VJEROUČITELJICA MIROSLAVA NOVAK IZ PRIBISLAVCA »Bogu sam predala sebe i dopuštam mu da me vodi«

Snimila: T. Baran | Miroslava Novak: »Ako imam povjerenja u Boga, znači da prihvaćam sve njegove objave, kršćanske istine, da ga volim više od svega na svijetu i da mu zahvaljujem na svemu«

Koliko je važno imati župu i poduzetne svećenike župnike koji žele i znaju uključiti vjernike laike u župne sadržaje, svojom životnom pričom vrlo lijepo svjedoči Miroslava Novak, vjeroučiteljica, pastoralna vijećnica, angažirana vjernica župe sv. Florijana u Pribislavcu kraj Čakovca. Svoj je životni put, nakon lijepih vjerničkih temelja koje su joj predali njezini roditelji, osmislila prema poticajima svojega prvoga župnika i prema primjeru predanih, autentičnih vjeroučitelja. Danas nastavlja prema uzoru na svoje nadahnitelje, oduševljavajući za vjeru druge svojim znanjem, a ponajprije svojom osobnošću, kreativnošću, zauzetošću, sebedarjem, svojom razigranošću, radošću, svojim osmijehom.

»Mama je bila prvi rukometni ženski sudac«

Miroslava je rođena 12. siječnja 1988. u Čakovcu. Mama joj je Alenka, djevojački Purgarić Rolc, podrijetlom iz Pule, umirovljena viša medicinska sestra, a sada pokojni otac Miro Novak, rodom iz Pribislavca, bio je stolar. Alenkina se mama bila zaposlila u Pribislavcu kao učiteljica, zato je selidba u to međimursko mjestašce bila neizbježna. A onda i upoznavanje Alenke i Mire koje je završilo brakom. Skrasili su se u jednom stanu u Pribislavcu u kojem Alenka živi i danas. Njih su dvoje najprije dobili Miroslavu, a godinu dana poslije nje, 1989., Hrvoja, koji je završio Policijsku akademiju i radi kao interventni policajac u Čakovcu, gdje i živi. Oženjen je, čekaju rođenje svoje prve djevojčice.

»Naša je mama divna osoba«, pripovijeda Miroslava. »Ona je moja snaga, moja najbolja prijateljica, hrabra lavica, naš heroj. Svašta je u životu prošla. Kao djevojka je sa 20 godina doživjela prometnu nesreću, i mama i brat su joj izgorjeli, a ona je, uz opekline, preživjela. Cijeli je život radila u čakovečkoj bolnici i neumorno se bavila humanitarnim radom. Nedavno je zato dobila nagradu Međimurske županije za životno djelo, i to za humanitarne doprinose. A tata je bio divan, miran, povučen, jako dobar čovjek, marljiv i pošten. U ranijim sam svojim godinama bila baš jako navezana na njega. Mama i tata jako su se dobro slagali. Bili su nam primjer kako živjeti kršćanski brak, nisu se svađali, pomagali su jedno drugomu, bili su si bezrezervna podrška. Krasno je bilo odrastati uz njih dvoje. Voljeli smo pratiti rukometne utakmice pa smo putovali zajedno i navijali. Mama je bila prvi rukometni ženski sudac u Međimurju. Roditelji su se baš brinuli za Hrvoja i mene, upućivali nas na dobro, sve smo rješavali razgovorom, ništa nismo tajili, bili smo otvoreni, prošli smo tek tu i tamo s kojom kaznom.«

»Slavili smo blagdane, bili redoviti u crkvi«

»Tatina nas je smrt strašno pogodila i dodatno povezala. Umro je od karcinoma želudca. Borba za život trajala je dvije godine. Uspjela sam čak osvojiti veliku novčanu nagradu u jednoj HTV-ovoj nagradnoj igri. Novac sam usmjerila na terapiju za tatu. Nažalost, nije uspjelo. Nakon tatine smrti 2009. nastojali smo se uključivati u razne sadržaje, da nam bude lakše i da ne mislimo stalno na našu tragediju. Tako nam je bilo lakše. Mama se još više uključila u humanitarne sadržaje. Moj odnos s bratom postao je još prisniji. Premda smo se oduvijek dobro slagali. Naše su svađe trajale do pet minuta. Nikada se nismo ozbiljno posvađali, uvijek smo bili bliski, funkcioniramo kao prava obitelj. I danas je tako, kada on ima svoju suprugu. Oni dođu k nama u Pribislavec, mi k njima u Čakovec, redovito se susrećemo.

