Pastirska iglica (Geranium robertianum), poznata i kao smrdljiva ili Robertova iglica, u narodnoj medicini upotrebljavala se za ublažavanje probavnih tegoba, proljeva, upala usne šupljine, različitih kožnih oboljenja i poremećaja mokraćnoga sustava. Njezin naziv »pastirska« povezuje se s vjerovanjem da su je pastiri nekada upotrebljavali za saniranje ozljeda tijekom boravka na pašnjacima. U tradicionalnoj medicini od pastirske iglice pripremale su se masti za njegu kože kod osipa, upala, nagnječenja, uraslih dlaka i noktiju te drugih površinskih oštećenja. Svježa biljka primjenjivala se za brzo zaustavljanje manjih krvarenja, a osušeni biljni materijal kuhao se i upotrebljavao u obliku toplih obloga za tretiranje ogrebotina, zagnojenih promjena i sporije cijelećih ozljeda kože. Suvremena fitokemijska istraživanja pokazala su da je kemijski sastav pastirske iglice izrazito bogat fenolnim spojevima.
Dominantnu skupinu čine tanini, osobito elagitanini i galotanini, među kojima se kao najznačajniji spoj ističe geraniin. Jedno od najpoznatijih svojstava pastirske iglice jest njezina sposobnost stezanja tkiva i stvaranja zaštitnoga sloja na koži i sluznicama (adstrigentno djelovanje). Tanini stvaraju zaštitni sloj na površini kože i sluznica, smanjuju propusnost kapilara te ograničavaju izlučivanje tekućine iz upaljenoga tkiva. Zbog toga se biljka tradicionalno primjenjivala kod proljeva, enterokolitisa, hemoroida i drugih stanja praćenih pojačanim izlučivanjem tekućine. Iako je pastirska iglica tradicionalno važna ljekovita biljka, danas se rijetko nalazi u registriranim farmaceutskim lijekovima. Njezina suvremena primjena uglavnom je ograničena na tinkture, biljne ekstrakte, čajne mješavine i kozmetičke pripravke za njegu kože.
