao biolog moram istaknuti da je uvođenje homoseksualnosti i transrodnosti u kurikul kao biološki jednakovrijednih alternativa polaritetu dvaju spolova i heteroseksualnosti ozbiljno iskrivljenje bioloških činjenica. Iz perspektive evolucijske biologije reproduktivna komplementarnost muškarca i žene temelj je opstanka vrste, a stabilna obiteljska struktura s majkom i ocem oblikovala se kao evolucijski najučinkovitije okruženje za optimalan razvoj potomstva i održivost zajednice. S druge strane evolucijska biologija istospolna ponašanja opisuje kao situacijske funkcionalne devijacije. Naime, homoseksualno ponašanje u životinjskom svijetu nije trajno, nego situacijsko i povezano sa stresom, hijerarhijom ili socijalnim mehanizmima, a ne s trajnim partnerstvom. Što se tiče transrodnosti, znanstvena literatura opisuje nesklad između tjelesnoga spola i doživljaja identiteta isključivo kao psihološki fenomen specifičan za ljudsku vrstu, često povezan s drugim emocionalnim ili psihičkim teškoćama. Budući da se ovdje ne radi o znanosti, nego o ideološkom oblikovanju percepcije, takav pristup može ozbiljno destabilizirati djecu u osjetljivim fazama identitetskoga razvoja, osobito onu koja su u povećanom riziku zbog neurorazvojnih i emocionalno labilnijih profila.
