BRANITELJ IZ PAKRACA JOSIP HUŠKA GONZO Vratiti dostojanstvo hrvatskomu čovjeku

Snimio: V. Čutura | Kod spomen-križa hrvatskim braniteljima na pakračkom groblju

Hrvatski branitelj Josip Huška zvani Gonzo živi u Pakracu sa suprugom i dvoje djece. Najviše vremena provodi na svom ribnjaku i u radu za opće dobro, a k tomu kao nastavnik likovnoga odgoja povremeno slika. Popularni Gonzo, koji je bio među najmlađim zapovjednicima topništva u Domovinskom ratu, posebno je svoju hrabrost i zrelost pokazao i dokazao u obrani Pakraca. Kao 23-godišnjak preuzeo je zapovijedanje na mjestu na koje je dnevno padalo od tri do pet tisuća granata, ali Pakrac nikad nije pao zahvaljujući hrvatskim braniteljima na čelu sa zapovjednicima poput legendarnoga Stjepana Širca i Marijana Kulhavija – Foke te ostalih zapovjednika. Hrvatski branitelj Huška ističe da se svakako posebno treba prisjetiti dr. Ivana Šretera koji je čitao znakove vremena i točno predviđao što će se dogoditi. Bio je vizionar, ali to su mnogi ignorirali.

Pakrac je zaboravljen

»Danas kad s odmakom promišljam o tim danima, u ratu, ma koliko on okrutan bio, Pakrac nam je nudio nadu, neko čudno zajedništvo kojim smo bili svi opijeni i puni ideala za bolje sutra«, navodi Gonzo u svom svjedočenju, uvijek s osmijehom na licu. »Danas, dvadeset i šest godina kasnije, Pakrac živi u posve nepravednom ishodu slobode, i to na marginama života koji se odvija u njegovoj Hrvatskoj. Mogu reći na neki je način neprimjetan i zaboravljen. Na primjer, jedan podatak koji mi se čini da bi trebao biti zabrinjavajući, ne samo za Pakrac, nego za cijelu Hrvatsku, a to je iseljavanje ili odlazak mladih ljudi. Samo u posljednjih godinu dana s pakračkoga i lipičkoga područja otišlo je dvjestotinjak mladih, što je zabrinjavajuće za budućnosti ovih krajeva. Nisam skeptik, vjerujem u Božju providnost i pun sam optimizma unatoč ratnim posljedicama, stradanjima i današnjim poteškoćama s kojima se susrećemo. Treba nam optimizam, a tu ulogu mora odigrati šira društvena zajednica. Dosadašnje vladajuće garniture i mediji nisu ništa učinili za ovaj kraj. Tu država mora intervenirati i omogućiti ljudima da ostanu na svome, dobiju posao. Dovoljno je pogledati ovu ljepotu, od šume, vode, prostranih polja, prirode… Zapravo sve imamo. ‘Ranjene zgrade’ treba obnoviti i staviti u funkciju. I tu se puno može učiniti, samo treba malo više volje i zajedništva.«

Zašto se neki objekti ne obnavljaju?
»I kad s odmakom gledam: spaljeno, propucano, minama razdrmano, ali to je naše, ne damo svoje. I tada sam promišljao: netko živ mora ostati. Na početku nije bilo tračka svjetla, ali ipak došli su nam pomoći, došla je cijela Lijepa Naša, kakva su to samo prijateljstva nastala, za uvijek – bez zareza i upitnika. Tako trebamo zajednički kročiti i u budućnost.«

Hrvatski branitelj Josip Huška ističe kako mu se čini da u današnjih mladih nema više dovoljno pohranjene snage, iako u ljudima hrabrosti još ima napretek. No gubi se optimizam, koji treba neprestance širiti. Gonzo navodi da su ljudima potrebna radna mjesta, jer to je prelijep kraj, zapravo među ljepšima u Hrvatskoj, a prirodnim bogatstvom neiskorišten. »Dovoljno je osvrnuti se na povijest koja jasno bilježi pretenzije brojnih osvajača upravo zbog prirodnoga bogatstva i strateškoga položaja. Pakrac je bio meta okupatorima. Primjerice, doseljavanjem pravoslavnih Srba grof Janković morao je prodati Stari grad. Oni su ga nakon doseljavanja srušili i kamen ugradili u svoje građevine. Zapravo to je bio njihov odnos prema kulturi i baštini na koju su došli. Uspoređujući to kroz povijest, sve se to ponavljalo, a s Domovinskim ratom to je kulminiralo. Sve se ponovilo, samo u težem obliku: rušenja, stradanja. Godine 1991. bilo je slično, jer brojne srpske agresorske granate uništile su lijep barokni grad. Ti ožiljci primjetni su i danas, a nama nije jasno zašto se neki objekti nisu obnovili niti se obnavljaju. Prema informacijama, trebalo je iseliti sve nesrpsko stanovništvo i Pakrac je trebao postati medicinsko središte za taj kraj nakon agresorskoga presijecanja Hrvatske. No hrvatski su branitelji osujetili agresorske naume i obranili Pakrac.«

