VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI: MARIJETA MARTIĆ »Želim svjedočiti mladima da se s Bogom može sve«

Snimila: T. Baran | Marijeta Martić: »Kad sam shvatila da je ključ u Božjoj ljubavi, sve je krenulo nabolje.«

Jedna od dviju sve popularnijih katoličkih influencerica (utjecajnih autorica) koje vode katolički projekt za mlade »Prilika za hod« (Chance for walk) je Marijeta Martić, tridesetogodišnja teologinja i stručnjakinja za marketing koja je odlučila vjeru koju živi na suvremen način približiti mladima. Čini to od listopada prošle godine s prijateljicom Eminom Dabo Hunjak objavama motivacijskih sličica te kraćih i duljih videopriloga na Facebooku, Instagramu i Youtube-kanalu. Njihov je način prezentiranja i svjedočenja vjere novost u katoličkom svijetu u Hrvatskoj. Prati ih sve više mladih, sadržaji koje objavljuju veoma su dobro prihvaćeni. A sve je proizišlo iz želje pomoći mladima u Hrvatskoj nakon osobne patnje i obraćenja koje je Marijeta proživljavala u svojih nekoliko mladih godina. Naglašava da želi svjedočiti da sva ta patnja ne bi bila tako teška i dugotrajna da je u svojim ranijim godinama bila svjesna da se uz Isusa mogu lakše prevladati svi, pa i najteži problemi koje život donese.

»Oboje su mi i roditelji i pravi prijatelji«

Marijeta je rođena 1. veljače 1989. u Derventi. Mama joj je Bernarda, djevojački Lovrić, iz derventske okolice, kuharica zaposlena u jednom privatnom restoranu, a tata joj je Jurica Martić, rodom iz Foče, profesionalni vozač zaposlen u privatnom autoprijevoznom poduzeću. Njih su se dvoje upoznali još u djetinjstvu preko svojih obitelji koje su bile povezane prijateljstvom. Pa kao da i nisu imali izbora, kao da su bili predodređeni jedno za drugo. Vjenčali su se crkveno na rodnoj grudi. Smjestili su se u Juričinu selu zvanom Mišinci, između Dervente i Foče. Živjeli su s Juričinim roditeljima. U Bosni je rođena Marijeta, a drugo dijete Martićevih, Mirijam, rođena je 1995. u Zagrebu, kamo se obitelj kasnije preselila. Ona je studentica druge godine modnoga dizajna u Zagrebu, neudana je, i ona, kao i Marijeta, živi s roditeljima u zagrebačkom Remetincu.

»Bez mame u stalnoj blizini ne bih bila osoba kakva jesam«, pripovijeda Marijeta. »Oduvijek je bila puna potpore, razumijevanja, poticala me da slijedim svoje snove, predivna je žena s bezbroj vrlina. Ispred je svoga vremena, odrješita je, iskrena, zahtjevna u kućanstvu, kuća nam uvijek mora biti uredna. Odgovorna je, temperamentna, društveni je tip, kod nas su stalno gosti i druženja, mama voli kuhati. A tati daruje ljubav na predivne načine. I on njoj. Da barem budem blagoslovljena upola tako divnim brakom kakav imaju mama i tata. Baš se posvećuju jedno drugomu. Slušaju se jako, mogu dugo pričati, odlično komuniciraju. I danas izmjenjuju puse, grle se pred nama. Rijetko dižu glas jedno na drugo. Tata nam je još bolji od mame. Šala. Ali on je pahuljica od čovjeka. Vedar je, smiren, polako objašnjava, svi ga obožavaju, društven je, voli ljude. Učio me da uvijek trebam pomoći čovjeku. Jer se ta pomoć možda ne će vratiti meni, ali će se onda vratiti mojoj djeci. Baš je bio nježan prema nama. I danas kad mi je teško, kad trebam donijeti odluku, razgovaram i s mamom i s tatom. Oboje su mi i roditelji i pravi prijatelji.«

