Nije jednostavno biti vjernik i svakoga dana tu vjeru živjeti na konkretnoj razini. Osobito pak to nije lako u svijetu koji sve više mijenja svoje lice i naličje. Svijetu koji neke stabilnije životne norme i vrijednosti kao da jednostavno sve više gubi ili one pak blijede iz dana u dan sve više. Vrijednosti su to poput poniznosti, dobrote srca, iskrenosti, pravednosti i poštenja. Iz istoga razloga čini se nekako mnogima sve teže prelistavati stranice Svetoga pisma jer u njima gotovo na svakom koraku vjernik ili pak tek ljubitelj biblijskih spisa nailazi na govor o malenosti, jednostavnosti i poštenju.
Povratak Bogu
Prorok Sefanija govori da će o Božjem dolasku opstati samo skroman i čedan narod. Oni koji Boga traže u skromnosti i običnosti svojih dana pod suncem. Njima se sam Bog daje otkriti. Oni u Bogu nalaze mir i utjehu te mogu odahnuti od svih svojih traganja i nemira duše jer će osjetiti kako će ih Bog utješiti. S tim riječima nije se teško poistovjetiti onima koji su imali ili pak još uvijek imaju doista težak život. Onima koji nemaju nikoga da bi se za njih zauzeo te ih obranio od raznih pogibija na koje nailaze na svojem zemaljskom putu. Jer jučer nisu imali od čega platiti režije, a djecu školovati nisu mogli jer bi im to ozbiljno ugrozilo životnu egzistenciju. Ipak oni su u svojoj malenosti i dalje vjernici te Boga nisu zaboravili. I dalje se više uzdaju u njega nego u sebe i svoju snagu. Da, ostali su unatoč križu neimaštine maleni, ponizni i obični. Unatoč tomu što su u očima svijeta pomalo i ludi jer se nisu sami znali snaći i izboriti za svoj status i ugled u društvu (usp. 1 Kor 1, 26-31).
Stoje ti maleni pod nebom i dalje zagledani u nj. Pitaju se svakoga dana isplati li se i dalje u svijetu kakav jest ostajati malen, prezren i slab. I tada neki požele biti veći pa u zanosu vlastitoga razočaranja i nemogućnosti više izdržati svoju malenost počnu se i sami udaljavati od Boga. Kao da žele izazvati Boga da reagira. Gube tada i ono malo što su imali jer su htjeli više, i to na nepošten način. A najveće blago koje gube, čega tek s vremenom postaju svjesni, jest duševni mir koji su do tada imali. Misleći da će imajući više na materijalnoj razini biti ispunjeni i sretni, jednostavno se u istoj materiji gube i rasplinjuju jer ona ih ne siti. Duša postaje sve nemirnija te ju je teško sabrati. No tada ipak uspijevaju skupiti snagu i nekako se ponovno vratiti Bogu.
Njihov povratak Bogu ujedno biva povratak do nogu Krista koji svoje učenike uči kako ostati malen te postići mir koji im je ustvari jedina potrebna stvar u ovom svijetu. Kristovo učenje o dolasku do mira s jedne je strane jednostavno, a istodobno zahtjevno. Kako drukčije i može biti kad je u pitanju Učitelj iz Nazareta. Isti onaj koji je svoju posljednju lekciju održao pribijen na križ, a ne u učionici s pametnim pločama.
Isusove lekcije
Popevši se na vrh gore te pogleda uprta u Galilejsko jezero, uči Krist svoje učenike o načinima postajanja i ostajanja Božjim čovjekom. Čovjekom koji ima mir duše i zna kako ga zadržati unatoč svijetu koji mu često nameće nemir i odvodi ga od ljepote življenja.
Lekcije koje Krist uči razne su, a prva je siromaštvo u duhu, što nije uvijek lako objašnjiva teza. Na liniji je onoga o čemu govori i prorok Sefanija, a isto tako i Pavao u drugom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima. Biti siromašan duhom znači nemati puno na materijalnoj razini, ali istodobno biti iznutra ispunjen čovjek, tj. čovjek duha. O kako je to veliko, i to samo iz jednoga razloga. Naime, mnogo je onih koji imaju puno na materijalnoj razini, ali kao da su ipak prazni. Osjećaju u sebi prazninu koju im ništa materijalno ne može popuniti. Istodobno valja reći, jer ima onih koji to često krivo shvate, da biti bogat te imati na pošten način materijalna dobra nije nešto po sebi grješno i neprihvatljivo. Gdje je dakle problem? S jedne strane u mjeri materijalnosti, a s druge strane u svijesti da koliko god čovjek posjedovao, život mu nije u onome što posjeduje, nego u onome što jest u samom sebi. A život već u samom sebi jest vrjednota koja se ne mjeri mjerom dobara, nego prije svega mjerom srca i ispunjenosti duše.
Još su neke lekcije koje uči Krist u glasovitom govoru na galilejskoj gori. Jedna od njih tiče se i ljudske gladi i žeđi za pravednošću. Jasno je to svakomu tko je na svojem životnom putu bio izigran i povrijeđen. Nisu mu dali ono što mu po pravu pripada. Osjećao se tada ožalošćen vapijući za utjehom i smirajem. Utjehu od ljudi nije dobio, nego jedino u izmaknutosti od svijeta i njegove buke, i to u trenutcima sabrane i tihe molitve. Trenutci su to u kojima srce koje je slomljeno, obezvrijeđeno i opterećeno u Bogu pronalazi istinski mir te biva utješeno i iscijeljeno od svojih rana.
Srce je to koje je sposobno svoju ranjenost izručiti Bogu u trenutcima izgubljenosti i usamljenosti, a zasigurno je i srce koje je s vremenom naučilo biti milosrdno, krotko i mirotvorno. Jer oni koji su više puta bili slamani i povrijeđeni na životnom putu kao da su prošli školu mirotvorstva, krotkosti i milosrđa. Život ih je tomu naučio. Iskustva sloma, ali i pridizanja, naučila su ih da Bog postoji te da je često jedini sposoban čovjeku dati olakšanje i mir. No istodobno je važno uočiti i da Krist sve to traži ni od koga drugoga nego ustvari od svih koji su ga došli dobronamjerno slušati.
Pokazuje se ponovno kako Bog jest djelatan u životima ljudi. Aktivno se zauzima za malene, obične i slomljene, prezrene od sviju. Njih pridiže kako bi i oni sami postali njegovo oruđe širenja dobrote, mira i milosrđa. A sve pak u svrhu toga da sve ljude privede punini života. Tako će čovjek, čini se, istinski uspjeti ostvariti sebe do kraja. Shvatio je to i sv. Augustin, no ne bez puno muke, kada je nakon godina traganja za mirom zapisao: »Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!«
