Demografsko pitanje stara je i goruća tema s kojom hrvatsko društvo ulazi u 2024. godinu. O razmjerima demografske erozije i njezinim posljedicama za Hrvatsku za Glas Koncila govori akademik Anđelko Akrap. Potreba za dugoročnim populacijskim politikama i odgovornost nositelja političkih vlasti, a onda i odgovornost »običnih« ljudi u Hrvatskoj, kao i mogućnosti povratka Hrvata iseljenih u EU i prvi koraci prema mudrijoj useljeničkoj politici, teme su koje su se nametnule kao središnje u razgovoru s jednim od vodećih hrvatskih demografa.
Nedavno ste na jednom skupu na zagrebačkom Kaptolu podsjetili na upozorenje koje je prije gotovo četvrt stoljeća izrekao don Anto Baković – da će se u Hrvatskoj agencije za iseljavanje pretvoriti u agencije za useljavanje. Jeste li očekivali da će se takav scenarij ostvariti već za Vašeg životnoga vijeka?
Da, u nedavno predstavljenu zborniku radova »Demografija – iseljavanje – migracije« sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve uz niz izvrsnih članaka nalazi se i rad biskupa Roka Glasnovića koji spominje don Antu Bakovića. Malo stariji sjećaju se don Ante i njegove aktivne uloge u promicanju pronatalitetne politike na njemu svojstven i osebujan način. Don Ante je desetljećima govorio o potrebi porasta broja rođenih i zaustavljanja iseljavanja. Istodobno je govorio i o useljenicima u Hrvatsku koji bi se mogli bez problema integrirati i ne bi bilo teškoća ni za njih ni za Hrvatsku. Ne samo da on nije bio dovoljno shvaćen, nego su mu se neki i rugali. Dodao bih tomu da su ga upravo neke tzv. široko intelektualne elite besramno i ponižavajuće ismijavale.
Uz slab prirodni prirast, iseljavanje je jedan od uzroka hrvatskoga demografskoga sloma. Koje su stvarne posljedice iseljeničkoga vala iz Hrvatske u zadnjih desetak godina?
Dugo se ovaj iseljenički val smatrao prolaznim i brojem mali. I kad je posto masovan, ni tada nije privukao odgovarajuću pozornost. I što se dogodilo? Prethodnom strmoglavom padu broja rođenih pridružilo se i iseljavanje.
Hrvatsko se društvo do sada nije suočilo s ovakvim jakim demografskim padom. Čini mi se kao da još nismo svjesni ne samo sadašnjih, nego još većih dugoročnih velikih i teških gospodarskih i demografskih posljedica zbog iseljavanja u posljednjih desetak godina. Iseljavalo se i do sada, ali nikada nije bila zabilježena nestašica radne snage. Odlijevalo se stanovništvo iz seoskih naselja i uvijek se stvarao privid o obilju radne snage. Sela su se sada ispraznila, a i Hrvati iz Bosne i Hercegovine više nisu »biološki inkubator«. Jednostavno su presahnuli i ti izvori. Nije preteška riječ ako kažemo da sadašnje iseljavanje ima učinke gospodarske i demografske kataklizme jer je iz ostarjele hrvatske dobne strukture u relativno kratku roku jednostavno »isisano« više od 300 tisuća osoba u najvitalnijoj životnoj dobi. To su, dakle, osobe najvećim dijelom u središnjoj radnoj i reproduktivnoj dobi. Iselile su se obitelji i njihova već rođena djeca ili ona koja će se roditi u zemlji u koju su se iselili. Naravno, s tim je pitanjem povezano i doseljavanje strane radne snage i uvriježeno mišljenje da će to samo po sebi jednostavno proći.
Možete li navesti neke osnovne podatke o hrvatskom demografskom slomu?
