Sredinom siječnja Riječka nadbiskupija primila je suglasnost Hrvatske biskupske konferencije za pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije slugu Božjih Martina Bubnja i 20 drugova – Riječkih mučenika. Popis od 21 kandidata govori o svećenicima, redovnicima i redovnicama te laicima za koje postoji moralna sigurnost da su podnijeli mučeničku smrt i da su ubijeni iz mržnje prema vjeri. Konkretno, oni su ubijani u dugom razdoblju od 1937. do 1951. godine, u većoj mjeri od partizanskih snaga, a u manjoj od onih četničkih. Nizanka na temelju Hrvatskoga martirologija XX. stoljeća, koji je napisao don Anto Baković, rekonstruira djelovanje i kontekst stradanja Riječkih mučenika.
Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je kauze jer je on najviši crkveni predstavnik među kandidatima. Njegov je slučaj i paradigmatski primjer kako su u vihoru rata i poraća predstavnici bezbožnih ideologija likvidirali službenike Katoličke CrkvePrije smrti udijelio odrješenje
Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je kauze jer je on najviši crkveni predstavnik među kandidatima. U vrijeme svoje mučeničke smrti 1945. godine on je vršio i službu generalnoga vikara Riječke biskupije. No njegov je slučaj i paradigmatski primjer kako su u vihoru rata i poraća predstavnici bezbožnih ideologija likvidirali službenike Katoličke Crkve. Svećenik Bubanj ubijen je u dobi od 47 godina. Kao župnika župe sv. Ćirila i Metoda na Sušaku u travnju 1945. zarobili su ga partizani i bacili u jamu Bezdan u Kostreni nedaleko od Rijeke.
Još od razdoblja između dvaju svjetskih ratova Bubanj je slovio kao istaknuti pripadnik hrvatske i katoličke inteligencije na Sušaku, što u ono vrijeme – kada su se na Rijeku okomljivale jugoslavenske (prikriveno srpske), komunističke i fašističke (talijanske) silnice – nije bila nimalo bezbolna identifikacija. Ratne godine proveo je u župi, ne priklanjajući se ni jednoj totalitarnoj opciji – ni talijanskoj okupaciji ni ponudama koje su dolazile od komunista. Svećenik Bubanj bio je među prvim žrtvama partizanske vlasti u Rijeci. Svjedoci pamte da mu je malo prije egzekucije i bacanja u jamu oduzeta odjeća. Očevidci govore da je u zadnjim trenutcima života držao molitvenik u rukama i molio te da je prije smrti bližnjima oko sebe udijelio odrješenje. Ubijen je udarcem tupim predmetom u potiljak.
Župnika ubili »španski borci«?
Drugi svjetski rat i poraće najteže su godine kada je riječ o likvidacijama katoličkoga svećenstva od partizanskih i četničkih snaga. No likvidacije i razna zastrašivanja događala su se i puno prije ratnih zbivanja. Pokazuje to slučaj svećenika Andrije Loušina, župnika u Lokvama sredinom tridesetih. U to je vrijeme iz Like i Gorskoga kotara velik broj mladih komunista pošao u Španjolsku, kao dragovoljci na strani republikanaca u tamošnjem građanskom ratu. Župnik Loušin otvoreno je propovijedao protiv toga, znajući što komunizam čini prema Crkvi kada dođe na vlast, a i sam je bio upoznat s razmjerima zločina koje su nad Crkvom u Španjolskoj tijekom rata počinile komunističke postrojbe. Situacija se užarila 1937. godine.
Župnika Loušina više su puta zastrašivali komunistički aktivisti, među kojima su mnogi i postali »španski borci«. Po Lokvma i okolici devastirani su u to vrijeme i križevi, poklonci i krajputaši. Don Anto Baković u Martirologiju donosi i sjećanje suvremenika na temelju kojega se mogu pouzdano rekonstruirati zbivanja povezana s likvidacijom. U subotu 10. travnja 1937. u župni stan provalile su ubojice, koje su čekale povratak župnika Loušina. Idućega dana župnik se nije pojavio na misi – nađen je kako leži na podu, pokraj kreveta, bez znakova života. Komunistička je propaganda nakon toga širila laž da je sve bilo nesretan slučaj, da je župnik Loušin pao i udario glavom o rub kreveta te tako stradao.
Partizanima se zamjerio euharistijskim kongresom
Mučan je bio i slučaj svećenika Ladislava Šporera, župnika u Delnicama, kojega su komunisti ubili na Badnjak 1941. godine, kada je iz svojega župnoga stana pošao slaviti misu zornicu. I on se, kao i spomenuti svećenici Bubanj i Loušin, još prije rata svojim angažmanom zamjerio komunistima. Župnik Šporer u Delnicama je 1939. organizirao euharistijski kongres i pokrenuo duhovnu obnovu mjesta koje je tada bilo i važno industrijsko uporište. U njemu je djelovala i mreža komunističkih aktivista.
Komunisti su se najprije služili taktikom zastrašivanja. Na prijeteća je pisma župnik Šporer odgovarao: »Ako me ubijete, ne ćete ubiti i moju dušu.« Župnik Šporer mogao je napustiti Delnice, no od svojega se naroda nije odvajao. U Martirologiju su objavljena i imena egzekutora – odluku o ubojstvu župnika Šporera donio je Veljko Kovačević, vođa partizanskoga pokreta u Gorskom kotaru, a zločin je izvršio skojevac imena Franjo Rački. Župnik Šporer ubijen je hitcima iz revolvera.
