U našem pisanju o problemima logopeda zbog uvjeta prostora za obavljanje njihovih djelatnosti ne smije se zaboraviti da su posljedično najviše ugrožena prava djece koja će ostati ili bi mogla ostati bez pomoći koju im pružaju logopedi. Postavlja se pitanje kako se osjećaju roditelji koji mjesecima čekaju na logopeda za svoje dijete ili, što je još gore, moraju prekinuti tretman samo zato što logoped nema dovoljno široka vrata ili mu je strop 2 cm niži od propisanoga. Isto vrijedi i za logopede koji su uložili znatna vlastita sredstva za obavljanje djelatnosti.
Logopedi su neke vrste liječnici i psiholozi koji uočavaju i otklanjaju razne govorne mane, kao npr. mucanje, teškoće u čitanju (disleksija), u pisanju (disgrafija) ili u računanju (diskalkulija). Sve su to u pravilu osobe normalne, a često i natprosječne inteligencije, kojima je potrebna pomoć radi ravnopravnoga samoostvarenja u društvenim odnosima.
Primjerice, govorili su i za Einsteina da je disleksičan, kao i za Leonarda Da Vincija, Thomasa Edisona ili Winstona Churchilla.
Najbolji je primjer Albert Einstein, glasoviti znanstvenik i um prošloga stoljeća, nobelovac, koji progovorio kasnije od većine djece, tek s tri godine.
Čak se mislilo da je dijete s posebnim potrebama. U Njemačkoj nije mogao završiti gimnaziju pa se preselio u Italiju. No i ondje je napustio školu te nije dobio svjedodžbu o završenoj srednjoj školi. Vezano uz to postoji bezbroj špekulacija kojim se sugerira da je Einstein bio slab učenik, spor u učenju, ili da je imao neki oblik autizma ili Aspergerov sindrom, disleksiju ili nedostatak pozornosti zbog hiperaktivnoga poremećaja. Što je od svega navedenoga točno, nije dokazivo, međutim očito je da su i kod genija Einsteina postojale teškoće u komunikaciji u školovanju.
Zato treba u svakom djetetu, neovisno o obliku, vrsti i intenzitetu teškoća, žurno prepoznavanje tih teškoća i stručna pomoć logopeda te zato donositi propise u najboljem interesu djece. Svijet je to prepoznao. Nažalost hrvatsko zdravstvo glede logopeda pogrješno prosuđuje prioritete koji su u najboljem interesu djece, nasuprot međunarodnim konvencijama i Ustavu Republike Hrvatske.
Počinjemo od Ustava RH koji u članku 62. propisuje: »Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.«
U članku 63. stavka 3. piše: »Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.«
Iz tih odredaba proizlazi obveza države da svim svojim drugim zakonima i propisima (pravilnici, uredbe, odluke) štiti dječja prava na obrazovanje kojim se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.
Prema tome ne smiju se zakonom, nekom odlukom ili pravilnikom ministra sužavati prava djece pa ni privremeno odgađati primjena tih odredaba Ustava RH. Zato se ni novi propisi koji makar privremeno odgađaju (produljenjem roka za prilagodbu) ili trajno zabranjuju zatečenu, dakle postojeću djelatnost logopeda zbog neispunjavanja uvjeta prostora, ne bi smjeli odnositi na zatečena stanja i uvjete pod kojima su logopedi obavljali svoju djelatnost.
Sporni Zakon o logopedskoj djelatnosti u čl. 56. st. 1. ukida pravo privatnim logopedima (obrtnicima) na obavljanje djelatnosti ako ne ispune uvjete do isteka roka od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona (31. 7. 2027.), a zdravstvenim ustanovama nakon tri godine (31. 7. 2028.). To je protivno Ustavu RH, čl. 14. st. 2. u kojem piše: »Svi su pred zakonom jednaki.«
Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, kojoj je Hrvatska pristupila 8. listopada 1991., propisuje u članku 3.:
»1. U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.
- Države stranke obvezuju se da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama djetetu osigurati zaštitu i skrb kakva je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj zakonski odgovorne.
- Države stranke osigurat će da službe i ustanove odgovorne za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da svoje djelovanje usklade sa standardima nadležnih vlasti, osobito glede pitanja sigurnosti, zdravlja te broja i stručnosti osoblja.«
Dakle tim se odredbama u prvi plan stavljaju interesi djeteta i potreba za njegovu dobrobit te se naglašava odgovornost države. Zaključujemo: ne smije država svojim propisima ograničavati prava djece na usluge privatnih logopeda propisivanjem strožih uvjeta prostora za privatne logopede.
Europska konvencija o pravima osoba s invaliditetom (NN, br.6/07) za djecu s teškoćama u razvoju u članku 7. također propisuje: »1. Države stranke osigurat će sve potrebne mjere kako bi zajamčile djeci s teškoćama u razvoju puno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugom djecom. 2. U svim aktivnostima koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju prvenstveni će značaj biti pridan najboljim interesima djeteta. 3. Države stranke osigurat će da djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo slobodno izraziti svoje stavove o svim pitanjima koja ih se tiču, a njihovim će se stavovima dati odgovarajuće značenje sukladno njihovoj dobi i zrelosti, ravnopravno s drugom djecom, a u ostvarivanju tog prava bit će im pružena pomoć u skladu s razinom teškoća u razvoju i uzrastom.«
