O ulozi »Agrokora« u suvremenoj hrvatskoj ekonomskoj povijesti mogu se i trebaju napisati knjige iz kojih će buduće generacije učiti što raditi, a što ne raditi u poduzetništvu, ali i u politici. Golema je važnost te tvrtke, njezinih poduzeća kćeri, vlasnički povezanih poduzeća i dobavljača za hrvatsku ekonomiju. Zapravo, »Agrokor«, njegova poduzeća kćeri i druga vlasnički povezana poduzeća te njihovi dobavljači jesu hrvatska ekonomija (u glavnini). Kad se kaže Agrokor treba vizualizirati mrežu proizvođača, prerađivača, uvoznika, trgovaca i drugih ekonomskih subjekata koja se grana od golemih poduzeća kapilarno sve do najmanjih obrtnika, OPG-ova i kućnih radinosti koji su dobavljači dobavljačevih dobavljača matice. Također, kad se kaže Agrokor treba pomisliti i na jednu obitelj koja je tu tvrtku izgradila te njome autonomno i nedodirljivo upravljala.

Rana povijest – kako je »Agrokor« nastao i njegovi začetci – to bi mogla biti knjiga prva. U njoj bi se trebala naći poglavlja o privatizaciji i pretvorbi. Ondje bi se možda mogla pročitati famozna rečenica koja opisuje velik dio poduzetnika u svijetu: »Nikad ne pitaj milijardera kako je stekao prvi milijun.« Autorizirane autobiografije bogataša gotovo uvijek preskaču pitanje prvoga milijuna i otpočinju pričama o prijegornu radu, predanosti, pronicljivosti, pametnom preuzimanju rizika itd. Iako mnogi s pravom nisu u stanju prijeći preko često dvojbena načina stjecanja toga prvoga milijuna, valja reći da čak i ako je dijete začeto u teškom grijehu to ne znači da je i dijete samo grješno, te da i dijete treba osuditi. U tom smislu, ako »Agrokor« i jest začet u pravno dvojbenim poslovima, to »dijete« je sada odraslo i ima vlastiti život koji – kao i svaki život – treba štititi.

Lanac neplaćanja koji počinje od »Agrokora« i njegova slaba likvidnost prelijevala se na cijeli ekonomski sustav Republike Hrvatske

U drugoj knjizi opisivala bi se povijest »Agrokorova« rasta i širenja; dobri primjeri ulaganja, preuzimanja, restrukturiranja i oporavak tada polumrtvih divova. Ondje bi se mogao naći pozitivno intonirani prikaz kako su mnoga preuzimanja u Hrvatskoj mogla i trebala završiti: jačanjem, a ne uništenjem i zatvaranjem proizvodnje. Za razliku od mnogih drugih tajkuna koji su grabili tvrtke, iscrpljivali ih poput vampira i iz njih isisavali svu vrjedniju imovinu te ju potom ostavili da propadne, u okviru »Agrokora« nastojalo se podići i osnažiti preuzete tvrtke. Radnici su mahom dobivali posao, nisu ostajali bez njega.

Treća knjiga mogla bi uz mnogo pikanterija opisivati političku pozadinu; način financiranja domaćih političkih stranaka uz paralelno uzdizanje jedne osobe u status polubožanstva koje u helikopteru lebdi iznad hrvatske stvarnosti. Taj je status vjerojatno plaćen izdašnim potporama ključnim, vodećim hrvatskim političarima u posljednja dva desetljeća. Ako porezna uprava doista deset godina nije nadgledala poslovanje najveće hrvatske tvrtke, onda »Agrokor« taj spokoj zasigurno nije zavrijedio slučajno, bez ikakve protuusluge. Tko god se ozbiljnije bavio ekonomijom u Hrvatskoj odavna je znao da je »Agrokor« i slabo likvidan, i veoma zadužen. Tko god se ozbiljnije bavio ekonomijom igdje zna da se dugotrajna odsutnost poreznoga nadzora ne stječe slučajno, a da nema kakve protuusluge. A ako su to znale vanjske osobe, to su pogotovo morale znati interne osobe; direktori – financijski stručnjaci iz čijih se redova biraju ministri financija.