Pobjeglo osamdeset posto Srba

Posebno je bilo dramatično s tadašnjim Medicinskim centrom kad se u jednom danu 80 posto zdravstvenoga osoblja, dakle liječnika i medicinskih sestara, odmetnulo i napustilo tadašnju pakračku bolnicu da bi prešlo na agresorsku stranu. To su bili teški dani, osobito za Odjel duševnih bolesti na kojem je ostalo više od tristo pacijenata, i to 70 posto srpske nacionalnosti. Umirovljeni pukovnik hrvatske vojske Huška ističe da agresoru to nije smetalo ni priječilo granatiranje upravo po bolnici. »Dakle, nakon bijega na agresorsku stranu, s više od tristo pacijenata ostalo je samo dvadesetak zdravstvenih djelatnika, onih koji su imali osjećaj za maloga čovjeka u potrebi. Bolnica s tim bolesnicima bila je bez hrane, vode, struje i lijekova. To je jedna od najtežih, ali istodobno i najuspješnijih operacija ili akcija koju su izveli hrvatski branitelji, o kojoj se premalo govori u javnosti. Spašavanje i izvlačenje trajalo je samo dva i pol sata. Pedesetak branitelja s medicinskim osobljem i hrabrim vozačima na čelu s Albertom Satolom zvanim Bertom, koji je proveo šest autobusa u tajnosti, i to, danas gledajući, nemogućim putom, izveli su osobe koje su bile smještene na tom odjelu. Među njima je bilo i nepokretnih i osoba s teškim duševnim poremećajima. Ali, sve je to odrađeno koordinirano i s ljubavlju prema čovjeku. Spasili smo ljude, one najpotrebitije ljudske pomoći i blizine, i to pod agresorskim granatama. Na to smo svi ponosni, a i tim činom hrvatski branitelji pokazali su svoju ljudskost i humanost«, samozatajno govori hrvatski branitelj Huška.

Svjedočanstva poslije 26 godina

Nadalje Huška ističe da je upravo o tom plemenitom činu dovršena knjiga svjedočanstava. Dakle nakon 26 godina svjedoci progovaraju. »To čine oni koji razumiju naše probleme i u tome nam pomažu, jer kad dođu u Pakrac, stegne ih u grlu, u srcu, u emocijama. Malo tko, posebno onaj tko je osjetio ratne strahote, može ostati ravnodušan kad vidi propucan grad, razvaljene zidove i kuće bez krova. To je naša povijest, naša realnost. Ljudi koji imaju osjećaj za ranjenu Hrvatsku i danas nam pomažu jer je osjećaju i u svakom od njih vidim još jednoga novoga Pakračana, kao i svi oni koji to osjete u sebi – kako je teško bilo, kako je stravično bilo, ali kako je istodobno slavno bilo. Ali nema predaje, korak po korak ipak ide se naprijed. Vjerujem da novo buđenje hrvatskih branitelja u želji da se pomogne mora uroditi plodom, za bolje sutra naše djece i našega Pakraca.«

»Samo u posljednjih godinu dana s pakračkoga i lipičkoga područja otišlo je dvjestotinjak mladih, što je zabrinjavajuće za budućnost ovih krajeva. Nisam skeptik, vjerujem u Božju providnost i pun sam optimizma unatoč ratnim posljedicama, stradanjima i današnjim poteškoćama s kojima se susrećemo. Treba nam optimizam, a tu ulogu mora odigrati šira društvena zajednica, vladajuće garniture i mediji.«

Umirovljeni pukovnik Gonzo pun je optimizma pa ističe da se u posljednje vrijeme osjeća pozitivan duh, posebno kod braniteljske populacije. »Mogu reći da se osjeća novo buđenje braniteljske populacije u želji da pomogne svomu uspavanomu gradu. To je počelo nedavno. Mnoštvo nametnutih kompromisa gradu, koji je najviše krvario i najviše oprostio, bacio ga je u dubok san, a hrvatski ga branitelji žele vratiti na mjesto koje mu pripada jer on je neupitan simbol obrane Hrvatske.«

