Umirovljena profesorica talijanistike i kroatistike u trajnom zvanju sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli Rita Scotti Jurić zauzeta je vjernica, zavjetovana franjevka trećoredica i učiteljica novaka pri samostanu sv. Franje u Puli. Udovica je, majka dvoje djece, baka troje unučadi. Gotovo i nema dana da je nema u samostanu u kojem je cijeli život osobito povezana s fra Đurom Vuradinom, a veoma rado javno govori i o hrvatskom blaženiku Otonu iz Pule, suvremeniku sv. Franje, čije je tijelo baš u samostanskoj crkvi sv. Franje u koju Rita redovito odlazi otkad zna za sebe.
Nonina jedinstvena teologija
»Iako po mjestu stanovanja pripadamo župi sv. Ivana Krstitelja koju, kao i samostansku crkvu sv. Franje, vode franjevci konventualci, mi od mojega djetinjstva idemo u samostan do kojega mi je pola sata pješice«, pripovijeda Rita. »Od mojega smo djetinjstva kao obitelj bili povezani s franjevcima. Rođena sam godine 1956. u praktičnoj katoličkoj obitelji u kojoj smo bili moja majka Maria, baka Elena, godinu dana stariji brat Walter i ja. Moji su se roditelji, naime, brzo rastali. Oboje su Talijani, mama je rođena u Hrvatskoj, a otac u Italiji. Upoznali su se u Puli gdje je živjela mama. Ona je s bakom učinila sve da nam djetinjstvo bude radosno i vedro: igrali smo se u dvorištu s djecom iz iste kuće s kojom smo mi naučili hrvatski, a oni talijanski. Voljeli smo se i volimo se cijeli život kao braća. Skupa smo se pričestili, krizmali, odlazili na nedjeljnu misu. Kasnije na izlaske, na ples, na more. Premda je radila samo majka, ekonomske oskudice nismo osjetili jer smo uvijek bili okruženi dobrim ljudima. Nona je bila vrlo pobožna trećoredica, požrtvovna i od mnoštva dubokih teoloških misli poznavala je i ponavljala samo jedno: ‘Bog je velik.’«
»Otada do današnjega dana nismo se razdvojili«
»U sedmoj godini krenula sam u talijansku osnovnu školu i upisala i glazbenu školu. Na moju veliku žalost, bez klavira u kući, nakon nekoga vremena nije bilo ozbiljnoga napretka pa sam odustala. Ipak, otvorila su se druga vrata i počela sam svirati mandolinu u školskom orkestru koji sada djeluje u orkestru kulturno-umjetničkoga društva. Tako sam rasla radosna i vedra, okružena brojnim dragim prijateljicama i prijateljima, što iz škole, što iz crkve.«
»Kad je trebalo upisati srednju školu, mama koja je radila u računovodstvenom uredu pomislila je da je najbolje za mene da upišem ekonomsku školu pa da nakon mature mogu odmah raditi s njom. Tako bih bila samostalna i ekonomski neovisna. Po njoj to je bilo najveće dostignuće za jednu ženu. No stvari nisu išle kako je ona željela: godinu dana kasnije odustala sam od hrvatske škole i upisala talijansku gimnaziju. Srednjoškolsko razdoblje bilo mi je sjetno jer sam morala svaki dan skupiti novu snagu da prihvatim činjenicu da sam izgubila jednu godinu. Tek sam kasnije shvatila kako ta godina nije bila uzaludna ni nepotrebna i kako je sve to bilo u Božjem planu. Velika mi je radost bilo društvo iz samostana sv. Franje s kojim sam, osim nedjeljne mise, odlazila na izlete, svirala, pjevala u zboru, pa i plesala kad god se ukazala prilika. Otada do dana današnjega nismo se nikad razdvojili, viđamo se i družimo svake nedjelje, zajedno sa svojom djecom i djecom naše djece. Kao velika obitelj.«
Od barake do evangelizacije
»Po završetku gimnazije upisala sam talijanistiku i kroatistiku u Zagrebu. Smatram da je Bog zato dao da budem jednu godinu u hrvatskoj školi. Moj prvi smještaj bio je u Sigetu gdje su me dočekali moji prijatelji iz Pule. Crkva sv. Križa bila je u izgradnji, ali sićušna baraka bila je topla i dostatna za nas mnogobrojne studente. S dobrim fra Markom Malovićem pokrenuli smo vjerski list naše župe. Marljivo sam studirala i bila među boljim studentima, čak i na kroatistici. Već za vrijeme studija počela sam raditi u Školi za strane jezike. Zadržali su me i nakon diplome. U to vrijeme bila sam upisana i na Institut za crkvenu glazbu gdje sam opet učila klavir, punih pet godina. Imam i indeks Instituta za teološku kulturu laika, ali samo s