Najveće otajstvo kršćanske vjere – trojstvenost jednoga Boga – velikim je dijelom toliko otajno zato što izmiče ljudskomu zoru. Koliko god bili simpatični keltski simboli kojima je sv. Patrik prema predaji približio Trojstvo irskim poganima – poput trolisne djeteline – Crkva ih zbog bojazni od krivovjerja nikada nije svesrdno prigrlila. No to teologe i mistike nije spriječilo da pokušaju oslikati Trojstvo. Najjednostavniju sliku, koju je ponudio sv. Ivan Damaščanski opisavši Trojstvo kao »tri sunca što prianjaju jedno uz drugo bez odjeljivanja i isijavaju stopljeno, u jedno združeno svjetlo«, ovjerava i viđenje sv. Faustine Kowalske: »Vidjeh nedostupno svjetlo, i u njemu kao tri izvora svjetlosti koja ne mogoh pojmiti.« Naoko suprotno viđenje te »vatre i ponora ljubavi« ponudila je sv. Katarina Sijenska: »O vječno Trojstvo, ti si duboko more!« Naspram bjelodane Tertulijanove poredbe Oca, Sina i Duha Svetoga s korijenom, stablom i plodom stoji pak misaoni eksperiment Nikole Kuzanskoga o trokutu beskonačno dugačkih stranica i beskonačno velikih kutova. Ipak je najviše slika Trojstva opjevala sv. Hildegarda iz Bingena.
Premda je svoje najznamenitije viđenje Trojstva njemačka svetica zapisala u mističnom djelu »Spoznaj put«, latinska antifona Božanskoj Mudrosti iz njezine rukopisne zbirke »Suzvučje sklada nebeskih otkrivenja« po mnogočemu se ističe među sličnim mističkim iskustvima. Trojstvo se u toj antifoni pojavljuje pod licem Mudrosti – drevne čežnje Salomona i Siraha – i u liku krjeposti, istom i kao vrlina i kao silina. Trojstvenost te krjeposti nagoviješta već i njezino trostruko kretanje: vječno kolanje ljubavi između božanskih osoba ne samo da izvana opisuje krug svega stvorenoga, nego stvorenje i usavršava, suobličujući ga vlastitoj naravi. No najzanimljivija je ipak psalmistički motivirana slika kojom Hildegarda opisuje to kretanje. Dok Očevo krilo kazuje put uvis, u krilu utjelovljenoga Sina svetica kao da razaznaje znoj muke koji je svojim miomirisom uzvisio i paloga čovjeka. No posvudašnje krilo Duha Svetoga tajna je za sebe. Jer treće krilo s biološkoga je stajališta nepotreban plod mutacije ili asimetrični korijen nesklada. Pavlovim riječima, ono je sablasno koliko i suludo. Nema, dakle, sumnje da je riječ o istinskom znaku istinske mudrosti. Nju nazire samo ljubav.