No sve te knjige o »Agrokoru« bit će napisane nakon, a najlakše je biti general poslije bitke. U izobilju ima prekvalificiranih kauč-komentatora, stručnjaka za sve pore bivstvovanja – od nogometa do »Agrokora« – koji ne bi bili u stanju voditi ni sastanak kućnoga savjeta od pet kućanstava, a kamoli upravljati tvrtkom od pet tisuća zaposlenika. Takvi »znaju« zašto je »Agrokor« pao, oni opažaju uzroke problema, oni daju recepte za budućnost, oni znaju kako je trebalo. S naknadnom pameću može se reći mnogo toga o »Agrokoru«, no postoje li neka pravila, neka načela poslovanja za koja se unaprijed zna da vrijede i da ih se treba držati, bez obzira na to je li riječ o »Agrokoru« ili o komu drugom? Postoje.

Nitko u svijetu, ni jedna država nije imuna na probleme svojih najvećih tvrtki. Koncept »prevelik da bi propao« koji izjeda slobodno-tržišnu kapitalističku koncepciju, kod kojega je dobit privatni uspjeh i slijeva se u džepove pojedinaca, a gubitak društveni neuspjeh i slijeva se u džepove svih građana, problem je s kojim se ne znaju nositi ni ekonomski sustavi daleko razvijeniji i funkcionalniji od hrvatskoga. Financijska industrija, proizvođači automobila i zrakoplova u Europi i Americi, samo su neki od primjera kad se država uplitala kako bi spasila očekivani gubitak od više tisuća radnih mjesta. Ipak, činjenica da je kod susjeda nered ne može nas činiti zadovoljnima što je i kod nas nered, i ne odgovara na pitanje kako su se »obični, mali« hrvatski građani našli u položaju da budu taocima poslovnih odluka jedne obitelji.

Krene li se od najviše, globalne razine, valja uočiti da je pitanje stabilnosti i vlasništva »Agrokora« ujedno i geostrateško pitanje stabilnosti i »vlasništva« nad regijom, tj. pitanje gravitacijskih polja velesila i njihovih interesa na području na kojem posluje »Agrokor«, a to su u glavnini zemlje bivše Jugoslavije, uz Mađarsku. To je odavna bilo područje interesa obiju strana: i američko-europske, i ruske. Agrokor je jedan od kanala putem kojega se ti interesi mogu realizirati.

Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi

Iz izjave osobe koja državi istodobno predaje poslodavce za oko 60 000 radnika, ali i dugove veće od 45 milijardi kuna (iznos se još ne zna)

Na teret dobavljača

Na hrvatskoj su makroekonomskoj razini vodeći ljudi »Agrokora« imali apsolutno dominantan pregovarački položaj bez obzira na to o kojem se pitanju pregovara i s kim se pregovara. Prema dobavljačima mogli su uvjetovati što su htjeli; ako dobavljači nisu htjeli prihvatiti uvjete – »u redu« – jednostavno nisu bili na policama najraširenije mreže trgovina u Hrvatskoj. Primjerice, još prije 11 godina zaiskrilo je između »Konzuma« i »Karlovačke pivovare« zbog (navodno) »Konzumovih« nepodnošljivo dugih rokova plaćanja, i »Karlovačkoga piva« nije bilo u »Konzumu« nekoliko mjeseci. Na kraju su ipak postigli nekakav poslovni dogovor (detalji su poslovna tajna), no već i prije te 2006. godine znalo se da se »Konzum« financira na teret dobavljača.

Agrokor Grupa moli da se dionici ne oslanjaju na njena financijska izvješća iz prošlosti

Iz službene objave izvanredne uprave »Agrokora« 27. travnja 2017.

Nedopustivo dugi rokovi

Financiranje na teret dobavljača, pojednostavljeno, funkcionira na sljedeći način. Dobavljač isporuči robu »Konzumu« i ispostavi fakturu. »Konzum« se obvezuje platiti nakon npr. 180 dana (što je za »Konzum« bilo još i dobro). To znači da dobavljač ne će vidjeti novac još šest mjeseci, premda je uredno isporučio robu. Dobavljači su to svojevoljno prihvaćali jer su vjerovali da će im novac na kraju biti isplaćen, a kao drugo, imali su osiguran plasman robe kroz najrašireniji trgovački kanal. Ako je »Konzum« robu toga dobavljača prodao krajnjim kupcima za npr. mjesec dana, to znači da je utrženi novac imao još pet mjeseci na raspolaganju za financiranje vlastitih potreba. Taj je novac, ekonomski promatrano, dobavljačev novac, no pravno promatrano on je »Konzumov« jer ga on nije dužan isplatiti sve do 180 dana od fakture.