U toj šupi učinjeno je mnogo dobra

»Sa sestrom sam dobro. Kad smo bile mlađe, nismo imale zajednički jezik. Ali što dalje, to smo si bliže. Ona je zatvorenija od mene, duže joj treba da se otvori. Za svoju je dob jako zrela. Nama su dvjema ključni uzori naši roditelji. Ključni naglasak njihova odgoja bio je na moralnim vrijednostima. Učili su nas da se ne uspoređujemo s drugima i da ne omalovažavamo druge ljude. Kad smo došli iz Bosne u Zagreb, bili smo baš siromašni. Ali smo i iz toga siromaštva pomagali drugima. Odgajali su nas u tradicionalnoj vjeri. Mama je na mise sa sestrom i sa mnom išla češće, a tata je išao na blagdane i na sakramentalne svečanosti. Blagdane smo slavili, u kući je uvijek bilo govora o Bogu. Mamina mama Štefica bila je najsnažnija u vjeri. Ona i danas moli krunicu za sve nas. Djed i ona su u Njemačkoj, a preko ljeta u Donjoj Kupčini gdje su kupili kuću. Cijelo sam djetinjstvo gledala kako baka moli krunicu. Molila sam i ja s njom. Rado je hodočastila, znala je i mene povesti sa sobom. U mene je usadila marijansku pobožnost. Tatini roditelji nisu bili toliko duboko u vjeri. Zapravo, baka je rano umrla, a djed je živio s nama do smrti prije četiri godine. U Bosni smo pripadali župi Cer. Ne sjećam je se jer sam imala dvije godine kada smo se 1991. preselili u Zagreb. Već je tada u Bosni bilo loše stanje. Moji su se odvažili i krenuli put Zagreba, sa starim autom i koliko je stalo u njega. I sa mnom, tada bebicom. Krenuli su u nepoznato. Najprije smo bili u Svetoj Klari u podstanarstvu koje nam je pronašla teta. Brzo smo bili otpušteni jer sam bila zaplakala. Teško je bilo unajmiti stan s malim djetetom u rukama. Primili su nas jedni ljudi u Remetincu, u šupu bez prozora. Ondje smo bili do moje četrnaeste godine. Šupu su organizirali tako da je u jednom kutiću bila kuhinjica i WC, a ostalo je bio sobičak u kojem smo svi spavali. Mama je najprije šivala kod jednoga privatnika, a onda se zaposlila kao kuharica. A tata je vozio po Njemačkoj i Francuskoj kao profesionalni vozač. Zato je mama bila glavna odgojiteljica. Pomagala nam je puno baka iz Njemačke. Cijelo to vrijeme roditelji su pomalo gradili kuću u kojoj živimo od moje četrnaeste godine. U tu našu šupu u sve je godine dolazila rodbina zbog raznih potreba u Zagrebu. Sve smo ih primali pa smo spavali jedni preko drugih. Sad oni po cijelom svijetu primaju nas. Imamo puno familije u Americi, Kanadi, Australiji, Francuskoj. Sve sam ih obišla. Nedostaje još Australija. Tamo planiram ići za ovaj Božić. U ratno doba cijela je zgrada dolazila u sklonište k nama u našu šupu. Učinjeno je u toj šupi mnogo dobra. Stvorila su se tamo mnoga prijateljstva. Družimo se i dandanas.«

»Časne su se baš brinule za nas«

»U Remetincu je bilo lijepo odrastati. Društvo je bilo dobro. Stekla sam prijatelje s kojima sam i dandanas dobra. Išli smo na misu u kvartovsku kapelicu u župi BDM Remetinec – Blato. Tamo sam i pričešćena i krizmana. Čitala sam na misi, išla na dječji zbor, u osmom sam razredu kratko išla na Framu na Kaptol. U župi tada nije bilo nekih posebnih sadržaja za djecu i mlade. Polazila sam osnovnu školu u Savskom Gaju. Super mi je bilo. Škola je bila odlična, društvo super, profesori genijalni, jako sam ih voljela. Dodatno sam se bavila tenisom, karateom, jedno vrijeme i košarkom. Za srednju sam školu izabrala Žensku opću gimnaziju pa sam putovala u Gundulićevu ulicu. U školi koju vode časne sestre milosrdnice bilo nam je super. Falilo mi je muško društvo, ali nam je bilo lijepo jer su se časne baš brinule za nas. Vodile su nas na duhovne obnove, išle bismo na putovanja, to je baš bila briga, ne samo znanje. U razredu smo si bile super. Jednoj sam prijateljici danas vjenčana kuma. U srednjoj sam školi u sebi svejedno bila pogubljena. Obuzeo me pubertet. Bila sam zatvorenija, depresivnija. Obitelj i škola izvlačili su me u pozitivu. Maturirala sam 2007.