»Ako ostanem i poginem, to je zato što sam katolički svećenik«
Svećenika ubio četnik preobučen u partizana
Osobito okrutni jugoslavenski su partizani bili prema svećeniku Josipu Pretneru, župniku u Liču nedaleko od Fužina. U listopadu 1943. ubijen je nakon mučenja. Partizani su ubili i njegova brata Slavka i sestru Juliku, koji se nalaze također na popisu Riječkih mučenika. Bačeni su u jamu u šumi koja se nalazi izvan sela. No još su sramotniju ulogu od samih partizanskih egzekutora u zločinu odigrali prvi susjedi, nastanjeni nedaleko od župnoga stana. Oni su – ujedno potencijalni simpatizeri partizanskoga pokreta koji su cijelo vrijeme mogli egzekutorima dojavljivati župnikove kretnje – malo nakon što su odvedeni župnik Pretner i njegovi roditelji upali u župni stan i popljačkali sve što se dalo ukrasti. To partizansko divljanje došlo je u znakovitom trenutku rata – malo nakon kapitulacije Italije. Nakon povlačenja talijanskih snaga partizanske jedinice nisu imale vojnih ni bilo kakvih drugih kapaciteta da bi stanovništvo Dalmacije, dalmatinskoga zaleđa i drugih prostora koji su pripadali talijanskoj okupacijskoj zoni obranili pred njemačkom odmazdom i ofenzivom. No slučaj župnika Pretnera pokazuje kako su bez obzira na geostrateške okolnosti partizanske jedinice nastavljale djelovati na ciljanom uništenju Katoličke Crkve i vjere u hrvatskom narodu.
U sličnom je političkom kontekstu u listopadu 1943. ubijen i svećenik Juraj Matijević, župnik u Gerovu u Gorskom kotaru. Svojom hrvatskom orijentacijom i sposobnošću da privuče mladu inteligenciju osobito se istaknuo kao župnik u Svetom Jurju kod Senja. Srbi su mu osobito zamjerili događaj iz 1936., kada je u župi u Svetom Jurju objesio hrvatsku trobojnicu – ono što se u monarhijskoj Jugoslaviji pogrdno nazivalo »plemenskom zastavom«. Među vjernicima – na svim župama u kojima je djelovao – uživao je svećenik Matijević veliko povjerenje. Napose, od srpske je ruke i ubijen, prilikom prolaska partizana kroz Gerovo ujesen 1943. godine. Jedan od vođa tih postrojba navodno je bio na strani četnika, a u vihoru rata promijenio je uniformu i pristupio partizanima. U strahu da bi ga kao takvoga mogao prokazati, partizansko-četnički komandant odlučio se na egzekuciju svećenika Matijevića, pod izgovorom da on prikriveno potpomaže ustaške snage. Svećenik Matijević ostao je u ratnim okolnostima upamćen i kao čovjek koji se zauzimao za spašavanje Židova.
Spasio partizana, a za nagradu – ubijen
Do 1940. godine mladi svećenik Zvonimir Ante Milinović služio je u Splitu i Dubrovniku . Nakon toga prešao je na područje današnje Riječke nadbiskupiju te je imenovan župnikom u Podstenama. Bakovićev Martirologij o Milinovićevu djelovanju navodi svjedočanstvo suvremenika: »Bio je pošten, iskren, a po uvjerenju dosljedan hrvatski rodoljub. Narod ga je volio, a komunisti nisu jer im nije bio po volji njegov stav.« Odveden je krajem rujna 1943., netom nakon kapitulacije Italije. Poznato je i da su ga prije likvidacije partizani mučili. Ubijen je u logoru i mučilištu znanom pod imenom Praprot. Njegovu je smrt drugi suvremenik opisao riječima: »Zvonko je prilikom jednoga pohoda talijanske vojske u Podstenama spasio od strijeljanja jednog mladića koji je bio optužen da je partizan i uhvaćen. Bio je pravedan prema svim ljudima bez obzira na čijoj su strani bili. To se, međutim, njemu nije dogodilo kada je pao u nevolju.«
Žrtva partizana ujesen 1943. bio je i župnik u Ravnoj Gori Vjekoslav Gržanić. On je javno svjedočio zašto je komunizam u moralnom i duhovnom smislu veliko zlo i mlade je odgovarao od toga da se priključe partizanima. Znajući da se svojim propovijedima zamjerio tamošnjim partizanima, nakratko je i izbjegao iz župe. No na poziv vlastitih roditelja – koji su procijenili da je situacija ipak relativno mirna – vratio se u župu. Uostalom, sami su partizani davali jamstva da ga ne će dirati. Ali malo nakon njegova povratka u Ravnu Goru odveli su ga i likvidirali u jednoj obližnjoj šumi. Budući da se nekoliko dana nije vraćao kući, o njemu su se počeli raspitivati njegovi roditelji. Došli su do partizana. No umjesto vijesti o sinu i njih je dočekala smrt. Zarobljeni su i ubijeni.