Financiranje na teret dobavljača nije ni neuobičajena ni nekorektna poslovna praksa. Sve dok se plaća u ugovorenim rokovima, ne može se govoriti o nekorektnostima. Ipak, ovdje je bila riječ o iznuđivanju, pa čak i svojevrsnom ucjenjivanju dobavljača koje je »Konzum« pritiskao kako god je htio. Oni nisu imali nikakvu pregovaračku moć u tom procesu i »Konzum« je (kao najveća »Agrokorova« tvrtka) mogao zahtijevati ono što se inače smatra poslovno potpuno nepoštenim. To je prije svega isplata u rokovima koji daleko, daleko premašuju rokove propisane u Stečajnom zakonu. Ondje se smatra nedopustivim plaćati u rokovima duljim od 60 dana (tj. zbog 60 dana kašnjenja s plaćanjem otvara se stečaj), a »Agrokor« je plaćao i nakon 180 ili nakon 240 dana (kad uopće jest plaćao). No, sve dok »Konzum« nije kasnio s plaćanjem, to nije bilo protuzakonito: može se samo reći da je bilo nepošteno.

O manipulacijama u financijskim izvješćima i položaju direktora
Kad se želi učiniti uvid u zdravlje fizičke osobe, liječnici pogledaju krvnu sliku. Ondje stoji gomila brojki: svaka nešto znači i nešto opisuje. Kad se želi učiniti uvid u »zdravlje« pravne osobe (poduzeća), stručnjaci uzimaju financijska izvješća. I ondje je gomila brojki. Neki brojevi u tim izvješćima rezultat su obračuna po strogim pravilima. No kod iskazivanja pojedinih stavki poduzetnicima se dopušta ograničena sloboda. Pojednostavimo do banalnosti: policija ženama tolerira šminku pri fotografiranju za identifikacijske dokumente, ali ne preko granice iznad koje žena postaje neprepoznatljiva i više »ne sliči na sebe«. Za mnoge je poduzetnike najbolji i najtraženiji vizažist onaj koji uspije doći tik do granice, ali ju ne prijeđe: primijeni toliko šminke da izgled osobe podigne na sasvim drugu razinu, ali da to policija smatra dopustivim.
Svako financijsko izvješće potpisuje uprava; to treba pojmiti u doslovnom smislu jer ispod brojki stoji potpis odgovornih osoba, a to su vodeći ljudi uprave. Stoga je linija odgovornosti savršeno jasna. No kada je objavljeno da »Agrokor Grupa moli da se dionici ne oslanjaju na njena financijska izvješća iz prošlosti« time se još uvijek ne poručuje da su prošla financijska izvješća lažirana ili potpuno fabricirana. Financijskim i računovodstvenim stručnjacima na raspolaganju stoji niz alata koji se legalno (!) mogu koristiti za dotjerivanje i friziranje financijskih izvješća. To je notorna pojava o kojoj i studenti uče na ekonomskim fakultetima. Računovodstvo može biti jedna od najkreativnijih djelatnosti – upravo suprotno od širokoga poimanja računovodstva kao očajne dosade. Neki od načina manipulacije financijskim izvješćima su obračuni amortizacije te obračuni prihoda i rashoda povezanih poduzeća.
Budući da uprava potpisuje izvješća i zna da za njih snosi odgovornost, ne želi preuzeti na sebe teret nedopustivih radnji. Stoga se mnogi veliki poduzetnici otimaju za najbolje financijske, računovodstvene i pravne stručnjake. U »Agrokoru« zasigurno rade neki od najboljih domaćih stručnjaka. Jedan od njih postao je zatim ministar financija: osoba čiju vrhunsku stručnost nitko ni jednom nije doveo u pitanje. Kao takav, on zacijelo izvrsno zna kako se manipulira financijskim izvješćima (ovdje se ne tvrdi ni da on jest, ni da nije sudjelovao u friziranju »Agrokorovih« izvješća, nego samo da on zna kako bi se to moglo činiti; ako to znaju studenti ekonomije, valjda zna i ministar). Javnost još ne zna jesu li u »Agrokoru« prešli granicu i činili pravno nedopustive manipulacije – to znaju oni koji su bili u vrhu »Agrokora«, a u krugu »Agrokorovih« direktora bio je i sadašnji ministar financija. Činjenica jest da u njegovim izravnim zaduženjima nije bilo sastavljanje financijskih izvješća te da on nije bio prvoodgovorni za njih, no iznimno je malo vjerojatno da on nije imao blagoga pojma što se činilo prilikom njihova sastavljanja.
Nadalje, budući da je nova uprava »Agrokora« objavila da su prošla »Agrokorova« izvješća nepouzdana, uopće više nije pitanje je li njima manipulirano. Jest. Pitanje je samo do koje mjere, i je li bivša uprava ušla u nezakonito područje, te ako jest, koliko duboko je zašla u nezakonitosti. Stoga sasvim nerealno zvuči da jedan od »Agrokorovih« direktora nije znao za manipulacije – time se zapravo osporava njegova stručnost i proglašava ga se neznalicom.
O eventualnom opsegu nezakonitih manipulacija ovisit će i opseg zahvaćenih odgovornih osoba. Teoretski, možda je bilo sitnih manipulacija nižih knjigovođa za koje direktori nisu znali. No ako je bilo većih intervencija, za njih su više razine morale znati (pa čak i ako nisu, snosile bi odgovornost zbog gruboga propusta). Sve bi to trebala razotkriti istraga. No ako se istraga priguši, zataškat će se i sve odgovornosti. Vrlo je zanimljivo što su iz Vlade udaljeni ministri pravosuđa, policije i uprave, koji su bili koliko-toliko nezavisni…
Pravila za velike i male

