POVIJEST MIROVINSKOGA POTKAPANJA Suodgovorni su i kadrovi u mirovinskom osiguranju

Foto: Shutterstock | Demokratizacija je imala i svoje tamne strane

Svaka ideologija uvodi svoju terminologiju. Nažalost u tome se pretjeruje. Tako je bilo i u slučaju urušavanja bivšega socijalističkoga poretka i s postupnim prijelazom u kapitalizam. Zatečeni mirovinski fondovi (tri fonda): radnički, onaj individualnih poljoprivrednika i poseban za obrtnike, ugostitelje i prijevoznike, preimenovani su, bolje reći »pretopljeni«, u jedinstveni Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, radi tobožnje racionalizacije i navodno jednostavnije statistike, a zapravo centraliziranoga podržavljenja. Fondovi su pretočeni u državni proračun. Poseban Fond doplatka za djecu preimenovan je u Sredstva doplatka za djecu. Dakle, dana mu je manja važnost unatoč postojećim problemima nataliteta.

Kako bi se uspješno, ali ipak više neuspješno mogle provoditi tzv. »mirovinske reforme«, trebalo je promijeniti rukovodeće kadrove. To je bilo opravdano, ali nažalost promijenjene kadrove nisu zamjenjivali ljudi koji poznaju mirovinsku materiju i koji su bili unutar mirovinskoga sustava poznati kao stručnjaci. Pošlo se od krive pretpostavke da zatečeni stručnjaci koji su gradili mirovinski sustav nisu sposobni mijenjati ga. Zato su se postavljali kadrovi s neshvatljivom neodgovornošću, bez natječaja i bez uzimanja u obzir stručnoga iskustva i bez ispunjavanja formalnih uvjeta naobrazbe. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje poslužio je za privremeno odlagalište budućih kadrova pojedinih banaka, ministarstava i raznih agencija. Svi su oni nakon izvjesnoga vremena stjecanja »rukovodećega iskustva« započeli ostvarivati nove karijere kao menadžeri u bankama ili direktori agencija ili savjetnici u ministarstvima. U stvarnosti su to bila uhljebljenja političkih i stranačkih poslušnika, koji su u funkciji »političkih komesara« bivšega poretka gospodarili mirovinskim osiguranjem. Poslušno i nekritički prihvaćali su sve prijedloge dobivane od viših tijela vlasti. Njihova nekritičnost donekle je razumljiva jer nisu imali ni znanja za potrebnu kritičnost, a poslušnost je bila posljedica činjenice da su bili oktroirani (poklanjani) sustavu, kao što su nekada u Austro-Ugarskoj bili poklanjani ustavi pokornim narodima.

Državna revizija, interne revizije, financijska policija pa i neki savjesni službenici upozoravali su na probleme naplate doprinosa i očite nezakonitosti u raspolaganju novčanim sredstvima namijenjenim za osobe s invaliditetom rada.

Zatečeni radnici, još opijeni srećom ostvarenja vlastite države, šutke su se čudili brojnim organizacijskim odlukama novih menadžera. Tako se jedan direktor, iako pravnik, proslavio zabranom nošenja hlača zaposlenicama. Kada su zaposlenice u arhivi počele odbijati traženje spisa na visokim policama, za koje se trebalo penjati na lojtrice, s opravdanjem da ne žele pokazivati donje rublje, ukinuta je zabrana nošenja hlača. Drugi direktor, iako ekonomist, nakon svakoga je zaključka stručnoga kolegija odlazio po »svoje mišljenje« u Sabor te nakon toga prihvaćao ili mijenjao ili odbijao mišljenje struke. Treći, iako antropolog i stručnjak za pogrebne običaje u Hrvata, dao je kao prvi organizacijski potez promijeniti standardne kvake na vratima svoje kancelarije i stavio posebno ukrašene mesingane (vjerojatno da bi izgledale kao pozlaćeni ukrasi na ljesovima). Četvrta, iako ekonomistica, opraštala je nenaplaćene doprinose za zaposlenike pojedinih banaka i turističkih agencija, a nakon isteka mandata u mirovinskom Zavodu dobila je unosno rukovodeće mjesto u uglednoj banci.

