»Kako ti mogu pomoći? Što mogu učiniti za tebe?« pitao me 25. veljače ove godine e-poštom hrvatski svećenik franjevac koji studira u Tübingenu. Iza toga pitanja vidim empatiju, suosjećanje, spremnost na pomoć, ali i zbunjenost, nelagodu i strah.
To je pitanje koje smo moje sestre i ja i mnogi Ukrajinci čuli tijekom posljednjih mjeseci mnogo puta. Mnogi od vas postavili su to pitanje. Prvi put nakon mnogo stoljeća to je pitanje Ukrajini i Ukrajincima dalo glas koji je prigušivao RussiaToday (metaforički rečeno). I više nego dobro se sjećam svojih bezuspješnih napora prije osam godina, kada je Rusija pripojila Krim, da priopćim glas ukrajinske strane mojim kolegama na Sveučilištu u Zagrebu, gdje sam studirala. Osjećala sam da stojim iza staklenoga zida i da su me mogli vidjeti, ali nisu čuli ništa što sam rekla. Mogla sam vikati upomoć, ali zvuk se moga glasa rasplinuo u ruskoj propagandi o Ukrajini (da je to država podijeljena u sebi, propala država, nacistički narod, dio Rusije itd.).
Ipak, to pitanje puno suosjećanja dalo je Ukrajincima priliku da budu saslušani. I zahvalna sam što se danas, ovdje i sada u svijetu čuje glas Ukrajine i što na taj način pridonosimo više od dvije tisuće godina staroj europskoj kulturi dijaloga.
Članica sam zajednice sestara bazilijanaka, međunarodnoga reda papinskoga prava koji pripada istočnim katoličkim crkvama. Oko 40 posto članica reda živi u Ukrajini i oko 90 posto članica vuče korijene iz naših samostana u Sloviti i Javorivu koji imaju više od 400 godina povijesti. Javoriv, mali grad udaljen 20 km od granice s Poljskom, bombardiran je 13. ožujka. U bolnicu u Javorivu dovezeno je 60-ak ranjenika, a mnogi od njih posjetili su samostan naših sestara preko puta bolnice kako bi molili i dobili duhovnu i psihološku potporu.
Kakva je bila naša reakcija na rat koji je došao u naše domove i naše gradove? Prije svega mi kao sestre odlučile smo ostati. Među 160 sestara bazilijanaka u ukrajinskoj provinciji samo ih je pet napustilo zemlju. Druge su odlučile biti uz one kojima je potrebna njihova pomoć i potpora. Tijekom tih 80 dana sestre borave u Kijivu, Zaporižju, Poltavi, Ljvivu, Ivano-Frankivsku, Ternopilju, Užgorodu i drugih jedanaest malih mjesta diljem Ukrajine. Pozvani smo biti Božja prisutnost koja moli, iscjeljuje i daje život, a rat je dodatno pojačao naš poziv da budemo prisutnost za druge.
Sestre diljem svijeta, a posebno u Ukrajini, nastavljaju moliti i nastoje pronaći smisao u dramatičnim događajima koji ponekad ostavljaju dojam da smo u središtu pakla. Potrebna je snažna vjera i kontemplativan pogled da se vidi da su u tom središtu pakla skrivena vrata raja, da se vide znakovi Božje prisutnosti u ljubavi, hrabrosti i nesebičnosti običnih ljudi koji su činili i čine nemoguće stvari: vojnici, posebno u Mariupolju, dragovoljci, obični građani, muškarci i žene. Molimo zajedno s našim sestrama i braćom koji pripadaju različitim kršćanskim tradicijama. Kao primjer može biti ekumenska molitva 20. ožujka u katedrali sv. Sofije u Kijivu, gdje je bila prisutna naša sestra Jelisaveta zajedno s predstavnicima različitih kršćanskih denominacija.