Godinama su stručnjaci javno upozoravali na hrvatski problem nelikvidnosti i na lanac neplaćanja koji počinje od »Agrokora«; njegova slaba likvidnost prelijevala se na cijeli ekonomski sustav. »Agrokor« je ispunjavao svoje obveze u dugim rokovima i otezao s plaćanjem svojim dobavljačima, onda su oni kasnili prema svojim dobavljačima u drugom redu, ovi prema trećem – sve do najmanjih, najslabijih karika koje su najviše ispaštale. Promatra li se to s položaja socijalnoga nauka Crkve, uskraćivanje ili zadržavanje plaće smatra se teškim grijehom i velikom nepravdom. Premda pritom nije riječ o uskraćivanju ili zadržavanju plaće zaposlenicima »Agrokora«, ispaštali su njihovi dobavljači koji su prema svojim radnicima i svojim dobavljačima imali probleme s isplatama, te se neizravno može progovoriti o teškom grijehu koji je bio ugrađen u model poslovanja »Agrokora«. Mnogi su stručnjaci više puta javno o tome govorili, ali uzalud, vlasnik je bio (i ostao, bar zasad) politički i pravno nedodirljiv. Čak su se i njegovi predmeti na Ustavnom sudu promptno rješavali, dok su ostali godinama čekali da dođu na red.

Na makrorazini valja se zapitati i kako su državne institucije dopustile »Agrokoru« razmahati se dotle da je njegova propast sustavno nepodnošljiva. Principijelno, jedna osoba može imati samo jedan glas na izborima. Osoba koja kroz poreze uplaćuje tisuću kuna u državni proračun i osoba koja kroz poreze uplaćuje stotinu milijuna kuna u taj isti proračun trebale bi imati ravnopravan politički položaj pri demokratskom donošenju odluka o raspolaganju novcem iz toga proračuna. No naivno bi bilo smatrati da se ekonomska moć ne prelijeva u političku moć. Kao što su izgradili snažnu pregovaračku poziciju pred dobavljačima, tako su Todorići izgradili svoj položaj i pred ključnim donositeljima odluka – političarima. Najvjerojatnije su financirali obje vodeće stranke (što je uobičajena praksa gotovo svih većih hrvatskih poduzetnika) i time kupovali prostor za neometano donošenje poslovnih odluka.