I onda sam propupala na faksu. Htjela sam studirati defektologiju. Nisam prošla pa sam upisala teologiju na KBF-u. Dobro mi je bilo. Upisala sam nekoliko izbornih predmeta na defektologiji pa sam povezivala s teologijom. Bila sam uobičajena studentica. Više sam sjedila na kavama nego što sam učila. Ipak sam i učila i diplomirala 2013. Tema je bila o utjecaju vjere na osobe s intelektualnim poteškoćama. Mentorica mi je bila Ružica Razum, savršena mi je bila. Ujak mi je osoba s takvim poteškoćama pa sam bila posebno senzibilizirana za tu temu.«

»Trebale su mi čak tri godine da se priberem«

»Tijekom studija volontirala sam u udruzi ‘Vjera i svjetlo’ koja se bavi osobama s intelektualnim teškoćama. U tom sam se vremenu borila s tadašnjim dečkom. Nije bio vjernik. Bio mi je prvi dečko, bila sam jako zaljubljena i mislila sam da će s vremenom povjerovati. Ipak nije. Nakon pet godina veze puklo je. U vremenu prije moje diplome. To je najgori period mojega života. Trebale su mi čak tri godine da se priberem. Samopouzdanje mi je bilo nisko, bila sam depresivna, mislila sam da sam svima ružna, nisam se mogla pogledati u ogledalo, oblačila sam crnu odjeću misleći da me nitko ne će primijetiti, često sam plakala ležeći na podu, nisam vidjela životni smisao, slušala sam depresivne pjesme, udaljila sam se od Boga. Mama je sve to prolazila sa mnom, držala me dok sam vrištala. Daljoj sam okolini skrivala svoje stanje, a bliži su znali, bili su uz mene, nudili su mi pomoć, jedna mi je prijateljica dala krunicu. Nitko mi nije mogao pomoći, nisam se vratila Bogu, bila sam nigdje. I tako pune tri godine. S bivšim sam još neko vrijeme ostala u kontaktu. No on nije mislio na mene, na moje emocije, nego samo na sebe. Nakon tri godine, dok sam prošla cijelu dramu, želio je da se zaručimo. Više ga nisam htjela. On se poslije oženio, a ja danas molim Boga za njega, sretna što je pronašao svoj mir. I ja svoj. Preboljela sam ga i pronašla Boga u Americi u New Yorku, kamo sam otišla nakon diplome. Tamo sam radila i studirala. Radila sam po restoranima i u školi s djecom koja su tek došla u Ameriku pa nisu znala engleski. Učila sam ih jeziku i integraciji. Istodobno sam polazila stručni studij internacionalnoga marketinga. Studij je trajao dvije i pol godine. Odlično sam naučila engleski i stekla dobro marketinško znanje. Živjela sam s nekoliko poznanika u jednom stanu. Financirala sam se od rada. Sve je to skupa bilo jako naporno, prenaporno. Osoba sam koja se oduvijek zanimala za druge zemlje i kulture pa sam i ranije puno putovala.«

»Nisam više htjela bez Boga, a društvo mi se rugalo«

»Za Ameriku sam se odlučila nakon propale veze, u vremenu kada sam bila u potrazi za životnim smislom. Tražila sam se i po New Yorku. Ušla sam u literaturu o new ageu. Gutala sam te knjige. Odjednom sam jednu večer čula glas u sebi koji mi je rekao da bacim tu knjigu. Odmah sam znala da je to Bog, pala sam na koljena, plakala, ridala, ispričavala mu se što sam sve ove godine bježala od njega, tražila ga na krivim mjestima, molila ga za oprost. Isti sam tren bacila sve o new ageu, sve što god sam imala kraj sebe. Otišla sam u Petu aveniju u crkvu sv. Ćirila i Metoda na misu na hrvatskom. Najprije sam se tamo nakon dugo godina ispovjedila. Na pretvorbi sam mise koja je uslijedila toliko plakala da je do mene došla jedna redovnica, dala mi maramice, zagrlila me. Rekla mi je da zna da me Bog čisti.

