Providnost je htjela da se u srpnju ove godine poklopi stupanje na snagu novoga zakona o radu trgovina nedjeljom sa 25. obljetnicom objavljivanja apostolskoga pisma pape sv. Ivana Pavla II. »Dies Domini – Dan Gospodnji«. Sadašnja promjena zakona i prakse daje povod prisjetiti se spomenute obljetnice, a prisjećanje na četvrt stoljeća stari dokument nužno navodi na neka promišljanja, neke usporedbe i neka pitanja.
»Dies Domini« sveti je papa izrijekom uputio »biskupima, svećenicima, redovničkim zajednicama i vjernicima Katoličke Crkve« kako bi im uoči velikoga Jubileja 2000. stavio na srce »posvećenje dana Gospodnjega«, nedjelje. Dok pitanje neradne nedjelje ima širi društveni značaj, apostolsko je pismo izrazito teološkoga značaja te želi potaknuti vjernike da njihovo svetkovanje nedjelje, u čijem je središtu nedjeljna euharistija, bude što svjesnije i plodonosnije. To, međutim, ne znači da ono ne iznosi važna promišljanja koja se tiču društva i svijeta.
Ivan Pavao II. u pismu uopće ne spominje rad trgovina nedjeljom, nego tek pred završetak dokumenta govori o (ne)radu nedjeljom kao takvom. Hramovi konzumizma 1998. godine očito još nisu bili tako drastično zavladali javnim prostorom kao danas pa se papa nije imao potrebe osvrtati posebno na trgovine. O društvenom je kontekstu papa ipak napisao riječi u kojima se nazire proroštvo o današnjici: »Danas međutim, čak i u zemljama u kojima zakoni potvrđuju blagdanski značaj toga dana, razvoj društveno-gospodarskih uvjeta često je dovodio do toga da je uvelike promijenio kolektivno ponašanje i, kao posljedica toga, obilježja nedjelje.
Naširoko se potvrdila praksa ‘week-enda’, shvaćenoga kao tjedno vrijeme odmora koje treba provesti daleko od uobičajenoga boravišta i često obilježenoga sudjelovanjem u kulturnim, političkim i športskim aktivnostima čije se održavanje redovito podudara upravo s blagdanima. Riječ je o društvenoj i kulturnoj pojavi kojoj sigurno ne nedostaju pozitivnosti u onoj mjeri u kojoj, uz prihvaćanje istinskih vrijednosti, može pridonijeti ljudskomu razvoju i napretku društvenoga života u njegovoj cjelovitosti. Ona odgovara ne samo potrebi za odmorom, nego i zahtjevu za ‘slavljenjem’ koji je urođen ljudskomu biću. Na žalost, kada nedjelja izgubi svoje izvorno značenje i svede se na puki ‘kraj tjedna’, može se dogoditi da čovjek ostane zatvoren unutar toliko sužena obzorja da mu ne dopušta da vidi ‘nebo’. Premda, dakle, slavljenički obučen, u svojoj nutarnjosti postaje nesposoban ‘slaviti’.«
Ako su po sebi pozitivne aktivnosti kao što su putovanja i sudjelovanje u športskim, kulturnim i političkim aktivnostima podložne zapadanju u ispraznost, koliko se to više može reći za suvremenu kulturu nedjeljnoga »šopinga« koja ima svoje pobjednike, one koji si »šoping« mogu priuštiti, svoje sluge koji moraju raditi da bi prvi mogli kupovati i svoje gubitnike, sve one koji si kupovanje ne mogu priuštiti te se nalaze negdje u sivoj zoni suvišnih u tom lancu u kojem je čovjek sveden na kotačić u žrvnju, kariku u lancu proizvodnje, trgovine i potrošnje!
Ivan Pavao II. o nedjelji govori kao »danu Gospodnjem« – naslov cijeloga dokumenta te ujedno prvoga poglavlja – tematizirajući starozavjetni »šabat«, subotu. Pravo je središte dokumenta drugo poglavlje gdje se o nedjelji govori kao »danu Kristovu«: nedjelja je »prvi dan«, dan Kristova uskrsnuća, dan silaska Duha Svetoga, dan novoga stvaranja; ona je i »osmi dan«, predokus budućega spašenoga svijeta. Iz Krista se po Duhu rađa Crkva, koja se u nedjelju (na poseban način) okuplja na euharistiju, stoga je ona i »dan Crkve« (treće poglavlje). Sa stajališta neradne nedjelje posebno su zanimljiva posljednja dva poglavlja, u kojima je papa govorio o nedjelji kao »danu čovjekovu«, tj. danu »radosti, odmora i solidarnosti« te o »danu danâ«, nedjelji kao »iskonskom slavlju« koje objavljuje smisao svijeta i vremena.