U situacijama visoke nezaposlenosti poslodavci su (u Hrvatskoj, ali i drugdje) često nadmeni, oholi prema svojim zaposlenicima zbog činjenice da im daju radno mjesto, kao da su im učinili kakvo milosrđe time što su im dopustili da rade za njih. Nažalost, čini se da je takav mentalitet prevladavao i kod bivših vodećih ljudi »Agrokora«, koji ili nisu čuli, ili su ignorirali da se »onomu tko radi plaća ne računa kao milost, nego kao dug« (Rim 3, 4). U kontekstu visoke nezaposlenosti valja uočiti da osoba čija tvrtka zapošljava pet ljudi i osoba čija tvrtka zapošljava pet tisuća ljudi imaju bitno različitu političku moć. Ne posluje li »Agrokor« u Srbiji kao i u Hrvatskoj? Nije li cijena rada u Srbiji niža nego u Hrvatskoj? Nije li isplativije prebaciti neki radno-intenzivni pogon preko Dunava? Nema li onda osoba koja odlučuje o tim pitanjima i političku moć? (To je samo jedan primjer na koji se način ekonomska moć može transformirati u političku; o tome kako se ta moć doista konkretno ostvarivala, čitat će se.) U načelu, na demokratskim izborima jedna osoba (jedan glas) ima tisuću puta manju važnost nego tisuću osoba (tisuću glasova); iz tog vrlo jednostavnog razloga veliki i mali poslodavci nemaju jednak politički položaj te je teško očekivati da će ista pravila vrijediti za male i za velike. Ali, baš zato što je to teško treba na tome inzistirati i za to se zauzimati! Najzad, na mikrorazini treba postaviti pitanje: je li obitelj Todorić konkretno odgovorna za pad »Agrokora« ili nije? Odgovor ne smije biti banalan; najlakše je reći »istina je negdje u sredini«. Istina nikad nije u točkama krajnosti; uvijek je negdje između, ali na koju stranu naginje? Gdje je bliža? Je li »Agrokor« pao zbog pretežno vanjskih okolnosti, zbog eksternih pritisaka na koje ni jedan pojedinac ne može utjecati (makroekonomski, globalni čimbenici), ili je pao pretežno zbog loših, pogrješnih, promašenih odluka; zakonitih, ali poslovno nekorektnih, a možda i nezakonitih praksa? Mnogo je pitanja, ali malo odgovora. Zbog toga je apsolutno nužno provesti temeljite istrage i zauvijek rasvijetliti spektar odgovornosti. Sad je prilika! No nije li znakovito da su u najpogodnijem trenutku za takvo što iz vlasti istisnuti upravo oni koji su se zauzimali za temeljitu istragu?