No u New Yorku sam imala raznoliko društvo, iz Španjolske, Kine, Brazila. To nisu bili ljudi koji bi mi pomogli u vjeri. Zato sam tijekom obraćenja opet prolazila borbu. Nisam više htjela bez Boga, a društvo mi se rugalo. I opet nisam uspijevala. New York je kao džungla, tamo ima svega, samo mira nema. Imala sam, srećom, jednu prijateljicu koja me učila cijeniti sebe, stjecati samopouzdanje. Naučila sam se borbi u poslovanju s muškarcima. Tamo se treba non-stop dokazivati u poslovima koje sam radila. Mogla sam ostati u Americi, ali nisam htjela. Srce je kucalo za Hrvatsku. Nakon svega što sam prošla, žarko sam željela mladima u Hrvatskoj svjedočiti da se s Bogom može sve, da ne treba tri godine potrošiti na depresiju. Premda danas mislim da je to vrijeme bilo nužno kako bih ojačala i izgradila se. Doma sam se vratila 2015. I javila se na Laudato televiziju. Zaposlila sam se kao prevoditeljica dokumentaraca, vijesti, emisija, prevodila sam sve što je trebalo. Ostala sam do 2017. To mi je bilo dobro iskustvo. Iza te televizije stoji rad mladih ljudi. Radilo se danonoćno, a bilo nas je malo. Ali svi smo gorjeli za Laudato. Htjela sam se baviti onim što sam studirala u Americi. Pola sam godine bila bez posla, a onda sam se zaposlila u jednom privatnom poduzeću u kojem radim na prodaji i marketingu. Zadovoljna sam, dobro mi je.«

Laici čine velike napore
Iako to možda nije istaknuto u javnosti, možemo vidjeti veliko buđenje, pogotovo kod mladih, za osjetljivost prema potrebama Crkve. Smatram da laici čine velike napore, posebno na području evangelizacije. Emina i ja odlučile smo se na evangelizaciju preko društvenih mreža. Vjerujem da uvijek ima prostora za bolje uključivanje laika, no moram priznati da sam oduševljena odazivom laika u životu Crkve. S obzirom na to da sam i sama članica molitvene zajednice »Božja pobjeda«, svjedočim da mladi sve više imaju potrebu i žele pomagati u crkvenim potrebama. Svećenici se jako trude kako bi organizirali razna događanja gdje bi se mladi mogli više angažirati poput hodočašća, susreta mladih, glazbenih događaja, kateheza… To je odličan dijalog kojim se ostvaruje zajedništvo klerika i laika.
Nedavno me prijateljica iznenadila kad mi je ispričala kako su ona i njezin suprug sretni što su se priključili obiteljskoj zajednici u svojoj župi jer tamo mogu razgovarati s ostalim roditeljima i međusobno se savjetovati.
No danas je, osim okupljanja vjernika laika po župama, sve češće okupljanje vjernika po obiteljskim domovima gdje se njeguje marijanska pobožnost.
Laici se sve više uključuju u misije. Sve je više mladih koji se nakon završenoga fakulteta odlučuju za odlazak na marginalizirana područja da bi pomagali svećenicima i časnim sestrama u brizi za siromašne.
Jako sam sretna kad vidim koliko se svećenici trude kako bi vjernike laike uključili u djelovanje Crkve. Stvoreni smo s različitim darovima koje bismo, kao udovi Kristova Tijela, trebali iskoristiti za širenje radosne vijesti i time se aktivno uključili u pastoralni rad Crkve u svim dijelovima Hrvatske.

 

