Nakon rijeka, plodne zemlje, oceana i dnevnih boravaka na red za kemijsko onečišćenje došao je prostor niske Zemljine orbite (LEO). To je orbita koja se nalazi na visinama između 200 i 2000 kilometara iznad Zemljine površine. U toj se orbiti (ili putanji) giba Međunarodna svemirska postaja, Hubbleov svemirski teleskop te velik broj satelita koji se lansiraju u znanstvene, edukativne ili vojne svrhe.
Gužva u orbiti
Procjenjuje se da niskom Zemljinom orbitom prometuje oko 25 tisuća umjetnih satelita, a za pet godina svemirski će roj biti veći od 70 tisuća letjelica. I tu nije kraj; zbog intenzivnoga razvoja satelitskih konstelacija, satelitskih mreža »Starlink« ili »Kuiper« očekuje se velika gužva u orbiti LEO, a broj lansiranih satelita bit će veći od jednoga milijuna (Science 2023, 382, 150). Za svaki satelit postoje tri scenarija sudbine: ili će postati vječna olupina u orbiti ili će se raspasti prilikom udara o Zemljinu površinu ili će, prolaskom kroz Zemljinu atmosferu, izgorjeti i pretvoriti se u svemirsko smeće.
Tko visoko leti, nisko pada
U prvom se slučaju povećava vjerojatnost sudara na svemirskim stazama, u drugom slučaju postoji opasnost od stradavanja ljudi na Zemlji, a u trećem se slučaju ekologija svemira spušta na Zemlju i onečišćuje prirodu. Istrošeni ili neispravni sateliti, dakle, poput meteoroida, završavaju na Zemlji, koju obogaćuju teškim metalima, otrovnim plinovima, mikroplastikom… Umjetni se sateliti, naravno, ne mogu reciklirati; sadrže kompozitne materijale, baterije, metalne legure, solarne ćelije, ugljična vlakna i sve ono što je skriveno u patentnoj prijavi proizvođača (SpaceX, Lockheed, Boeing, Maxar…).
Toksikologija zvijezda padalica
Skupina znanstvenika, pod vodstvom Leonarda Schulza iz njemačkoga instituta za geofiziku u Braunschweigu, objavila je nedavno studiju o količini svemirskoga smeća koje u Zemljinoj atmosferi proizvode padovi umjetnih satelita. Prošle je godine ukupna masa satelitskoga otpada iznosila oko 900 tona, što je mnogo manje od mase materijala koji donose svemirska tijela (oko 12 tisuća tona). No to je dvostruko više od mase satelitskoga smeća bačenoga na Zemlju od 2015. do 2020. godine. Osim toga zbog prženja satelita u atmosferi oslobađaju se neki metali i elementi čija je količina veća od one koju proizvode »zvijezde padalice«.
To pojašnjava Schulz: »U našoj je studiji prikazano kako većina nekih metala, poput aluminija, bakra, titana ili niobija, izbačenih u Zemljinu atmosferu ne potječe od meteoroida, nego od umjetnih satelita.« Prošle su godine, na primjer, 52 tone bakra završile u atmosferi Zemlje kao posljedica svemirskoga prometa, a samo dvije tone kao rezultat pada meteoroida. Isto vrijedi i za plinoviti fluor: osam puta više fluora proizvode padovi satelita. Isto vrijedi za teške i toksične metale olovo, kobalt, antimon…
Ekološki i transportni rizik
U svakom slučaju sateliti su postali ekološki i transportni problem. Najavljene instalacije novih tisuća i tisuća satelitskih zajednica olakšat će znanstvenicima detekciju onečišćivala, ali će putnicima u svemir otežati kretanje kroz mrežu raspadnutih dijelova satelita. Ono što se nije vratilo na površinu Zemlje ostaje u orbiti. I juri brzinom od oko osam kilometara na sekundu. Svemirsko smeće i sudar u orbiti više nisu virtualna stvarnost, nego vjerojatnost. Onečišćenje se redovito mjeri, a sudari se povremeno događaju. Trenutačno su trojica kineskih astronauta zarobljena na svemirskoj postaji Tiangong jer je njihova kapsula za povratak oštećena nakon sudara sa svemirskim smećem. Već mjesec dana kruže orbitom, čekajući zamjensku letjelicu i gledajući plavi planet Zemlju.
