U Beogradu je nedavno objavljena memoarska knjiga »Nediplomatski životi« koju supotpisuju William i Lynn Montgomery. Kako se ističe u predgovoru knjige, riječ je o zapažanjima diplomatskoga para koji nije bio samo svjedok povijesti, nego je pridonio i njezinu oblikovanju. William Montgomery bio je veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj u razdoblju najintenzivnije uključenosti izvanjskih aktera u domaće političke procese (1998. – 2000.). Svojim diplomatskim i političkom djelovanjem znatno je pridonio tadašnjemu cilju američke vanjske politike – promjeni vlasti u Hrvatskoj.
U trenutku kada je imenovan američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Montgomery je imao dugogodišnji staž u američkoj diplomaciji. Njegova prva diplomatska služba bila je u Gospodarsko-trgovinskom odjelu američkoga veleposlanstva u komunističkoj Jugoslaviji (1975. – 1978.). Kasnije je služio u američkim veleposlanstvima u Sovjetskom Savezu, Tanzaniji i Bugarskoj, gdje je 1993. dobio i prvu veleposlaničku službu. Bio je i izvršni pomoćnik američkoga ministra vanjskih poslova te posebni savjetnik američkoga ministra vanjskih poslova za provedbu Daytonskoga mirovnoga sporazuma u Bosni i Hercegovini (1996. – 1997.). Nakon što je nova američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright imenovala Roberta Gelbarda za posebnoga izaslanika SAD-a za Balkan, Montgomery je dobio željeni položaj veleposlanika u Hrvatskoj. Kako ističe, to je bilo djelomično zahvaljujući Gelbardu koji je ministrici Albright govorio o njegovu radu na Balkanu.
Prije odlaska u Hrvatsku bračni par Montgomery nekoliko je tjedana bio na satovima jezika i studija područja u Institutu za vanjsku službu američkoga ministarstva vanjskih poslova. Montgomery navodi da su njihovi »učitelji« bili trojica »stručnjaka« za situaciju u Hrvatskoj. Oni su im govorili o »režimu poput nacističkoga ili bilo kojega pod palicom Sovjetskoga Saveza«, nepostojanju slobodnih medija i istinske političke pozicije te totalitarnoj vlasti. Kad su stigli u Zagreb u siječnju 1998., Montgomery ističe da su gotovo odmah otkrili da je slika potpuno drugačija. Montgomery svjedoči da je na najvišoj razini vladajućega HDZ-a bilo »tvrdokornih nacionalista« koji su vidjeli Srbe kao neprijatelje, koristili se državnim medijima za gušenje opozicije i nisu imali namjeru odreći se moći i kontrole nad Hrvatskom. S druge strane većina njegovih kontakta s tadašnjim ministrima u hrvatskoj Vladi bila je »normalna i produktivna«, postojali su mediji neskloni vlasti, demokratske opozicijske stranke, pa čak i organizacija koju je financirao George Soros.
Montgomery ističe da je glavni prioritet ministrice Albright bilo zauzimanje oštrijega stajališta prema Srbiji i Hrvatskoj zbog svega što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. Za nju su Bošnjaci bili žrtva, Srbi glavni agresori, a Hrvati nesuradljivi u pridržavanju Daytonskoga sporazuma. Prema tadašnjoj američkoj vanjskoj politici Hrvatska je opstruirala izgradnju jedinstvene i multietničke BiH.
Montgomery svjedoči da je Madeleine Albright željela da tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ublaži svoj autoritarni stil i pomiri se sa Srbima u Hrvatskoj. S druge strane postojali su dijelovi američke vlasti koji su vrlo dobro surađivali s Tuđmanovom vlašću tijekom Domovinskoga rata, osobito u vojnom i obavještajnom području, i njihova su stajališta bila »daleko više blagonaklona prema njemu«. To je poziciju Montgomeryja činilo složenom i »pomalo shizofrenom«.
Montgomery je od ministrice Albright dobio zadatak jačanja demokratske opozicije Tuđmanovoj vlasti. Identificirao je šest opozicijskih stranaka (SDP, HSLS, HSS, HNS, IDS, LS), počeo se sastajati s njihovim čelnicima i pozvao ih da posjete ministricu Albright u Washingtonu. Njegov je cilj bio približiti spomenute stranke »kako bi u koaliciji mogle efikasnije da se suprotstave vladajućem HDZ-u i time zemlju učine demokratskijom«. Od šestorice pozvanih čelnika petorica su pošla u posjet ministrici Albright. Poziv je jedino odbio tadašnji predsjednik HSLS-a Dražen Budiša »jer se plašio posljedica«. Montgomery navodi da je Budiša bio najkonzervativniji od šest opozicijskih čelnika i također »najoprezniji u kontaktu sa stranim dužnosnicima«.
Posebno je zanimljivo sjećanje Montgomeryja na susret ministrice Albright s predsjednikom Tuđmanom u kolovozu 1998. Ona je na sastanku s Tuđmanom navodno trebala reći da podupire veću kontrolu proračuna hrvatske vojske koju je provodio tadašnji ministar obrane Andrija Hebrang. No rekla je: »Mi podupiremo politiku ministra obrane«, na što je Tuđman ljutito uzvratio: »Hebrang ne vodi nikakvu politiku, ja sam predsjednik i politiku određujem ja.« Transkript sjednice Nacionalnoga vijeća HDZ-a iz listopada 1998. svjedoči da je Tuđman korjenito promijenio odnos prema Hebrangu nakon izjave ministrice Albright. Počeo je sumnjati u njegovu političku odanost i Hebrang je bio prisiljen napustiti dužnost ministra obrane i potpredsjednika HDZ-a. Je li ministrica Albright nehotice istaknula Hebranga ili se radilo o smišljenom političkom eliminiranju Hebranga kao vjerodostojnoga Tuđmanovoga nasljednika, ostaje zasad nerasvijetljeno.
Montgomery ističe da je ministrica Albright bila oduševljena rezultatima parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj koji su održani početkom 2000. Došla je na inauguraciju novoga predsjednika Stjepana Mesića te se sastala s njim i novim predsjednikom Vlade Ivicom Račanom »kako bi izrazila svoju punu potporu«. Ubrzo nakon toga Montgomery je otišao na diplomatski i politički zadatak smjene Slobodana Miloševića s vlasti u SR Jugoslaviji.