Prednost je demografa što svoje tvrdnje mogu poduprijeti statističkim podatcima. Možemo navesti samo neke osnovne podatke koji dovoljno govore o kretanju broja stanovnika u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina. Nerijetko se misli da je Domovinski rat imao presudan utjecaj na ubrzan pad broja rođenih, iseljavanje i pad broja stanovnika. No Domovinski je rat samo ubrzao već započete nepovoljne procese i posvemašnju depopulaciju ruralnih naselja, potom malih gradova i nakon toga i većega broja gradova srednje veličine, a sad i velikih gradova. Između popisa 2011. i popisa 2021. broj je stanovnika u Hrvatskoj smanjen sa 4,3 milijuna na 3,9 milijuna ili za otprilike deset posto. Pad broja stanovnika ne oslikava dovoljno poremećaj, iza toga pada stoji narušen odnos u dobnom sastavu stanovništva jer je znatno smanjen broj i udjel mladih (do 14 godina) i nasuprot tomu porastao je broj i udjel starijih (65 i više godina). Iz godine u godinu sve je manji i manji broj rođenih i taj će broj i dalje padati zbog sve manjega priljeva u plodno razdoblje potencijalnih roditelja. Tako je 2012. godine bilo 41 771 rođeno, a u 2022. godine bilo je 33 883 rođenih. To znači da je 2022. godine bilo 7888 ili 18,9 posto manje rođenih negoli u 2012. godini. U idućim će godinama zbog iseljavanja uslijediti još veći pad broja rođenih. Tih nekoliko jednostavnih i svima razumljivih podataka jasno predočava kamo ide Hrvatska.
Ima li uopće županija koje se mogu navesti kao primjer malo povoljnijih kretanja?
Ako se promatraju promjene na razini županija, očito je da veliki prostori u Hrvatskoj postaju poput domova za starije. Naime, između popisa 2011. i popisa 2021. sve županije, uključujući i Grad Zagreb, zabilježile su velik pad ukupnoga broja stanovnika, u rasponu od pada ukupnoga broja stanovnika za 20 posto u Vukovarsko-srijemskoj županiji do pada ukupnoga broja stanovnika za tri posto u Gradu Zagrebu. Čak je dvanaest županija imalo smanjenje ukupnoga broja stanovnika u rasponu od 9 do 20 posto. Iza prosjeka na razini pojedinih županija kriju se veliki depopulacijski prostori. Svake iduće godine sve je manji broj upisane djece u prve razrede, ne samo u brojnim seoskim naseljima, nego i u velikim gradovima, a istodobno se bilježi jak porast udjela i broja umirovljeničke populacije. Veliki prostori u Hrvatskoj ostali su bez stanovnika koji mogu raditi. Iz godine u godinu raste broj »mrtvih naselja«, tj. mjesta bez stanovnika ili s dominantno starijim stanovništvom. S druge strane naselja koja desetljećima gube stanovništvo manje su razvijena i teško podnose rastući financijski teret skrbi za brojno starije stanovništvo jer to istodobno prati sve manja gospodarska aktivnost. Danas u svim županijama broj rođenih znatno je manji od broja umrlih. Neke županije imaju to prirodno smanjenje više od pola stoljeća. Brojna naselja u Hrvatskoj ostaju bez djece, ukidaju se osnovne škole u sve većem i većem broju seoskih naselja. Samo u zadnjih desetak godina u Hrvatskoj je ukinuto oko 110 područnih škola, a u prošloj godini ukinuto je 15 područnih škola. Taj će broj sve više rasti. Kako to zaustaviti, ključna je tema za Hrvate. Vlasti su prolazne, a problemi ostaju. Zašto se o tome šuti, zašto to nije u fokusu svih koji obnašaju vlast ili se natječu u borbi za vlast, zašto o tome šute oni koji obnašaju bilo koju vlast, i svjetovnu i crkvenu? Preostaje nam vjerovati da je u pitanju zapanjujuće nerazumijevanje što nose dugoročne posljedice ako se postojeći demografski trendovi kao i do sada prepuste spontanomu razvoju.
Koliko je dugo najavljivana demografska katastrofa?