Nedjeljnim se počinkom, dakle, zahvaljuje Bogu i slavi izvorna dobrota stvorenja. Stvorenje je, međutim, dobro u mjeri u kojoj je u skladu s izvornim Božjim naumom. Čovjek je svojim radom pozvan »obrađivati i razvijati« svijet, ali ne bilo kako, nego kao suradnik Božji. Tumačeći nedjelju kao dan počinka, Ivan Pavao II. piše: »Prekid ritma koji je zbog poslova često umarajući, dojmljivim jezikom ‘novosti’ i ‘odvajanja’ izriče priznavanje vlastite ovisnosti i ovisnosti svemira o Bogu. Sve je od Boga! Dan Gospodnji uvijek nanovo potvrđuje to načelo. (…) Ona (subota) prisjeća da Bogu pripadaju svemir i povijest te se čovjek ne može posvetiti svojemu djelu suradnika u svijetu bez stalnoga posvješćivanja te istine.«
Kasnije, dok govori o nedjelji kao »čovjekovu danu«, sveti će papa reći: »Povezanost dana Gospodnjega s danom odmora u građanskom društvu ima važnost i značenje koji nadilaze tipično kršćansko gledište. Zapravo, naizmjenični ritam rada i odmora upisan u ljudsku narav želio je sam Bog…: počinak je ‘svet’ budući da je za čovjeka uvjet kako bi se izvukao iz kruga zemaljskih zadaća koji ga ponekad previše upija u sebe te kako bi obnovio svijest da je sve djelo Božje.«
Nakon svega što je pogodilo i pogađa svijet otkako je napisano apostolsko pismo te s obzirom na nejasne i ambivalentne perspektive koje se otvaraju, sljedeće papino upozorenje čini se danas neizmjerno aktualnijim nego u času kad je napisano: »Čudesna moć koju Bog daje čovjeku nad stvorenjem mogla bi ga izložiti opasnosti da zaboravi da je Bog Stvoritelj o kojem sve ovisi. Stoga je to prepoznavanje u našem vremenu, u kojem su znanost i tehnika do nevjerojatnih granica proširili moć koju čovjek pokazuje svojim radom, još hitnije.«
Ističući socijalnu dimenziju neradne nedjelje – crkveni propisi o obvezi počinka uvijek su prije svega štitili ljude koji su radili najteže poslove – Ivan Pavao II. je istaknuo da je njegov prethodnik Lav XIII. u glasovitoj enciklici »Rerum novarum« istaknuo da je blagdanski odmor »pravo radnika koje država mora jamčiti«.
Gledano s povijesne distance, sljedeći redci dali su argument mnogima koji su se u posljednja dva desetljeća borili za zakonsku zaštitu neradne nedjelje: »I u našem povijesnom kontekstu ostaje obveza nastojanja oko toga da svi ljudi mogu upoznati slobodu, počinak i opuštenost, što je nužno za njihovo ljudsko dostojanstvo s povezanim vjerskim, obiteljskim, kulturnim i međuljudskim zahtjevima koji teško mogu biti zadovoljeni ako se ne očuva bar jedan dan u tjednu kada se zajedno (u izvorniku je kurzivom naglašena riječ ‘zajedno’) uživa u mogućnosti odmora i slavljenja.« Nije naodmet istaknuti i napomenu da je »zbog važnosti svetkovanja nedjelje prirodno da se kršćani zauzimaju da, i u posebnim okolnostima našega doba, građansko zakonodavstvo vodi računa o njihovoj obvezi svetkovanja nedjelje«.
Sa stajališta neradne nedjelje u širem društvenom kontekstu apostolsko pismo »Dies Domini« pape Ivana Pavla II. nudi dovoljno proročkih poticaja za sadašnje prilike. U svakom slučaju u njegovu se svjetlu vjernici i ljudi dobre volje mogu samo moliti i nadati se da će novo zakonsko rješenje u Hrvatskoj – premda je kompromis između zaštite prava radnika u trgovinama na slobodnu nedjelju, zahtjeva trgovina te navike kupovanja nedjeljom kojoj su zacijelo podlegli i mnogi vjernici – ovaj put preživjeti pritiske interesnih skupina i Ustavni sud te da će zaživjeti i nakon parlamentarnih izbora sljedeće godine.