Poznajući kreativnu snagu riječi, naše sestre shvaćaju koliko je važno biti glas istine. Knjiga Postanka opisuje kako je Bog svojom riječju stvorio sve i svako je stvorenje bilo dobro. Kada se riječ zlorabi ili iskrivljuje, ona vodi u smrt. Ako bilo koja osoba, zajednica ili država živi unutar lažnih priča, odnosa, svjetonazora (a mislim da smo to svi doživjeli na ovaj ili onaj način), prije ili kasnije se sruši iznutra. Sestre bazilijanke nastoje govoriti i pisati nazivajući stvari i događaje njihovim pravim imenima. Naša generalna poglavarica M. Marcela Runcan 1. ožujka 2022., šestoga dana rata, obratila se sestrama bazilijankama u Ukrajini i cijelomu ukrajinskomu narodu pismom u kojem ono što se događa definira kao »šokantnu i neopravdanu agresiju vojnih snaga Ruske Federacije na Ukrajinu i Ukrajince« dok su je još mnogi nazivali »ukrajinskom krizom«. Riječi su važne, i sada s jasnom sviješću ovo što se događa od 24. veljače u Ukrajini mogu nazvati genocidom. Naše sestre pišu u časopisima, novinama, mrežnim stranicama, Facebook-stranicama, daju intervjue na radiju. Kao primjer spomenula bih članke koje su napisale sestre bazilijanke za Global Sisters Report, projekt Catholic National Reporter u Sjedinjenim Državama ili njihovo sudjelovanje na sastanku s ministrom vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske u Rimu.
Moj prijatelj franjevac iz Hrvatske, kojega sam spomenula na početku, također me pitao što su učinili Ukrajinci ili što je Zapad učinio da potakne Putina na napad. Vlada Ruske Federacije, koju podupire većina građana, sa svojih 150 000 vojnika ubija, siluje, krade i uništava ukrajinske građane jer su odlučili da na svijetu nema mjesta za ukrajinski narod, za našu kulturu, našu povijest i našu demokratsku budućnost.
Bila sam u prigodi posjetiti baziliku sv. Klementa u Rimu 11. svibnja. U pisanom objašnjenju jedne od fresaka navedeno je da je glava sv. Klementa pronađena na Krimu »u Rusiji«. Da, ruska propaganda nije prisutna samo na ruskim televizijskim kanalima, nego u ruskoj književnosti, školskim udžbenicima, muzejima, diljem svijeta. Važno ih je sve revidirati kako se naša djeca u budućnosti ne bi suočila s novim totalitarnim režimom.
Sestre bazilijanke u Ukrajini od početka su otvorile svoja srca i vrata devet samostana za izbjeglice. Neke su obitelji kod sestara ostale samo nekoliko dana, a kasnije su otišle na Zapad. U ovom trenutku u našim zajednicama boravi 60-ak ljudi. Za vrijeme rata nastojimo sve što imamo podijeliti s onima koji su u velikoj potrebi. Sestre pripremaju hranu za izbjeglice i vojsku. Oni prevoze (ponekad evakuiraju iz opasnoga područja) obitelji u zapadnu Ukrajinu ili čak do zapadne granice. Sestre su dijelile humanitarnu pomoć onima kojima je potrebna. Pletu maskirne mreže, pružaju psihološku pomoć izbjeglicama (djeci i odraslima), posjećuju sirotišta, rade i volontiraju u bolnicama.
Naše sestre u Poljskoj i Hrvatskoj također su primile u svoje samostane izbjeglice iz Ukrajine i volontiraju kao tumači, socijalni radnici i pružaju potporu onima koji žive na različitim lokacijama diljem zemlje. Naši članovi u Slovačkoj dijele humanitarnu pomoć za izbjeglice u Bratislavi. U Rumunjskoj sestre prikupljaju humanitarnu pomoć i često je prevoze u Ukrajinu.
»Što mogu učiniti za tebe?« pitali su nas mnogi ljudi dobre volje i srca u posljednja dva mjeseca. Toga dana, 25. veljače, javila sam se svojemu prijatelju. Trebamo molitvu, trebamo oružje i zaštićeno nebo, trebaju nam sankcije protiv agresora i humanitarna pomoć i prijeko nam je potrebno da se čuje istina. Činjenica da ovo pišem pokazuje da se moj glas i glasovi milijuna čuju i na tome sam zahvalna.
Od 2014. godine kada je počeo rat u Ukrajini na mnogim mjestima gdje su ukrajinske vojne postrojbe morale ostati duže vrijeme zemlja ukrajinskih stepa niknula je zelenim lukom i drugim biljkama koje su sadili naši vojnici oko rovova. Videći to, ne treba biti Salomon da bi se razlučilo tko voli ovu stepu i komu ova zemlja pripada.
Ostajući čvrsto u vjeri i prepoznajući veliku potporu, ne sumnjam da će ukrajinska djeca imati svoju budućnost u obitelji europskih naroda, gdje, kako vjerujem, pripadaju. Tajna je pobjede u udruživanju naših napora i doprinosu pravim vrijednostima ljubavi, istine, slobode i života radeći ono što znamo najbolje. Najzad, čvrsto vjerujem da će Ukrajina dati svoj doprinos obitelji naroda, svoju »zlatnu dionicu« hrabrosti i dostojanstva koja će učiniti svijet boljim.
