Teško je zapravo reći što tjera čovjeka da poželi susresti se sa Zvonimirom Grgljanićem, dipl. ing. šumarstva, autorom prošle godine objavljene knjige »Priče o ritskim šumama Vukovarskih dunavskih ada«. Je li to prije svega ljubav koja se iščitava među njezinim redcima i na fotografijama šumskih prizora? Ljubav prema šumi, prema velikoj rijeci, prema Vukovaru, prema Slavoniji, prema Hrvatskoj? Ili je to sklonost promišljanjima koja idu onkraj uske šumarske struke, a očituje se u podnaslovu knjige: »Homilije o vremenu«. Ili pak želja da knjiga ne bude objavljena bez svojevrsne posvete Blaženoj Djevici Mariji, želja naznačena u pogovoru isticanjem činjenice da je prva od fotografija koje su objavljene u knjizi snimljena na Malu Gospu, a posljednja na Veliku Gospu.
Nadahnuće u strašilu s kacigom vojnika JNA
Sugovornik radi kao samostalni taksator u Hrvatskim šumama, u Odjelu za uređivanje šuma Uprave šuma Podružnice Vinkovci, koja se skrbi za šume Vukovarsko-srijemske i manjega dijela Brodsko-posavske županije. Njegov je posao izrada osnove gospodarenja, tj. analize sadašnjega stanja i smjernica za gospodarenje na određenoj prostornoj cjelini, koju potom verificira nadležno ministarstvo te se u skladu s njom gospodari. To znači da velik dio radnoga vremena provodi na terenu, po šumama.
»Dok sam obrađivao tu gospodarsku jedinicu, doživio sam reminiscenciju na ‘Priče iz Vukovara’ Siniše Glavaševića. Zapravo me na to naveo prizor na koji sam naišao u Mohovskom ritu. Vidio sam strašilo s kacigom vojnika JNA. Tada sam se sjetio Glavaševićeve priče o vremenu i činilo mi se da bi upravo perspektiva vremena mogla biti dobar pristup za pisanje knjige. Budući da monografije o poplavnim šumama Podunavlja nije bilo, nitko im do sada nije posvetio cijelu knjigu, a ja sam imao puno materijala, puno fotografija, odlučio sam napisati knjigu«, kaže autor.
Nad četiri područja Hrvatska još uvijek nema suverenitet
Sugovornik je ukratko predstavio i područje kojim se monografija bavi: »Jedinica, područje o kojem pišem u knjizi zove se Vukovarsko-dunavske ade, a obuhvaća deset šumskih predjela, od kojih su četiri predmet graničnoga spora između Hrvatske i Srbije: Vukovarska ada, Mohovska ada, Šarengradska ada i Hagel. Sve su one katastarski na području Republike Hrvatske, a slijedom Erdutskoga sporazuma Hrvatska nad njima još uvijek nema suverenitet pa su nedostupne i Hrvatskim šumama. A upravo su na Mohovskoj adi i na Haglu najkvalitetnije šume hrasta i jasena. To je sada ničija zemlja, područje kojim nitko ne gospodari. Riječ je o oko 1100 hektara. Ipak sam ih krišom obišao kako bih napravio fotografije.«
»Te su šume«, nastavlja Grgljanić, »najvažnije zbog očuvane bioraznolikosti. Prema mojemu profesoru Slavku Matiću upravo su na području Šumarije Vukovar najsačuvanije šume vrba i topola od izvora do ušća Dunava. Naime podunavske su zemlje melioracijama Dunava i sadnjom brzorastućih vrsta topola zbog zarade uglavnom uništile tu svoju prirodnu vegetaciju.«
Prvi izazov: klimatske promjene
Za vrijeme razgovora sugovornik je govorio o više tema s područja uže struke. Posebno su zanimljive one koje nameću potrebu za razmišljanjem o vremenu. Jer kao što kaže ranokršćanski pisac Tertulijan, koji je u knjizi također citiran, »omnia tempus revelat«, vrijeme sve otkriva. A jedna od dimenzija vremena je i budućnost. »Najveći izazovi? Na prvo bih mjesto stavio klimatske promjene. Svako ljeto strepimo hoće li se ponoviti olujna 2023. godina. Druga klimatska prijetnja jest i vjerojatnost sve većih suša. Čim naiđu tri sušne godine zaredom, hrast lužnjak se pojačano suši. Događa se to prije svega na starijim deblima koja se više ne mogu aklimatizirati, tj. njihov korijen više ne može dohvatiti vodu. Mlade i srednjodobne sastojine lužnjaka još se mogu prilagoditi, korijen još uvijek raste za vodom«, kaže Grgljanić, koji smatra da bi prioritet trebalo biti jačanje potencijala za očuvanje autohtonih vrsta.