Zajedničko je bilo svim tim »inovatorima« da su se svi prema tada još postojećim fondovima ponašali kao da su vreće Djeda Mraza ili svetoga Nikole te dopuštali da se te vreće prazne na štetu umirovljenika. Prodavale su se vrijedne dionice mirovinskih fondova za simbolične cijene, a kupovale bezvrijedne dionice za precijenjene vrijednosti. Opraštalo se plaćanje doprinosa novopečenim vlasnicima. Istodobno je tadašnja politika »proizvodila« umirovljenike dopuštanjem jeftinoga dokupa staža, brojnim otkazima ili stečajevima. Niži, njima podređeni, a često od njih dovučeni kadrovi, bahatili su se u skladu sa svojim ovlaštenjima. Osobito je bilo zapažano razbacivanje i zloupotreba lažnoga kreditiranja zapošljavanja branitelja, ali na štetu branitelja.

Državna revizija, interne revizije, financijska policija pa i neki savjesni službenici upozoravali su na probleme naplate doprinosa i očite nezakonitosti u raspolaganju novčanim sredstvima namijenjenim za osobe s invaliditetom rada, kao i na nezakonite isplate. Sve se primalo na znanje, ali se ništa nije poduzimalo. Formalno je pravna država funkcionirala, a stvarno je bila potkradana. Odgovornost nije postojala. Državna je revizija u pravilu propisno obavljala svoj posao i upozoravala na nedostatke, forma je bila prividno ispunjena. Izvještaji revizije bili su pravljeni u dvije verzije, jedna temeljita, a druga skraćena. Skraćena verzija mogla se pregledati, a temeljita je verzija bila pohranjena u Državnoj reviziji, za svaki slučaj da se eventualne neposlušnike može smijeniti. Na to su upozoravali pojedini savjesni revizori, ali sa strahom da ne ostanu bez posla. Rukovodstva mirovinskoga zavoda nisu nikada ništa poduzimala povodom tih revizijskih nalaza, a Državna revizija također nije pokretala daljnje postupke, na što je bila ovlaštena, ali ne i izričito obvezna. To se obično reguliralo u propisima odredbom: »Može pokrenuti postupak« umjesto: »Mora pokrenuti postupak.« Davao se izbor da se može pokrenuti, ali se ne mora. Kriminal je ostajao zatamnjen.

Takvu neredu pridonosile su i stalne, često iznenadne, smjene direktora i ravnatelja. Te su smjene imale dvostruku svrhu. Jedna je bila kozmetička s porukom: »Mi sve pratimo i bit će sankcionirano«, a stvarna je svrha bila »zamesti tragove i odgovornost«. Na taj se način unaprijed opravdavalo novoga budućega direktora ili ravnatelja za grijehe bivšega, koji se negdje za nagradu izgubio u visokoj državnoj administraciji, banci, agenciji ili kakvoj udruzi poslodavaca. Neki se ponovno javljaju u javnosti ili politici kao novi stručnjaci za nova područja s tobožnjim iskustvima i znanjima, za koja ipak nisu kompetentni.

Da je obrazac takvoga ponašanja uobičajen i u drugim područjima funkcioniranja države, potvrđuje činjenično stanje sa srušenim kućama u potresu, koje su navodno obnavljane ili izgrađene u skladu s visokim kriterijima. Za sve te propuste u pretvorbi, ali i u obnovi, građani imaju pravo očekivati odgovornost bez izmotavanja zastarama. Nema demokracije bez odgovornosti.

IZVORGlas Koncila br. 3/2021.
Prethodni članakIZAZOV DISTRIBUCIJE CJEPIVA Svijet (opet) podijeljen na ultrabogate i siromahe
Sljedeći članakNOVA KVALITETA Zamislite još jedan dan života. Što biste činili?