»Zovu nas katoličkim influencericama«

»Istodobno, uz taj posao, s prijateljicom Eminom Dabo Hunjak vodim projekt ‘Chance for walk’ – Prilika za hod. Riječ je o vjerskom projektu usmjerenom mladima kojim želimo na suvremen način govoriti o Bogu. Sadržaj je biblijski, pratimo programe u Crkvi, katoličku literaturu, dokumente, sve vezano uz katoličanstvo. Oblikujemo to u kratke forme, u videoklipove ili duže videozapise i objavljujemo na Facebooku, Instagramu i Youtube-kanalu ‘Chance for walk’. U tom smo nas dvije od jutra do sutra, nismo jedino kad spavamo. Onda se mozak odmara, a možda i onda radi. Pripremale smo taj projekt pune dvije godine. Molile smo, radile skice, zapisivale na papir, pronalazile ljude koji će nam pomoći sa sadržajem, grafikom, i radile smo na sebi. Članice smo karizmatske molitvene zajednice ‘Božja pobjeda’ koja djeluje kod salezijanaca u župi Duha Svetoga na Jarunu. Članica sam i kućne molitvene zajednice ‘Sveti Marko Križevčanin’. Na misu idem u Svetu Mati Slobode. Objavljujemo svakodnevno, na svim društvenim mrežama, posjećujemo razne molitvene zajednice pa prezentiramo njihovo djelovanje. Svaku nedjelju izbacujemo video na aktualne društvene teme vezane uz vjeru, imamo i razne goste. Najpopularnija nam je rubrika petkom ‘Instaevanđelje’. Sjedinimo naše životno iskustvo s Biblijom. U nekoliko slika upišemo motivacijske rečenice i usporedimo ih s biblijskim citatima. Često organiziramo vezu preko Skypea s djevojkama iz raznih zemalja koje u sredinama iz kojih dolaze vrlo teško žive svoju katoličku vjeru. Napravimo skupnu Skype-vezu. Želimo im pokazati da ih razumijemo i da smo im blizu. Redovito odgovaramo na poruke u inbox. Objavljujemo obje, i Emina i ja. Dogovaramo se tu večer što ćemo sutradan. Nismo se nikad posvađale, razumijemo se i slažemo. Zovu nas katoličkim influencericama jer razmišljanjima i objavama utječemo na druge. U 80 posto slučajeva prate nas djevojke. Kažu nam nerijetko da su naša videa promijenila neke stvari u njihovim životima. Na instagramu nas prati desetak tisuća ljudi. Kako smo započele u listopadu lani, i kako prezentiramo vjerski sadržaj, to je jako dobar uspjeh. Na Youtubeu imamo do dvije tisuće pratitelja, tu tek trebamo rasti. U Hrvatskoj ljudi nemaju naviku pretplate na Youtube-kanal koji je besplatan. Kod nas je ionako sve besplatno, Emina i ja na tome ništa ne zarađujemo. U akciji smo po cijele dane, večerima smo preumorne, ali nam ne pada na pamet da bismo odustale. Želimo potaknuti mlade, posvijestiti im da ne moraju do kraja života raditi isto. Važno je da u sebi otkriju talent, da njega razvijaju i da od toga zarađuju. Radimo na moderan način, a ljudi u Hrvatskoj to još nisu upoznali pa teško prihvaćaju. Ali polako probijamo barijere. Tehnika koju trebamo jako nam je skupa. Trebamo bolje kamere, snimače, laptope, svu elektroniku, da bismo digli naše videozapise na bolju, ljepšu razinu. Jako smo zadovoljne odjekom, posjećenošću naših stranica. Svećenici nam čestitaju, a naš duhovnik fra Stjepan Brčina s nama snima skečeve. Divno nas prate mediji. Posebno nas dobro prati Hrvatski katolički radio. Ima i neugodnosti, od ljudi koji nisu vjernici. Znamo dobiti ružne komentare u inbox. Posebno smo bile napadane nakon ‘Hoda za život’. Čini se da im taj sadržaj posebno smeta. No ne obaziremo se na to. Važno nam je da nas podupiru obitelji, prijatelji, zajednica, da ljudi mole za nas.«

»Nakon strašnoga križa, i ja sam uspjela«

»Taj mi angažman za Isusa i Crkvu znači sve. U Americi sam rekla da želim raditi za Krista, da si mladi pomažu, da otkriju sebe, da shvate koliko su vrijedni, da mogu uspjeti u svemu, da su Božja djeca koju Bog nije tek tako stvorio. Bez obzira na križeve koje svi imamo u životu. Na kraju krajeva, nakon strašnoga križa, i ja sam uspjela. Najveći mi je uspjeh da sam spoznala svoj identitet u Isusu. Sve ostalo dođe i prođe. Ako osoba ne zna svoj identitet, gubi se, sve što primi, propada. Ranije nisam razumjela što znači rečenica: Bog je ljubav. Mislila sam kako Bog može biti ljubav, a stvorio je čovjeka koji je mene tako jako povrijedio. Ali kad sam shvatila da je ključ u Božjoj ljubavi, sve je krenulo nabolje. Shvatila sam da ne trebam priznanje svoje vrijednosti od drugoga čovjeka, nego da trebam osjetiti Božju ljubav da bih najprije voljela samu sebe, a onda i znala primiti ljubav drugoga čovjeka.

Danas imam trideset godina, život mi je bogat, ispunjen, radim, s prijateljicom vodim ‘Chance for walk’, ostvarujem se i kroz šport, rekreaciju koja mi je jako bitna. Nisam u vezi, ali molim za svojega budućega kojega ću zavrijediti, i koji će zavrijediti mene. Ključ je u tome da osjetim da je ta osoba meni i ja njoj izmoljena, odnosno da nas Bog blagoslivlja.«

IZVORGlas Koncila br. 26/2019.
Prethodni članakJESU LI KARIZME MISTIČNI FENOMENI? Karizmatski fenomeni i kako se njima služiti
Sljedeći članakZAŠTO NEKI SVEĆENICI »ZABRANJUJU« PRIČEST? Kašnjenje na misu i pričest