Smanjiti utjecaj politike na struku
»Jedan od izazova trebalo bi biti i to da se smanji utjecaj politike na struku. U bivšem sustavu, koji ovime nipošto ne želim braniti, na prvom je mjestu bila politika, a onda je bila struka. Danas je na prvom mjestu kapital, potom dolazi politika, a tek onda struka. Da nije tako, ne bismo danas bili u situaciji da ni jedan član Uprave Hrvatskih šuma nije šumarski inženjer«, nastavlja sugovornik.
Treći sklop izazova o kojima je Grgljanić govorio zapravo izlazi iz uskih stručnih okvira. Jedan od problema nipošto nije nov. »Velik je nedostatak i u našoj drvoprerađivačkoj industriji. Prema podatcima koji su mi dostupni triput je veća vrijednost izvezene drvne mase nego izvezenoga namještaja proizvedena u Hrvatskoj. Ispada da su neki drvoprerađivači samo nakupci: kupe drvo, prepile ga i dasku prodaju, uglavnom u Italiju«, kaže sugovornik. I dodaje: »Jasno je da bi razvoj drvoprerađivačke industrije kao izravnu posljedicu imao zapošljavanje ruralnoga stanovništva koje se inače teško zapošljava.«
»Šuma je kao knjiga«
»Problem je i u tome što ljudi više i ne žele raditi u šumarstvu jer je to težak, a ujedno slabo plaćen posao. Isplativije je raditi kao konobar u seoskom kafiću nego u šumi. Premalo se ulaže u njegu mladih sastojina i zbog toga što radnici puno koštaju«, kaže također sugovornik.
I sve se više približava duhovnim dimenzijama problema kao što su ljubav i odnos prema vremenu. »Nije to lak posao ni za inženjera šumarstva, a kamoli za šumskoga radnika. Tu su i blato i voda i sparina i krpelji i komarci i pauci… Imamo terenska vozila, ali dok se ne prehoda cijela šuma, ništa nismo napravili. Šumar mora doživjeti šumu. Šuma je kao knjiga. Šumar je mora znati čitati, čitati kroz vrijeme, kroz razdoblje duže od sto godina. No što se više šuma čita, što se više o njoj zna, to je se više voli«, kaže Grgljanić. A današnji mentalitet, prožet pohlepom i instantnim rješenjima koje, posebno mladima, nudi internet, sve manje uspijeva percipirati trajne vrjednote…
Od »neplodnoga sijeka« do »Božjega zakona«
Način na koji sugovornik razmišlja možda najbolje dolazi do izražaja dok govori o »neplodnom sijeku«, tj. o obnovi šume novim stablima. Pričeka se godina pune plodnosti (kod hrasta lužnjaka to je urod žira), a potom se oko 60 posto stabala, onih lošijih, posiječe. Žir pada na tlo i niču mladice koje će zahvaljujući selekciji i njezi (čišćenje od korova, zaštita od štetnih čimbenika) izrasti u novu šumu.
Grgljanić prvih deset godina intenzivne njege, a potom još deset nešto blaže, uspoređuje sa skrblju za dijete: u početku mu je potrebno pružiti sve, a kad stasa, krenut će svojim životnim putom. No problem je u tome što ophodnja hrasta – dosezanje njegove fiziološke zrelosti koja se otprilike poklapa i s ekonomskom zrelošću – traje 140 godina. »Ni jedan šumar ne doživi šumu koju je zasadio, nego je uvijek ostavlja u nasljedstvo budućim naraštajima«, kaže sugovornik, koji i u tome vidi »Božji zakon«: vrijeme čovjeku nije dano da bi ga protratio u sebičnosti i pohlepi, nego da bi služeći drugima, pa i budućim naraštajima, i poštujući zakonitosti prirode, spasio svoju dušu.
Grijeh protiv vremena
Vrijeme je, doduše, moguće izigrati, ali ne bez posljedica. Kad je riječ o šumarstvu, Grgljanić primjer pronalazi u sadnji brzorastuće euroameričke topole, od koje se kod nas »srećom odustalo«. Njezina ophodnja traje 40 godina: brzo daje drvnu masu, a tko je zasadi sa 20 godina, doživjet će njezinu zrelost. No to ima svoju cijenu. »Sadila se generacijski: u početku je davala dobar prinos, no svaka je sljedeća generacija, upravo zbog prebrzoga rasta, osiromašila tlo pa je i prinos bivao sve gori i gori. I to je za mene primjer grijeha protiv vremena: ne poštuje se vrijeme, ne poštuje se priroda«, kaže sugovornik.
Marija – dio vjerničkoga i ljudskoga habitusa