odslušanim pokojim semestrom. Ne mislim da sam bila površna ili neuporna, bila sam jednostavno znatiželjna i željna upoznati vjeru koju ispovijedam. Uvijek zahvaljujući dobrim ljudima, preselila sam se u sam zagrebački centar pa sam u Frankopanskoj upoznala Tomislava Ivančića, a na Kaptolu fra Zvjezdana Linića, koji je definitivno obilježio moj život u vjeri, a time i moj odnos s ljudima. Često je vodio nas nekolicinu sa sobom kad je imao seminare izvan Zagreba. Znao nam je prepustiti vjeronauk za studente kad ga nije bilo, ne samo temu koju je trebalo obraditi, nego i glazbeni dio. U to vrijeme prevela sam liturgijske pjesme koje sam čula na mnogobrojnim putovanjima, pogotovo iz Taizea. Danas su uvrštene u pjesmaricu i mnoge su danas zaboravljene, ali jedna, koju smo jedan prijatelj i ja preveli i adaptirali jedne nedjelje za vrijeme zajedničkoga ručka, pjeva se gotovo u svim crkvama. Kroz vjeronauk za studente i preko seminara upoznala sam divne ljude, moje današnje kumove i mnoge druge za koje me veže trajno i neraskidivo prijateljstvo. Ja volim njih i oni vole mene. Radost mi je i dužnost sjetiti se dragoga i neprežaljenoga prijatelja fra Ante Grbeša koji se vrlo mlad preselio u vječnost, a u kojem sam vidjela sliku i priliku onoga srednjovjekovnoga Francesca rodom iz Asiza. Toliko sam zahvalna Bogu za sve te svete ljude koji su bili dio mojega života, svakako se u tom smislu spominjem dvaju susreta s Majkom Terezijom i jednoga s Malom Sestrom Magdalenom. Taj period pun franjevačkoga poleta rezultirao je time da sam ušla u Franjevački svjetovni red, kao i moja draga baka koja je tih godina umrla.«
Baka u trajnom zvanju
Nakon sedam godina rada u Školi za strane jezike i objave dvaju udžbenika za učenje talijanskoga jezika u koautorstvu uslijedio je poziv s talijanistike Filozofskoga fakulteta u Puli. Tako sam se vratila u svoj rodni grad, upisala poslijediplomski studij, a potom doktorat. Radila sam naporno i ambiciozno. Nizala sam znanstvene radove i knjige znajući da Bog vodi moje korake i sve izvodi na dobro. Upoznala sam Alda Jurića, svojega budućega supruga. Nakon godinu dana hodanja vjenčali smo se na našoj uobičajenoj jutarnjoj nedjeljnoj misi u crkvi sv. Franje. Vjenčao nas je fra Đuro Vuradin 1990., ubrzo je i krstio našu djecu, sina Fabija rođena 1991. i kćer Chiaru rođenu 1992. I oni su pohađali talijansku osnovnu školu i glazbenu školu. Odmah im je bilo jasno čime se žele baviti u životu pa je sin upisao studij violončela u Njemačkoj, a kći klavir u Zagrebu. Bili su vrijedni i dali su mojemu divnomu suprugu i meni velika zadovoljstva. Ali daljnje uspjehe za vrijeme studija njihov je otac mogao vidjeti samo s Neba. Svete sakramente udijelio mu je fra Zvjezdan, a sprovod je vodio naš fra Đuro. Nekoliko mjeseci nakon njega pridružila mu se i moja majka. Uz Božju pomoć, korak po korak, nizala sam izbore u znanstvena zvanja i dospjela do kraja, do redovite profesorice u trajnom zvanju. Danas sam u mirovini, djeca su se vratila u Pulu i rade u glazbenoj školi, održavaju koncerte, samostalno, u duetu, triju i drugim formacijama. Radujem se zadnjemu i kudikamo najljepšemu izboru u zvanju redovite bake u najtrajnijem zvanju. Kći i zet Paolo darovali su mi tri krasna unučića: Gabrijela, Antonija i Santiaga.«
Sveti Franjo nastavlja oduševljavati
»Više od 40 godina moj je životni put vezan za Franju Asiškoga, onoga Talijana koji je ‘možda’ svratio do Pule na povratku iz Svete Zemlje; koji je ‘možda’ poslao svojega brata sv. Antuna Padovanskoga u vizitaciju u Pulu budući da je bio provincijal reda; koji je ‘možda’ upoznao bl. Otona iz Pule na prvom Kapitulu na Rogožinama u Asizu. Sigurnih dokumenata nema, a u konačnici nije ni bitno. Bitno je da su posmrtni ostatci bl. Otona tu, u našoj crkvi, da mu se možemo moliti i uteći u potrebi, i da Franjo nastavlja oduševljavati ljude svih generacija, svih staleža i narodnosti. Vjera mi je tako, mogu posvjedočiti, drugi zrak koji udišem, neizostavni dio mene. Bez vjere ne započinjem sutrašnji dan. Uzmite mi vjeru, uzeli ste mi sve.«
Umrijeti tek kad…
