Aktivna mlada pastoralna suradnica u župi Blažene Djevice Marije Žalosne u zagrebačkom naselju Špansko Petra Palijan od najranijih svojih dana neprekinuto sudjeluje u raznim župnim sadržajima. Primjer je mladima oko sebe koji žele aktivno živjeti svoju vjeru u svojim sredinama, svojim župama. Studentica je teologije i nada se ispunjenju svoje dječje želje, a to je da postane vjeroučiteljica.
Rođena je 27. listopada 2004. u Zagrebu. Roditelji su joj Kristina, djevojački Hotovec, i Filip Palijan. Kristinini su se roditelji u Zagreb doselili iz Srednjega Lipovca, maloga sela s obronaka Požeške gore kad je Kristina imala sedam godina. Otada je bila aktivna u raznim župnim aktivnostima. Petrin otac Filip rođen je i odrastao na području župe sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu u Požeškoj biskupiji. Još kao dječak išao je na hodočašća od Stražemana do Voćina u svetište Gospe Voćinske, što je pedesetak kilometara hoda, a njezina se majka na taj pothvat odlučila kada je imala dvadeset i tri godine. Upravo na tom hodočašću u Voćin Petrini su se roditelji i upoznali 2003. godine, zaljubili se, brzo nakon toga i vjenčali. Zatim se rodila Petra i njezina mlađa braća, Ivan, rođen 2008., koji je po struci stolar, i Toma, 2015. godište, koji ide u četvrti razred. Svi su skupa u obiteljskom stanu u Španskom.
»Prema želji moje bake Marice krštena sam 19. prosinca 2004. u župi sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu«, pripovijeda Petra. »Krstio me preč. Josip Devčić koji je bio dugogodišnji župnik te župe. Moje prvo sjećanje na vjeru je ono kada su me prabaka Ana i baka Ana učile moliti i pokazivale mi sličice sa slikama svetaca. Prabaka je bila jako duhovno posvećena osoba i svoju duhovnost trudila se prenijeti na svoje najbliže. Nekako me oduvijek u životu pratila slika Presvetoga Srca Isusova i Zlatna krunica, a ni sama ne znam kako i kada sam ju naučila moliti. Rekla bih da je to bilo uz one prve molitvice Očenaš, Zdravo Marijo i Anđele čuvaru«, kaže Petra Palijan.
Kako su joj baka Ana i djed Antun živjeli u Zagrebu, s njima je svake nedjelje išla na euharistijsko slavlje. »Sjećam se kako sam jednom došla na misu za djecu i vidjela djecu kako zajedno pjevaju. Imala sam pet godina i zaljubila sam se u dječji zbor. Tjednima sam nagovarala roditelje da me puste da se pridružim dječjemu zboru ‘Santo’. Nagovori su urodili plodom. Otada je moja aktivnost u župi samo rasla. U sklopu župe smo tijekom moje osnovne škole imali dramsku skupinu koju su vodile tete Katarina i Suzana pa smo izvodili igrokaze za sv. Nikolu, Božić i Uskrs. S tim igrokazima čak smo nastupali u Klinici za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj.
Jedne godine prije Božića morala sam birati želim li ići u kino sa svojom generacijom iz osnovne škole ili ću ići s dramskom skupinom glumiti u Klaićevu. Sve se održavalo isti dan pa nisam fizički mogla biti na dva mjesta istodobno. Odlučila sam se za Klaićevu, donijeti božićnu radost bolesnoj djeci.
Dok je bio manji, moj brat Ivan bio je vrlo nestrpljiv i nestašan, nije volio biti na misi i mama je uvijek morala trčati za njim oko crkve. Nakon jedne nedjeljne mise župnik Mato Matić pozvao je Ivana da mu dođe nešto pomoći. Od sljedeće nedjelje Ivan je počeo ministrirati jer mu se svidjelo kako je župnik dobar i strpljiv. Kako je počeo ministrirati brat, morala sam se i ja pridružiti ministrantima jer mi se učinilo da sam tu potrebna. Od 2015. godine do danas članica sam ministrantske službe«, napominje naša sugovornica.
»Već kao dijete govorila sam da ću biti vjeroučiteljica, a tu ljubav prema Bogu i vjeri usadili su mi upravo baka i dido. Kad sam primila prvu pričest, nisam se poput dosta druge djece veselila ‘običnim’ darovima, nego sam od bake i dide tražila da me vode u Međugorje, što su oni vrlo rado prihvatili. Tako sam sa samo deset godina išla u Međugorje i to je bilo prekrasno iskustvo na kojem sam im jako zahvalna. Posebno volim otići Majci Božjoj Bistričkoj, onamo odem barem jednom mjesečno«, govori sugovornica.
Nakon što je primila sakrament potvrde 2019., otišla je na otok Krapanj gdje Mali tečaj kršćanstva Kursiljo ima svoj ljetni kamp. Kursiljo je u Hrvatsku stigao prije više od 50 godina zahvaljujući svećeniku Andriji Vrani. »Krapanj je čarobno mjesto, otok na kojem nema prometa motornim vozilima i koji jednostavno smiruje samim time što postoji. Na Krapnju su razni sadržaji, svjedočanstva, mise, klanjanja. Brzo sam pozvana na formaciju za animatore u zajednici Kursiljo i od tada sam animatorica na krizmaničkim tečajevima i u srednjoškolskim terminima. Animiranjem u Kursilju pronašla sam puninu svojega poziva da budem vjeroučiteljica, jer rad s mladima velik je izazov koji bi svatko barem na petnaest minuta trebao prihvatiti. U svojoj sam župi danas aktivna u dječjem zboru ‘Santo’, zatim u zajednici mladih, ministrantskoj službi, a povremeno i čitam na misi. Prošle sam godine pokrenula inicijativu ‘Pismo za Klaićevu’, u kojoj pozivam djecu i mlade da pišu pisma za Božić i Uskrs djeci u Klaićevoj bolnici. Nakon što se pisma skupe nosim ih u Klaićevu bolnicu pa ih dajem djeci koja se preko blagdana ondje zateknu.«
Završila je srednju tehničku školu u Palmotićevoj i stekla zvanje tehničarke za logistiku i špediciju, a potom upisala studij teološko-religijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. »Jako mi je lijepo na studiju. Sada sam na drugoj godini studija i jako se veselim što ću jednoga dana ostvariti svoju dječju želju da budem vjeroučiteljica. Za upis na taj studij velika mi je potpora bio župnik Mato Matić, u kojem sam prepoznala duh služenja i bliskost sa zajednicom. Iako je vlč. Mato stariji svećenik, u duši je uvijek mlad i nikada mu nije teško u društvu djece jer uvijek ima puno priča i igara kojima će ih zabaviti. U župi se otkad pamtim promijenilo više kapelana, ali nekako su mi u posebno lijepu sjećanju ostali Dominik Glasnović, po svojem radu s ministrantima i spremnosti odgovaranja na različita pitanja, Alen Vrbek koji je bio kapelan kada sam se pripremala za potvrdu i koji me usmjerio da trebam barem pokušati ostvariti ono za čim čeznem i Luka Tufeković koji mi je bio odskočna daska kada sam upisivala fakultet, kao i duhovna potpora kada god mi je to bilo potrebno. Volim svoju župu, no posebno mi je drago kada se nađem na nekom hodočašću u Voćinu ili Mariji Bistrici i kada sam okružena mladima s kojima dijelim jednaku ljubav prema vjeri. Svjesna sam da sam jako mlada i da je život tek preda mnom, ali i vjerujem da svoj smjer u vjeri i Crkvi ne ću mijenjati do kraja života.«
