Svake godine 15. kolovoza tisuće vjernika iz svih krajeva Hrvatske kreću na hodočašća kako bi proslavile svetkovinu Velike Gospe. Iako mnogi taj dan povezuju s dugim pješačenjima, zavjetima i molitvom u marijanskim svetištima, njegovo značenje mnogo je dublje. Crkva toga dana slavi Marijino uznesenje na nebo. Vjeru da je Blažena Djevica Marija, nakon završetka svojega zemaljskoga života, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Time postaje znak nade svim kršćanima, podsjećajući da život ne završava smrću, nego vodi prema zajedništvu s Bogom.
Marija je tijekom cijeloga života pokazivala potpuno povjerenje u Božji plan. Prihvatila je Božji poziv i ostala vjerna svojemu Sinu i u trenutcima radosti i u trenutcima najveće boli. Upravo zato mnogi joj se vjernici obraćaju kao majci koja razumije ljudske brige, prati čovjeka na njegovu životnom putu i zagovara ga pred svojim Sinom. Za mlade Velika Gospa može biti poticaj da se zapitaju komu vjeruju i na čemu grade svoj život. U svijetu prepunu neizvjesnosti, pritisaka i brojnih izbora Marijin primjer pokazuje da se prava sigurnost ne nalazi u prolaznim uspjesima, nego u odnosu s Bogom. Ona nas uči da hrabrost ne znači nemati pitanja ili strahove, nego ostati otvoren Božjoj volji i onda kada ne vidimo cijeli put pred sobom.
Marijina blizina očituje se i u brojnim naslovima pod kojima je vjernici štuju diljem svijeta. Jedan od njih je Gospa od Anđela, čiji se blagdan slavi 2. kolovoza. Taj je naziv povezan s malom crkvom Porcijunkulom pokraj Asiza, koju je sveti Franjo Asiški obnovio i posebno zavolio. U toj je crkvici često molio i želio da svatko tko joj pristupi iskrena srca doživi Božje milosrđe i oproštenje. Zato je uz blagdan Gospe od Anđela vezan i poznati porcijunkulski oprost, dar koji vjernike poziva na obraćenje, pomirenje s Bogom i novi početak. Poruka Gospe od Anđela posebno je bliska mladima. Ona podsjeća da se prava veličina ne mjeri uspjehom, popularnošću ili materijalnim bogatstvom, nego otvorenošću srca za Boga i bližnje. Marija svojim životom pokazuje da poniznost nije slabost, nego snaga koja čovjeka vodi prema istinskoj slobodi. Poput svetoga Franje, koji je u njoj vidio uzor jednostavnosti i potpunoga predanja Bogu, i mladi su danas pozvani biti nositelji mira, dobrote i nade u svojim obiteljima, školama, na fakultetima i među prijateljima.
Bilo da joj se obraćamo kao Velikoj Gospi, Gospi od Anđela ili nekim drugim marijanskim naslovom, Marija ostaje ista brižna Majka koja svojim primjerom pokazuje da se najveća radost nalazi u življenju vjere i služenju drugima. Njezin život i danas nadahnjuje mlade da se ne boje odgovoriti na Božji poziv te da svojim riječima i djelima budu svjedoci ljubavi, mira i nade u svijetu koji ih okružuje. Prekrasno je biti sličan Mariji i na svaki Božji poziv reći – »da«.
Blažena Djevica Marija i sveti Franjo Asiški živjeli su u različitim okolnostima, no povezuje ih isti odgovor na Božji poziv. Poniznost, jednostavnost i potpuno predanje. Marija je svojim riječima: »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1, 38) pokazala kako se istinska veličina skriva u služenju, a sveti je Franjo životom svjedočio da se radost pronalazi u skromnosti i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Upravo zato njih dvoje i danas ostaju snažan primjer mladima koji traže smisao u svijetu punu buke i površnosti. Slijediti njihov put ne znači odreći se života, nego ga ispuniti ljubavlju, solidarnošću i vjerom. Jednostavnost nije slabost, nego snaga koja mijenja čovjeka i društvo, a Marija i sveti Franjo potvrđuju da je takav život moguć i danas.
Na blagdan Gospe od Anđela u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazna. Priča počinje sa skromnom kapelicom Porcijunkulom u podnožju Asiza, koju je sv. Franjo obnovio vlastitim rukama.
Upravo ondje, moleći jedne noći 1216. godine, dobio je od Isusa i njegove majke obećanje potpunoga oprosta grijeha za sve koji tu kapelicu pobožno posjete. Krist je, prema predaji, prihvatio molbu, ali je rekao da taj oprost treba zatražiti od njegova namjesnika na zemlji. Franjo je zatim otišao papi Honoriju III. i zatražio oprost. Kada ga je papa upitao koliko godina oprosta traži, Franjo je odgovorio: »Ne tražim godine, nego duše.« Od tada se oprost proširio najprije na franjevačke crkve, a zatim i šire. Riječ je o takozvanom potpunom oprostu, odnosno o potpunom oslobođenju od vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi. Uvjeti su jednostavni, ali traže iskrenost srca. Uvjeti su sakramentalna ispovijed, sveta pričest i molitva na nakanu Svetoga Oca, uz potpuno odbacivanje privrženosti grijehu, makar i najmanjemu. Franjo nije tražio velika djela, nego iskren povratak Bogu.
Ta ista logika povratka i pomirenja događa se svake godine i u našim marijanskim svetištima. Tko je ikada sudjelovao u hodočašću u Mariju Bistricu, Sinj, Aljmaš ili Vepric, sigurno je primijetio duge redove pred ispovjedaonicama. Mladi, stariji, cijele obitelji, svi čekaju svoj red, da bi izgovorili ono što im dugo leži na duši. Nešto u atmosferi hodočašća, umor od hoda, zajedništvo s drugima, blizina Gospina lika, otvara srca na način na koji se to u svakidašnjici teško dogodi.
Zato, ako ovoga ljeta prolaziš pokraj nekoga svetišta ili franjevačke crkve, ili se baš spremaš na hodočašće, iskoristi priliku. Pristupi ispovijedi, ne odgađaj to za neki drugi put koji možda ne će ni doći. Ne moraš čekati da »budeš spreman« ili da imaš savršene riječi, dovoljno je doći onakav kakav jesi. Franjo nas uči da je to najjednostavniji, a opet najhrabriji korak koji možemo napraviti.
Priredili: L. Galić, V. Lukačin, I. Moslavac, E. Raguž
