Znamo kako su apostoli teško razumijevali Isusa kad im je govorio o novosti i tajni kraljevstva Božjega. Evanđelist Marko zapisao nam je kako poslije uskrsnuća Isus »prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih.« (Mk 16, 14)
U vrijeme Isusove muke pokazali su kako su strašljivi; razbježali su se i posakrivali u strahu pred progonom. Da bi zaista bili svjedoci za Isusa Krista, za Božje kraljevstvo, nisu bili sposobni svojim ljudskim snagama.
Zato im Isus govori da čekaju u gradu dok se ne obuku u silu odozgo. Bit će to konačno Duh Sveti kojim Otac i Sin dovršavaju svoje darivanje ljudima za njihovo vječno spasenje.
Isusovo se obećanje dogodilo na dan Pedesetnice, na veoma osjetljiv i vidljiv način. Duh Sveti prožeo je sve u zajednici i promijenio ih je u rasvijetljene, mudre, hrabre vjernike svjedoke. Duh Sveti sišao je u znaku vihora – snage i vatre koja rasvjetljuje, grije i čisti.
Ta se tajna silaska Duha Svetoga u Crkvi događa trajno – do svršetka svijeta – sakramentom svete potvrde. Duh je Sveti tako tajanstveni unutarnji savjetnik, poticatelj na dobro, odgojitelj savjesti, učvrstitelj vjere i nade, učitelj ljubavi. On je »duša« Crkve da bude jedno u istini i ljubavi. On uvodi u »znanost križa« da bismo u kušnjama ostali hrabri i vjerni. I sveta potvrda zaista je »Božje remek-djelo« kao što su i svi sveci, svetice, pravednici i pravednice, mučenici i mučenice Crkve, remek-djela Duha Svetoga. Naš blaženik Alojzije Stepinac, mučenik, remek-djelo je Duha Svetoga.
Pa zašto ima onda toliko potvrđenih, a razmjerno malen broj stopostotnih vjernika – svjedoka? Na žalost, mnogi u svom vjerničkom životu ne surađuju s Duhom Svetim, pa ne žive po Duhu nego po tijelu. Svetu potvrdu zaista treba primati čiste duše, obraćenim srcem i čvrstom vjerom. S Duhom se Svetim surađuje iskrenom, dnevnom i vjernom molitvom!
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 75.-78.
