
»Svaki je početak, na poseban način početak nove katehetske i školske godine, uvijek prilika za pogled u blisku budućnost te za prvi korak u hodu prema ispunjenju osobnih, obiteljskih, crkvenih i društvenih očekivanja i nadanja. Taj početak, međutim, nikako ne smije izgubiti iz vida stvarnost u kojoj živimo i vrijeme u kojem želimo ostvariti svoje čežnje.« Riječi koje je u poruci na početku školske i katehetske godine uputio predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i same zazivaju pogled na nadu nove katehetske godine – nadu koju već godinama potresa nestanak mladih iz Crkve nakon sakramenta potvrde. Ipak realističnost u pogledu na nju pružit će čak tri relevantna empirijska istraživanja objavljena u monografiji »Religioznost mladih i katehetska priprema za sakrament potvrde« u izdanju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Probleme s pripravom nije donijela digitalna revolucija
Premda monografija – kao i poruka mons. Hranića – ponajprije upozorava na emocionalne i socijalne, pa tako i na obrazovne i odgojne promjene uzrokovane digitalnom revolucijom, istraživanja koja su među kandidatima za potvrdu, svećenicima i vjeroučiteljima Splitske metropolije provele tri skupine znanstvenika pokazuju da se priprava za sakrament suočava s problemima starijega postanka. Nerazmjer između broja kandidata za potvrdu koji se uočavaju na nedjeljnim slavljima i broja onih koji se smatraju vjernicima, nedostatak uključenosti vjeroučitelja u župnu katehezu i nedostatak prikladnih katehetskih programa, koji čak i među mlađim svećenicima prouzrokuju nevoljkost za rad s mladima, tek su najočitiji primjeri takvih problema.
Gotovo petina i ne ispovijeda katoličku vjeru
U prvom od spomenutih istraživanja Doris Žuro, prof. dr. Jadranka Garmaz i prof. dr. Sanja Stanić na uzorku su od 473 ispitanika istraživale religioznost kandidata za potvrdu Splitsko-makarske nadbiskupije. Premda zanimljiviji dio istraživanja – onaj o zadovoljstvu krizmanika pripravom za sakrament – još čeka na publiciranje, i objavljeni uvidi ocrtavaju zanimljiv profil kandidata za potvrdu. Uz nužno upozorenje da »odmak od formalnoga prakticiranja religije nije nužno istovjetan potpunomu raskidu s vjerom Crkve«, autorice navode da više od jedne trećine kandidata za potvrdu – njih 38,3 posto – vjeru ne prakticira, pri čemu oko polovice toga broja vjeru čvrsto i ne ispovijeda.
Koliko god utješno mogao zazvučati »obrnuti« pogled – da se oko 80 posto mladih i u ovom i u sličnim istraživanjima izjašnjava vjernicima – stvarnost ipak bolje ilustrira podatak da tek dvije trećine ispitanika vjeru smatraju vrlo važnom ili najvažnijom za svoj život. Unatoč tomu na euharistijska slavlja barem jednom tjedno dolazi 73,3 posto kandidata, što barem djelomično objašnjava podatak da oko dvije trećine svećenika prate dolaske kandidata na nedjeljnu misu.
Mladi se mole i bez obiteljskoga primjera
I povrh povezanosti prakticiranja vjere s vlastitom vjeroispoviješću i poimanjem važnosti vjere, podatci tako potvrđuju ono što već dugo sugerira i anegdotalno iskustvo. Sakrament potvrde za znatan je dio mladih tek običaj na koji iz raznih razloga pristaju – ne ispunjavajući u četvrtini slučajeva čak ni »minimalni« zahtjev sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji – pa ne može začuditi što nakon potvrde iz raznih razloga odustanu i od euharistijskoga »minimuma«.
U spomenutom istraživanju ipak ima i znakova nade. Gotovo su podudarni udjeli mladih koji se izjašnjavaju praktičnim vjernicima i onih koji se samostalno svakodnevno mole – čak i unatoč niskoj stopi svakodnevne molitve u obitelji (18,6 posto) te činjenici da se više od 60 posto obitelji zajednički gotovo nikada ne moli. Valja istaknuti i da – naspram predrasuda o vjeri kao »ženskoj stvari« ili biljegu neobrazovanosti – ni na vjeroispovijest ni na prakticiranje vjere u mladih presudno ne utječu ni njihov spol ni stupanj obrazovanja njihovih roditelja. Nisu stoga autorice bez temelja postavile pitanje: »Nagoviješta li korelacija visokoga osobnoga vrjednovanja vjere i izraženijega prakticiranja vjere da strukturirana sakramentalna priprava jača religioznost mladih?«
Trećina vjeroučitelja ne surađuje sa župom
Većina bi vjernika na to pitanje odgovorila: naravno! Međutim mnogo je razloga zašto potvrdan odgovor nije tako jednostavno dati. Na jedan od njih upozorilo je istraživanje dr. Gine Šparade i doc. dr. Nenada Palca među 181 vjeroučiteljem Splitske metropolije.