Roditelji su brata i mene odgajali u vjeri. Oboje su bili praktični vjernici. Posebno je angažirana u vjeri bila mama. Molili bismo zajedno prije jela i spavanja, slavili smo blagdane, bili redoviti u crkvi. U Pribislavcu dugo nismo imali župu, nego smo pripadali franjevcima u Čakovcu. Oni su nam dolazili služiti mise u našu oveću kapelu u Pribislavcu, koja je od 2001. naša župna crkva. S uspostavom župe, preuzeli su nas biskupijski svećenici koji žive s nama u našem mjestu. Tada je pokrenut intenzivniji vjerski život u Pribislavcu, otada sam i ja angažirana vjernica.«

»U srednjoj sam postala predsjednica razreda«

»Svih osam razreda osnovne škole završila sam u Pribislavcu. U nižim mi je razredima bilo dobro, a u višim su me razredima zafrkavali zbog punije građe, kao i jednoga dječaka koji je imao autizam. Društvo baš i nije bilo neko, a s ruganjem se djeci nije lako nositi. Osjećala sam se poniženom i manjom od makova zrna. Profesora je bilo divnih i manje divnih. Vjeronauk sam polazila u školi, promijenila sam tri vjeroučitelja. Dodatno sam nakon nastave išla na rukomet u Čakovec i na jahanje u Mihovljan. To je završilo kad sam pala s konja. Mama se prepala pa me više nije pustila. Nastavila sam nakon studija. Obožavam konje. Jahanje mi je povremena rekreacija i danas. Obrazovanje sam nastavila u srednjoj ekonomskoj i trgovačkoj školi u Čakovcu. Završila sam tri razreda za trgovca. A onda još jednu za komercijalista. Od Pribislavca do Čakovca je pet minuta autom, pješice pola sata. A ja sam se do škole najčešće vozila biciklom ili nas je vozio netko od roditelja. U srednjoj mi je bilo jako dobro. Prijatelji su bili krasni, dobra ekipa, profesori su bili jako dobri. Uz sve sam se njih oslobodila, propupala, postala sam predsjednica razreda, bila uzorna. Maturirala sam 2006.«

»Vjeroučitelji su zračili i osvojili su me«

»U međuvremenu je zaživjela naša župa sv. Florijana u Pribislavcu. Prvi župnik bio nam je Damir Kovačić, baš pedantan svećenik. On je doveo župu u red, želio je da mu mi vjernici laici budemo prvi suradnici. Župnik je sa mnom uspio, bio mi je uzor, pitao me bih li bila župna animatorica. Uputio me u Varaždin na edukaciju koja je trajala po tri dana više puta mjesečno. Tamo sam upoznala vjeroučitelje koji su prema svima nama bili otvoreni, zračili su i osvojili su me. Uz njih sam došla na ideju da budem vjeroučiteljica poput njih. Istodobno sam na misi počela čitati misna čitanja, organizirati radionice za djecu, propjevala sam u župnom zboru. I nakon mature krenula sam u Zagreb na katehetski studij KBF-a. Zagreb mi je bio prevelik, ali mi je studij od prve bio čisti užitak. Rado bih ponovila taj svoj studentski život. Najprije sam stanovala kod isusovaca na Jordanovcu, a onda u studentskom domu na Lašćini. U domu mi je bilo jako lijepo. Fakultet mi je bio blizu i sve je štimalo. Kolege su me brzo izabrali da budem predstavnica naše generacije studenata katehetike tijekom cijeloga studija. Zauzimala sam se posebice za one kojima baš i nisu išli neki predmeti pa im je za pripremu ispita trebalo više vremena. Za njih sam molila profesore da im odgode kolokvije, rokove, raspravljala o raznim problemima s profesorima na našim mjesečnim susretima. Predavačima sam pomagala oko laptopa, projektora, oko tehničke organizacije nastave. Posljednje dvije godine bila sam predstavnica studenata cijeloga Katehetskoga instituta. Meni osobno na faksu je bilo super. Svi su tamo, baš svi, od svakoga profesora do portira bili moja zagrebačka obitelj. Vikendima sam redovito išla doma i djelovala u župi. Vodila sam prvopričesnike i krizmanike. Nakon župnika Damira kratko su s nama bili Nikola i Ivan pa je ispomagao Danijel iz susjednoga sela. Njemu sam pomagala voditi matice, držala sam župne kateheze, čitala, pripremala za misu, i dalje vodila pripreme za sakramente. Bila sam ‘Katica za sve’. Jedino nisam sakramente dijelila.«

»Uživam što malene učim temeljima vjere«

»A prije četiri godine k nama je došao naš sadašnji župnik Tomislav Kos. On je iz Preloga, nas se dvoje znamo sa studija, samo što je on malo stariji od mene. Diplomirala sam 2011. I odmah se zaposlila u svojoj školi, Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Pribislavcu. Baš se bilo oslobodilo radno mjesto na kojem sam i danas. U početku sam se bojala kako ću se snaći među domaćima. Ali se pokazalo jako dobro. Predajem djeci od prvoga do četvrtoga razreda, imam punu satnicu. Samo jedno dijete ne ide na vjeronauk jer je druge vjere, ali je s nama u razredu, aktivno smo ga integrirali. Jako volim biti vjeroučiteljica, uživam u tome što malene učim temeljima vjere. Nerijetko sam im prva koja im govori o vjeri. U školi imamo 60-ak posto romske djece, i čiste romske razrede. Njima je mnogima vjeronauk u školi prva informacija o vjeri. Dolaze onda ta djeca i na misu, njihove je roditelje teže dobiti, ali dođu kasnije. Znaju me zvati ili uspoređivati s mamom, znaju me zagrliti dok se sretnemo. Obožavaju vjeronauk.«