Poduži bi bio popis »grijeha propusta« koje su u posljednja tri desetljeća učinili hrvatski političari glede demografskoga problema. Međutim, upozoravate u svojim javnim istupima da i među hrvatskim građanima ne postoji konkretna volja da se demografija nametne kao ključno političko pitanje i zahtjev prema vladajućima…
Uvijek treba poći od ključnoga. Političari uglavnom nastoje rješavati ono što je vidljivo dok su na vlasti i tu je glavni problem. Zbog toga se dugoročni problemi izbjegavaju ako ne postoji društveni pritisak, a u Hrvatskoj ga glede demografskoga pitanja zasad nema. Upornost provođenja niza mjera populacijske politike, koja traži i snažnu političku volju, u dugom roku može dati rezultate. Odgovor na pitanje kako zaustaviti iseljavanje nalazi se ponajprije u sferi gospodarskoga razvoja. Ali gospodarski razvoj sam po sebi ne može dati rezultata, treba demografsku politiku staviti u funkciju općega razvoja. Oskudica radne snage već sada je ograničavajući razvojni činitelj. Stoga vrijedi istaknuti da se populacijska politika mora voditi u sklopu ukupne razvojne politike, a u tom smislu važno je da pronatalitetnu i povratničku politiku prati politika ravnomjernijega razmještaja stanovništva. Naposljetku, u Hrvatskoj se demografska problematika nije nametnula kao prioritetno pitanje ni u situaciji kada se desetljećima bilježi neprekinuti pad broja stanovnika. Trenutačno izostaje demokratski pritisak na nositelje političke vlasti za kreiranje odgovarajućih politika. Tako, dakle, bavljenje demografskom problematikom ne nosi političke bodove, što znači ni glasove na političkoj sceni, i zato to nije među prioritetima. Jedino se donošenjem dugoročne populacijske politike koja bi obvezivala u dugom roku sve nositelje političke vlasti može postupno zaustaviti daljnja demografska erozija Hrvatske.
Čini li se kao tlapnja mogućnost da se natrag u Hrvatsku privuku oni koji su se iselili u velikom valu nakon ulaska u EU? Nadalje, što je s potomcima naših iseljenika na drugim kontinentima?
Prema projekcijama stanovništva polazeći od popisa stanovništva 2021., Hrvatska će do 2051. imati približno 600 tisuća stanovnika manje u radnoj dobi (od 15. do 64. godine). Te se projekcije temelje na stvarnim brojevima, tekućim kretanjima i predvidivim dugoročnim promjenama. Krajnje je zabrinjavajuće što svaka nova projekcija pokazuje sve veće smanjivanje broja stanovnika. Kako će se Hrvatska razvijati, odakle će privući useljenike i hoće li im riješiti egzistencijalne probleme, iste one koji su potaknuli na iseljavanje domaćega stanovništva? Sam pogled na dobni sastav stanovništva zabilježen popisom 2021. godine jasno pokazuje da će u Hrvatskoj biti sve manji priljev u radnu dob. Hrvatska mora izraditi dugoročnu strategiju gospodarskoga razvoja u koju treba uklopiti populacijsku politiku. Kad su demografi davno upozoravali temeljem projekcija da će nam nedostajati radnika, poslodavci su to smatrali nemogućim i gotovo špekulacijama.
U vezi s uvozom radne snage nužne su dugoročne politike i dogovor između poslodavaca, nositelja političke vlasti i sindikata. Uvoz jeftinije radne snage održiv je samo u vrlo kratku roku jer niske plaće i drugi nepovoljni uvjeti potiču iseljavanje i domaće radne snage, ali i doseljenih. Strana se radna snaga ne će dugo zadržati ako ih ne zadrže primjerenije plaće i sve ono što je bio razlog iseljavanja domaće radne snage. Nekontroliran uvoz radne snage vodi k destabilizaciji na tržištu radne snage. Osim toga iskustva razvijenih zemalja pokazuju da su troškovi integracije strane radne snage znatni. Mi nemamo iskustva u integraciji stranih radnika jer je u Hrvatsku od šezdesetih neprekinuto pristizala radna snaga ponajprije iz BiH. Kako bi riješila svoje demografske probleme, osim što mora provoditi sustavnu i dugoročnu pronatalitetnu politiku, Hrvatska treba izraditi učinkovitu, isto tako dugoročnu, migracijsku strategiju. Prvo se treba izraditi učinkovita politika koja će vratiti što veći broj iseljenih u zemlje EU-a u novije vrijeme. Drugi veliki rezervoar o kojem se vrlo malo govori jesu potomci naših iseljenika u zemljama Južne Amerike koji su velik i revitalizacijski potencijal. Međutim, valja napomenuti da trenutno prevladava potpuna neorganiziranost glede privlačenja Hrvata povratnika i njihovog prihvaćanja ako se ipak odluče vratiti u domovinu.
Što se toliko promijenilo da i u Hrvatskoj današnje obitelji žele manje djece?
Često čujemo da su nekadašnje obitelji bile daleko više otvorene prema djeci i da se u suvremenim društvima znatno promijenio sustav životnih vrjednota, što ne pogoduje rađanju i podizanju djece. No to je samo dio istine i objašnjenja. U vrijeme kad se živjelo od rada u tradicionalnoj poljoprivredi obitelj je bila prisiljena voditi računa o svojem biološkom obnavljanju jer su djeca bila svojevrsni obiteljski mirovinski fondovi. Industrijska civilizacija odvojila je mjesto privrjeđivanja od mjesta stanovanja i obitelj otada gubi niz funkcija koje je imala u agrarnim seoskim patrijarhalnim društvima i neke od njih prepušta javnim institucijama. Čim je obitelj prestala biti proizvodna jedinca, s porastom broja djece raste i pritisak na obiteljski proračun.
Dakle, popunjavanje jaza koji opisujete zadatak je nekih »viših struktura«?
Današnja razvijena društva tek uz snažnu državnu intervenciju mogu osigurati relativno stabilan brojčani odnos u dobnoj strukturi mladoga i starijega stanovništva. Nema dvojbe da u današnjim razvijenijim društvima djeluju brojni činitelji koji podupiru trend smanjivanja fertiliteta.
Da bi se zadovoljile sve potrebe koje su postale gotovo normalne, obično su potrebna dva dohotka u obitelji. Usto podizanje djece nije samo velik financijski teret, nego se traže i druga odricanja od ugoda koje nameće potrošačko društvo. Treba spojiti zaposlenost i podizanje djece, a da bi se spojila uloga roditelja i zaposlenost izvan kućanstva, potrebna je i u velikoj mjeri neka vrsta državne intervencije.
Veći broj sveobuhvatnih istraživanja provedenih u Hrvatskoj utvrdio je nekoliko ključnih činitelja koji utječu na imanje manjega broja djece od željenoga broja ili odustajanje od braka i djece. Pokazalo se da velik utjecaj imaju neriješeni egzistencijalni problemi mladih, kako onih koji su već u braku tako i onih koji bi se trebali odlučiti na brak i djecu. Navest ćemo za Hrvatsku one najvažnije. Mladi s prosječnim primanjima ne mogu si priuštiti stan, desetljećima je velik problem dug rad na određeno i s time povezana egzistencijalna nesigurnost, tu su i nedovoljni kapaciteti u jaslicama i vrtićima, koji su k tomu negdje i preskupi za one s nižim primanjima, a onda se javlja i problem nedovoljne financijske potpore za podizanje djece…
Istraživanja iz područja socijalne politike pokazala su da Hrvatska bitno zaostaje po ulaganju u djecu i obitelj u odnosu na razvijene europske zemlje, ali i u odnosu na neke zemlje približne razine razvijenosti. Nepriuštiv stan mladima s prosječnim primanjima, nedostupni vrtići, što zaposlenima otežava podizanje djece, te mala financijska potpora za obitelj i djecu, činitelji su od velike težine koji su pridonijeli manjemu broju rođenih od željenoga broja i iseljavanju.
Preraspodjelom javnih financijskih sredstava treba omogućiti onima koji se odlučuju na djecu da im bude, zbog troškova podizanja djece, što manje ugrožen prosječni hrvatski životni standard. Nadalje, u situaciji nedostatne institucionalne potpore kojom se kompenziraju troškovi podizanja djece teško je očekivati porast broja rođenih u Hrvatskoj. Financijskom potporom i širenjem institucionalne potpore onima koji podižu djecu postiže se dvostruk učinak. S jedne se strane povećava potencijalna ponuda radne snage, a s druge se oblikuje pozitivno ozračje orijentirano na djecu. Glavni je problem što zasad u hrvatskom društvu nije prevladalo stajalište da treba oblikovati uvjete u kojima će se stanovništvo biološki obnavljati. Nužna su odricanja, a to se uvijek prebacuje na drugoga i tu je neprekinuta vrtnja iz koje hrvatsko društvo zasad ne izlazi.
Kada je riječ o demografiji, često čujemo objašnjenje: »Pa tako je i u drugim europskim zemljama.« Slijedi li doista Hrvatska demografske trendove u ostatku EU-a?
Već se desetljećima ponavljaju pogrješne tvrdnje da Hrvatska slijedi europske demografske trendove. Često se javljaju i znanstvenici iz drugih područja koji hoće ostaviti dojam izvrsne upućenosti u sve i svašta i komentiraju demografske trendove u Europi i uporno ponavljaju pogrješne tvrdnje da Hrvatska slijedi europske demografske trendove. Tako u javnost unose pomutnju. Neke europske zemlje imale su prirodno smanjenje i negativan saldo migracija, ali su nakon provođenja niza mjera ne samo zaustavile, nego i preokrenule taj trend. Rezultati nisu kolosalni, ali je zaustavljeno daljnje demografsko srozavanje. Osvrnimo se na razdoblje od 2013. do 2022. Prema Statističkom uredu Europske unije 17 zemalja EU-a imalo je porast broja stanovnika u rasponu od 23 posto (Malta) do 0,4 posto (Slovačka). U tom razdoblju broj stanovnika u Irskoj porastao je za 10 posto, u Švedskoj za 9,4 posto, u Francuskoj za 3,5 posto, u Njemačkoj za 3,4 posto… Deset zemalja EU-a ima u istom razdoblju smanjenje broja stanovnika u rasponu od 9,4 posto (Hrvatska) do 1,1 posto (Italija). Najjednostavniji i svima dostupni osnovni demografski podatci kazuju da Hrvatska ulazi u malobrojnu skupinu članica EU-a s najlošijim demografskim kretanjima. Hrvatska je i u toj skupini sa smanjenjem ukupnoga broja stanovnika daleko najlošija. U analiziranom razdoblju (2013. – 2022.) Hrvatska je zabilježila daleko najveći pad ukupnoga broja stanovnika u EU-u, dakle i u odnosu na swzemlje koje su zabilježile pad broja stanovnika. Svim je zemljama zajedničko demografsko starenje, tj. rast broja i udjela staroga stanovništva u ukupnom stanovništvu, no intenzitet promjena nije isti. Osim što neke imaju pozitivan prirodni prirast, ekonomski razvijenije zemlje istodobno privlače i zadržavaju mnoštvo poželjnih useljenika s obiteljima i time pomlađuju dobnu strukturu i tako usporavaju proces starenja i istodobno popunjavaju tržište radne snage. Prema tome pogrješno je ono što govore neki naši znanstvenici iz drugih znanstvenih područja, ali i političari u vrijeme kada obnašaju vlast, provlačeći time stereotip da smo svi u istim demografskim problemima. Statistika pokazuje da nismo.