Kako pišu autori, unatoč pozivima hrvatskih biskupa na aktivnije uključivanje vjeroučitelja u župnu katehezu, oko trećine vjeroučitelja ni na koji način ne surađuje sa svojom župnom zajednicom, a tek oko 12 posto uključeno je u katehetsku pripravu za krizmu. Razlozi koje vjeroučitelji navode za izostanak sudjelovanja u župnoj katehezi osobito su vrijedni spomena.
Premda se statistički najvažnijim može činiti nedostatak vremena, zbrojeni podatci prvenstvo ipak pripisuju izostanku inicijative župnika ili lošoj komunikaciji s njime. Budući da većina aktivnih vjeroučitelja svoj apostolat župi daruje besplatno, jedva je potrebno napomenuti da je za zanemariv broj ispitanika razlog pasivnosti materijalne naravi. No i vjeroučitelji aktivni u župnoj katehezi susreću se s nizom problema: uz nizak odaziv djece i loše odnose s roditeljima djece (19 odnosno 14 posto), čak ih 42 posto glavnom teškoćom smatra nedostatak katehetskoga plana i programa.
Priprava se ne mijenja desetljećima
Vjeroučitelji u takvu promišljanju nisu usamljeni. Ispitavši gotovo polovicu populacije svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije – od kojih je 91,5 posto uključeno u pastoral krizmanika – doc. dr. Ivica Jurić nije detektirao samo umjerenu motiviranost svećenika (tek ih oko 70 posto smatra da se »vrijedi truditi oko odgoja mladih«), nego i nisko zadovoljstvo sudjelovanjem krizmanika. Njega izražava tek nešto više od polovice svećenika, a za 57,7 posto ispitanika nezainteresiranost je krizmanika i najveća zaprjeka.
No još je zanimljivije da drugo mjesto među percipiranim problemima ponovno zauzima nedostatak katehetskoga plana i programa – pogotovo u svjetlu podatka da najveći broj ispitanih svećenika za pripravu rabi katehetski priručnik star više od trideset godina, a gotovo ih se petina smatra nedovoljno pripremljenima. Premda istraživanje uzroke tih problema nije ispitivalo, ipak je teško oteti se dojmu da su sve spomenute pojave duboko povezane. Prekorači li se na trenutak okvir istraživanja, vrijedi se tako zapitati nije li nezainteresiranost krizmanika plodom i neprilagođenosti programâ priprave, kojoj se čak i motivirani svećenički voditelji zbog pastoralne preopterećenosti ne uspijevaju dovoljno posvetiti.
Pastoralni minimalizam više nije održiv
Na opravdanost takva zaključka upućuju i drugi podatci iz istoga istraživanja. Primjerice, tek polovica ispitanika organizira duhovne susrete za roditelje krizmanika, a samo 30,9 posto u njih uključuje kumove – iako sami u pitanjima otvorenoga tipa ističu potrebu uključivanja roditelja, kumova, ali i čitave župne zajednice, u čije se pak projekte krizmanici uključuju u manje od trećine slučajeva. Na taj nerazmjer upućuje i sam autor istraživanja.
»Moguće je da problem nije toliko u nedostatku sadržaja (…) koliko u pristupu svih pripravi za krizmu, nedostatku prave motivacije, kao i nesposobnosti uključiti mlade u župne aktivnosti«, ističe Jurić domećući kao čimbenike »školski« model kateheze i »servisni« mentalitet sakramentalizacije, što rađa »pastoralnim mimimalizmom« – uvjerenjem da je »sasvim dovoljno ono što se već radi«. No čini se da ni taj minimalizam više nije održiv. Naime podatci istraživanja autora navode da zamijeti »određenu nesposobnost, kao i nedostatak entuzijazma kod mlađih ispitanika za rad s mladima«. Ako ni mlađi svećenici više nemaju volje za rad s mladima, nije li vrijeme da se navjestitelji za krizmanike potraže na drugom mjestu? Poziv pape Franje – koji je i laicima 2021. izrijekom povjerio pripravu za sakramente kršćanske inicijacije – da »služba katehete zaživi u praksi« više i ne zvuči kao proizvoljan putokaz, nego gotovo kao – proroštvo.




