»Uloga je da u svijetu nosimo radosnu vijest«
Vjernici laici trebali bi imati svoj aktivni udio u životu i djelovanju Crkve. U crkvenim zajednicama njihova je djelatnost potrebna jer bez njih se u većini slučajeva ne može postići puni učinak. Smatram da je važno uključivanje vjernika laika u život Crkve, isto tako trebalo bi se raditi i razvijati povjerenje i suradnja između svećenika i laika. Mnogi smatraju vjernike laike kao pasivne udove Crkve, kao one koji moraju samo šutjeti, slušati i materijalno pridonositi. Uloga je vjernika laika da u svijetu nosimo radosnu vijest evanđelja (u školi, obitelji, selu, gradu).
Vjernici laici danas se u Hrvatskoj uključuju u život Crkve na razne načine, ministriranjem, kao čitači, radnici u Caritasu, zvonari, orguljaši, pjevači. Laici su pozvani na djelovanje u biskupiji i u župi kroz biskupijska i župna pastoralna vijeća. Vjernici laici imaju slobodu udruživanja u Crkvi, s tim da je takvo udruživanje vezano sa životom zajednice i poslanjem same Crkve.
Uz sve to, i u izravnoj vezi s njihovim sudjelovanjem u životu Crkve vjernici laici trebaju biti svjesni i svoga poslanja u svijetu na polju politike, društvenoga života, gospodarskih odnosa, kulture, znanosti, umjetnosti, odgoja, medija itd. te prožeti sve te strukture evanđeoskim duhom u službi izgradnje kraljevstva Božjega. Smatram da bi se vjernike laike trebalo što više angažirati unutar Katoličke Crkve jer su zapravo oni ti koji pridonose izgradnji Božjega naroda. Naša je i odgovornost da širimo poruke evanđelja te tako sudjelujemo u razvoju Crkve. Dakle, svi su vjernici laici dužni aktivno se zalagati unutar svoga poslanja za izgradnju Crkve cijeloga svijeta.
U našoj župi moram istaknuti pozitivan primjer suradnje vjernika laika i župnika. Naime laici su kod nas aktivno uključeni u rad i život naše župe te tako šire evanđelje. Željela bih sve potaknuti da se uključe u apostolsko djelovanje Crkve, radom na župi, karitativnim radom, nekom ulogom u liturgiji, kako na svojoj župi tako i šire.
»S učenicima se javljam na fotonatječaje«

»S vremenom sam razvila ljubav prema fotografiji koju sam dobila kao izvannastavnu aktivnost. Fotografija mi je danas hobi. Fotografiram za portal eMeđimurje, uglavnom prirodu, ali i razne događaje. Iza mene je već i pokoja uspješna izložba mojih fotografija. S učenicima se javljam na fotonatječaje, osvojili smo više nagrada. Naša je škola smještena u dvorcu. Gradi nam se nova zgrada, ali ju već dosta dugo grade. Kolektiv je stariji, svi su ugodni, a ravnatelj je također vjeroučitelj i vrlo lijepo vodi našu školu.

Stanujem u maminoj blizini. Prije godinu dana kupila sam si stan od 45 kvadrata u istoj zgradi u kojoj je i mama. Pa je tako svaka u svojem stanu, a zapravo smo skupa. Do posla mi je pet minuta. Voljela bih se skrasiti obiteljski, ali to će, sigurna sam, pokazati budućnost. Vjerujem da i za to postoji Božji plan.«

»Uključena sam i u pastoral Roma«

»Većinu slobodnoga vremena provedem u župi. Sa župnikom Tomislavom divno je surađivati. Uvijek je sve u dogovoru. Sada sam pastoralna vijećnica, pripremam za sakramente, i dalje čitam na misi, vodim radionice za djecu. Puno nam djece dođe pa ih podijelim u dvije skupine. Uključena sam i u pastoral Roma Varaždinske biskupije. Okupljamo se svi mi vjeroučitelji koji radimo s romskom djecom. A aktivna sam i s mamom i bratom kao volonterka u Crvenom križu. Rado pomažemo ljudima.

Sav me moj angažman u župi ispunjava, daje mi smisao, poticaj mi je da uvijek mogu ići dalje, snaga mi je za svaki novi dan koji mi dolazi. Za mene vjera i sve što je povezano s njom ima posebno značenje. Sigurnost mi je. Vjera je dar Božji, moj osobni odnos s Bogom, susret sa živim Bogom. Ako imam povjerenja u njega, znači da prihvaćam sve njegove objave, kršćanske istine, da ga volim više od svega na svijetu i da mu zahvaljujem na svemu. Tijekom svih ovih godina Bogu sam predala sebe i dopuštam mu da me i danas vodi onako kako on hoće. Pokušavam živjeti vjeru u svom životu i vjeru pokazati svojim djelima koja činim.«

IZVORGlas Koncila br. 20/2017.
Prethodni članakBLAGOTVORNO »ŽRTVOVANJE NOVCA« Zar baciti novac u vatru?
Sljedeći članakSPRIJEČITI KRAĐU HOSTIJA Hostiju konzumirati dostojanstveno i odmah