Što više duga, veća dobit vlasnika
Pohlepna i sebična djela bivših vodećih ljudi »Agrokora« dobrim su dijelom odredila njegovu sudbinu. Pri odabiru načina financiranja rasta i razvoja tvrtke izbjegavali su prikupljanje kapitala emisijom novih dionica (i demokratizaciju vlasničke strukture) jer bi oni sami, kao ekskluzivni većinski vlasnici, tako smanjili svoj vlasnički udio i izgubili dio vlasničkih prava i moći. Vlastitoga kapitala nisu imali dovoljno, a ulaz drugih dioničara nisu htjeli; preostalo je jedino prikupljati kapital zaduživanjem. Dodatno, koristeći tzv. financijsku polugu umnožavali su prinos na vlastiti kapital.
Dug (zaduženje) vrlo je čest i bremenit vjerski pojam. Pavao piše Rimljanima: »Nikomu ništa ne dugujte…« (Rim 13, 8) Zadužnica stoji nasuprot dužniku, ona mu se protivi i na određeni ga način optužuje (Usp. Kol 2, 14). No učinci financiranja zaduživanjem bitno su različiti za fizičke i za pravne osobe, i valja ih razlikovati. Netko je jednom rekao da su pravne osobe genijalan način kako steći individualnu dobit bez individualne odgovornosti; pravna je osoba ta koja preuzima dug, a ne fizička osoba koja je vlasnik pravne osobe.
Kad se pravna osoba financira na temelju duga, to povećava profitabilnost vlasnika. »Financijska poluga« stručni je izraz koji opisuje povećanje profitabilnosti putem zaduženja. Premda možda zvuči nelogično (kako zaduženje može povećati profitabilnost?), valja razlikovati zaduženja pravnih i fizičkih osoba. Fizičke se osobe mahom zadužuju za potrošnju, odnosno novcem od kredita ne stvaraju novi novac, a kod pravnih osoba – poduzetnika – ulaganje stvara dobit, odnosno novac stvara novi novac. Pojasnimo na primjeru.
Pretpostavimo da poduzetniku treba 200 kn za neki poslovni pothvat, npr. izgradnju nove tvornice, kupnju drugoga poduzeća i sl. Uzmimo da taj pothvat donosi dobit od 40 kn godišnje, odnosno prinos od 20 posto. To znači da će se vlasniku ulaganje od 200 kn isplatiti za pet godina. Kako se tih 200 kn može financirati? Sasvim pojednostavljeno, na tri načina:
a) cjelokupno iz vlastitih sredstava (npr. vlasnik ulaže iz vlastite ušteđevine, ili iz zadržane dobiti),
b) dijelom iz vlastitih sredstava, a dijelom iz zaduženja, i
c) dijelom iz vlastitih sredstava, a dijelom iz emisije novih dionica.
Ako vlasnik uloži svih 200 kn iz vlastitih sredstava onda ostvaruje, kako je rečeno, prinos od 20 posto godišnje. No što ako se odluči na opciju b)? Pretpostavimo da pola uloži sam, a za drugu polovicu podigne kredit od 100 kn za koji godišnje plaća kamate po stopi od 10 posto. To znači da će svake godine dati 10 kn banci za kredit. Kako mu pothvat svake godine donosi 40 kn, nakon što izvrši obvezu prema banci preostaje mu 30 kn. Korištenjem zaduženja stopa profitabilnosti porasla mu je sa 20 posto na 30 posto jer on na svojih 100 kn koje sam ulaže zarađuje 30 kn (nakon što banci vrati 10 kn). Što je veći iznos zaduženja, on ostvaruje sve veću stopu profitabilnosti! Kad bi uzeo 190 kn kredita, a sâm uložio samo 10 kn, banci bi godišnje vraćao 28,5 kn (banka bi zbog većega rizika zaračunala veću kamatnu stopu, te bi ona sad iznosila npr. 15 posto), a njemu bi preostajalo 40 – 28,5 = 11,5 kn. Dakle, na vlastitih 10 kn uloga zarađivao bi ne prvotnih 40 posto, nego 115 posto prinosa, a svoje bi ulaganje isplatio za manje od jedne godine. Poluga je, dakle, množitelj koji povećava profitabilnost vlasničkoga kapitala; što više duga – veća je dobit za vlasnika. U načelu, pri ulaganju uz financijsku polugu vlasnik bi trebao uložiti bar 51 posto vlastitoga kapitala, no u »Agrokoru« se nikad nisu držali toga načela.
Što je s opcijom c)? Ako vlasnik ulaganje realizira s vlastitih 100 kn, a umjesto kredita od 100 kn izda nove dionice u vrijednosti 100 kn, onda razvodnjuje svoj vlasnički udjel te od autonomnoga vlasnika postaje samo 50-postotni vlasnik. Pola dionica drže drugi ulagači te on gubi i vlasnički monopol, ali i 50 posto buduće zarade. Koliki god bio postotak plasmana dionica (10 posto, 20 posto, 30 posto…), on smanjuje njegov vlasnički udjel i zaradu.
Poznato je da je »Agrokor« svoje širenje financirao zaduživanjem. Iz toga se da iščitati da je vlasnik htio ostati »monarh« jer nije dopuštao ulaz novih dioničara, te da je htio ostvariti visoku stopu prinosa.
Što se banaka tiče – one su znale da je »Agrokor« visoko zadužen te su mu zbog toga zaračunavale visoke kamatne stope. To je igra prinosa i rizika – preuzimale su veći rizik, ali su zato zaračunavale veću kamatu. Nadrealno je od banaka slušati kuknjavu o problemu prezaduženosti »Agrokora« jer su upravo banke bile financijeri te (pre)zaduženosti. To je otprilike kao da se diler droge policiji žali na ovisnika zato što ovisniku treba sve više. Koliko je poznato, nitko ni jednu banku nije silom natjerao na davanje kredita »Agrokoru«; one su same plasirale kredite očekujući da će to izdašno naplatiti. A ako se nisu naplatile – to je cijena rizika koji su same preuzele.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA