AKTUALNOST PISMA IZ 2013. Nedorečena mirovinska reforma

Snimila: B. Lukačević

O nestručnim i zato neostvarivim reformama piše se u ovoj rubrici od sredine devedesetih. Nije se maknulo dalje od početka. Uvodile su se samo izmjene kojima su se smanjivala prava zatečenih, ali i budućih umirovljenika. To vrijedi i za zdravstvo. Na kritička pisanja u Glasu Koncila nije ni jedna dosadašnja vladajuća politička struktura ni formalno, a ni stručno protuslovila. To potvrđuje i pismo potpore upućeno prije osam godina (2013. g.) uredništvu Glasa Koncila koje je potpisala stručnjakinja dipl. pravnica Blaženka Šimetić, koja je puni radni vijek provela u mirovinskom osiguranju u izravnoj provedbi, ali i u izradi propisa. Iznesene primjedbe, opažanja i komentari od prije osam godina aktualni su i danas pa je vrijedno njezino pismo donijeti u cijelosti.

Osiguranje kao ljudsko pravo

»Prije svake najave promjena u mirovinskom osiguranju u medijima se pojavljuju izjave da ja klasičan mirovinski sustav (kakav ima cijela zapadna Europa, a imala ga je i Hrvatska do 1999. g. poznat kao Bismarkov) neodrživ, te da se svatko treba sam za sebe pobrinuti za starost (a invalidnost i smrt se i ne spominju). Takve izjave nas vraćaju u 19. stoljeće, kada je opće mirovinsko osiguranje i uvedeno, jer baš nitko nije tada, a ne može ni sada, sam sebi osigurati materijalnu sigurnost za slučaj starosti, a da se o invalidnosti i sigurnosti obitelji u slučaju smrti i ne govori.

Bez daljnjega ulaženja u povijest i razvoj toga osiguranja, može se sa sigurnošću ustvrditi da je u 20. stoljeću to osiguranje uz opće obvezno zdravstveno osiguranje, postalo opće ljudsko pravo, koje jamči materijalnu i socijalnu sigurnost naroda svake države. Zbog toga reći da je opće mirovinsko osiguranje neodrživo isto je kao tvrdnja da je neodrživa sama država (Sabor, vlada, policija i dr.). Uz to se stalno u javnost iznose prijedlozi da se povećavaju doprinosi za tzv. II. mirovinski stup, tj. u privatne ‘mirovinske’ fondove, a da većina predlagača i ne razmišlja o posljedicama koje će time nastati u dosadašnjem općem mirovinskom sustavu.

Pitanje ekonomske stabilnosti društva

Naime, mirovinsko osiguranje kao i svako drugo osiguranje (npr. automobila) podrazumijeva da osiguranik (ali i njegov poslodavac) plaća premiju u obliku mjesečnoga doprinosa, a kada nastane osigurani slučaj (starost, invalidnost ili smrt), osiguravatelj, dakle Mirovinski zavod, isplaćuje mu odgovarajuću trajnu mjesečnu naknadu u skladu sa zakonom, u kojem je sadržano i načelo solidarnosti, kao osnovno načelo toga osiguranja (koje je i temeljno načelo kršćanstva). Uz to kod nas kao i posvuda u Europi vrijedi načelo tekućega financiranja, što znači da sadašnja generacija radno aktivnih osiguranika uplaćuje doprinose, ali samo do visine ukupne mase izdataka koje mirovinski zavod duguje korisnicima.

Dodatna velika greška ‘reformom’ učinjena je kada je zakonom osobama starijim od 40 godina, koje nisu trebale uopće biti uključene u taj II. stup, omogućeno da u času umirovljenja biraju hoće li ostati u tome II. stupu ili će svoja sredstva prenijeti u I. stup. Time su oštećeni država i Mirovinski zavod

Stabilnost takvoga sustava ovisi o ekonomskoj stabilnosti cijeloga društva u državi, ali i o tome da se u sustav ne uvode instituti posebnih prava koji su suprotni osnovnim načelima osiguranja (dokup staža). Zato je u slučaju našega mirovinskoga sustava najveći poremećaj nakon rata, stečajeva, oslobađanja plaćanja dugovanja za doprinose uz prisilna prekobrojna umirovljenja, nastupio još i dodatni, ali trajni poremećaj učinjen reformom od 1999. g., kojom je fondovima obveznoga općega mirovinskoga osiguranja (radnika, obrtnika i poljoprivrednika) oduzeta četvrtina doprinosa, tj. 5 % od tadašnjih 20 %. Tih oduzetih 5 % dano je privatnim mirovinskom fondovima, tj. II. mirovinskomu stupu. Zbog toga je samo 15 % prihoda od doprinosa ostalo općemu mirovinskomu osiguranju koje jedino osigurava prava za sva tri rizika osiguranja (starost, invalidnost i smrt). Taj ostatak od 15 % najmanji je doprinos u Europi za navedene rizike. Time je nametnuta državi trajna obveza da mirovinskomu osiguranju nadoknađuje nedostatak prihoda od doprinosa, što je ironično nazvano tzv. ‘tranzicijskim troškom’. Nažalost taj trošak nije ostao privremen i stalno se povećava.

Greške reforme

S oduzetih 5 % doprinosa (to ne postoji ni u jednoj zapadnoeuropskoj državi) osnovani su privatni fondovi nazvani II. mirovinski stup. Oni posluju na tržištu i izloženi su rizicima koje opće mirovinsko osiguranje ne poznaje. Osiguranici obuhvaćeni tim II. stupom oštećeni su u svojim osnovnim pravima iz mirovinskoga osiguranja jer se njima mirovina ne određuje prema ukupnom mirovinskom stažu i uplaćenim doprinosima u osnovno opće osiguranje koje sada nazivamo I. stupom, nego im pripada tzv. ‘osnovna mirovina’, ali uz potpuno neizvjesnu mirovinu iz njihova II. stupa. Naime, njihova tobože kapitalizirana (prisilno ušteđena imovina 5 % doprinosa) unaša se u tzv. ‘osiguravajuće društvo’, koje im za to nudi svoje ‘proizvode’ (u novcu) koji im ne moraju biti doživotni. Osim toga privatno mirovinsko društvo nije zaštićeno ni od stečaja. Tako je propalo i ‘Royal mirovinsko osiguranje’. Obveze je preuzela država, ali na teret ostalih osiguranika i poreznih obveznika.

Dodatna velika greška ‘reformom’ učinjena je kada je zakonom osobama starijim od 40 godina, koje nisu trebale uopće biti uključene u taj II. stup, omogućeno da u času umirovljenja biraju hoće li ostati u tome II. stupu ili će svoja sredstva prenijeti u I. stup. Time su oštećeni država i Mirovinski zavod jer je privatnim fondovima omogućeno da godinama raspolažu uplaćenim doprinosima, koji su trebali u tom istom razdoblju služiti za isplatu mirovina iz općega osiguranja, koje se tako drži u položaju gubitnika. Zbog takvoga rješenja Republika Hrvatska je svojedobno odbila ratifikaciju već potpisanoga međunarodnoga ugovora između bivše SFRJ i Švicarske konfederacije uz objašnjenje da nije logično da netko godinama raspolaže doprinosima (II. stup), a onda ih prebacuje u času umirovljenja drugomu fondu da on utvrđuje i isplaćuje mirovinu.«

IZVORGlas Koncila br. 17/2021.
Prethodni članakGLAVNA KOORDINATORICA CARITASA S. SMILJA ČIRKO O OBNOVI SISAČKE BISKUPIJE Pomoć je i dalje potrebna jer život ide dalje unatoč teškoćama
Sljedeći članakAKO JE TKO POPUSTLJIV, NE ZNAČI DA JE DOBAR I ja hoću biti ovca tvoja