Pakrac nikad nije pao

S ponosom ističe Huška da Pakrac nikad nije pao. Obranio se, stoga nema predaje ni danas, ne gubi se nada. »Ljudima treba govoriti pozitivno, pisati pozitivno, otvarati nadu. Tu bi mediji mogli odigrati veliku ulogu kad bi bili u službi hrvatskoga naroda. Naše su generacije prošle križni put Domovinskoga rata. Zapravo svako vrijeme u Hrvatskoj kad se branio nacionalni interes, samostojnost i sloboda imalo je svoj križni put. Danas je drukčiji, lakši. Imamo svoju Hrvatsku, svoju slobodu, potrebno je strpljenje, bolja organizacija onih koji vode državu, kao i onih na lokalnoj razini. Za veliku većinu nas Pakračana Pakrac je polazište i ishodište, tu se rađamo, živimo i umiremo. Treba poći od toga da nigdje nije bolje ako čovjek shvati da je to njegov zavičaj. Tu su moji korijeni, na groblju u Pakracu počivaju generacije mojih predaka, a radujem se misli da će u Pakracu ostati i generacije potomaka.«

Zajedništvom u budućnost

S posebnim emocijama Huška kaže: »Volim Pakrac kao i svi moji prijatelji i znanci koji su u njemu rođeni. Ranjen je i osakaćen. Ima još vidljivih ožiljaka na ljudima i svemu što nas u Pakracu okružuje, ali za nas je to stanje normalno. Najosjetljiviji smo i povrjedljivi kada nam netko dira Pakrac, jer Pakrac smo mi, i svi oni poginuli i ranjeni za njega i u njemu, i svi oni koji su ga branili i neumorno godinu za godinom dolaze ga posjetiti, pokloniti se žrtvama i obići prijatelje. Svi mi i svi oni su Pakrac. Zato apeliram na mlade da ostanu, da se strpe te da zajednički nešto napravimo za ovaj kraj.

Oni koji ga nisu branili teško shvaćaju šačicu odlučnih i hrabrih, spremnih na svjesne žrtve da bi grad opstao i ustrajnih u obrani rodnoga grada. Ti malobrojni nisu ostavljali prostora izboru ostati ili otići, znali su: mi smo odavde, tu smo se rodili, oni su nas napali, mi branimo svoje. I kad s odmakom gledam: spaljeno, propucano, minama razdrmano u gradu, ali to je naše, ne damo svoje. I tada sam promišljao: netko živ mora ostati. Na početku nije bilo tračka svjetla, ali ipak došli su nam pomoći, došla je cijela Lijepa Naša, kakva su to samo prijateljstva nastala, za uvijek – bez zareza i upitnika. Tako trebamo zajednički kročiti i u budućnost.«

Napokon Dom hrvatskih branitelja

Hrvatski branitelj Gonzo ističe da je samo nekoliko kilometara dalje, u Lipiku, napokon s radom započeo Dom hrvatskih branitelja. »I to je jedan svijetli primjer, zaposlili su se mladi ljudi, a branitelji nam ponovno dolaze. Upoznaju se s kakvim se problemima suočavamo, razgovaramo, tražimo zajednička rješenja za bolje sutra. Nije ništa tako crno kako većina medija predstavlja. Na neki način mediji, ponajviše oni koji su ispolitizirani, ili iz neznanja ili s nekom skrivenom namjerom, jednostavno žele Hrvatsku proglasiti da nije prikladna za život. To nije istina. Naše prirodno bogatstvo samo treba staviti u funkciju, bolje se organizirati i širiti optimizam. Treba vratiti dostojanstvo hrvatskomu čovjeku, to je temelj. Dovoljno je pogledati medije da bi se uočilo da je neprestance ista skupina osoba uvijek protiv temelja Hrvatske. Mora se to jednom okrenuti u drugom pravcu poput suvremenih i modernih država.«

Komentirajući prijedlog uvođenja služenja vojnoga roka, Pakračanin Gonzo ističe da je to sasvim prirodno i normalno. »Ako čovjek ima prava, logično je da ima i neke obveze. Pravo i obveza usko su povezani. Tromjesečno služenje vojnoga roka sasvim je dovoljno da se mladi čovjek upozna s odgovornošću prema svojoj domovini. K tomu, u takvom vojnom roku mladi ljudi se nauče jednakosti, a ako, ne daj, Bože, zatreba, bit će sposobni braniti svoje. To je i po Božjem i po ljudskom, braniti svoj dom, svoju domovinu«, zaključuje hrvatski branitelj Josip Huška.

IZVORGlas Koncila br. 9/2017.
Prethodni članakDRUŠTVENI ANGAŽMAN GLAZBENIKA Mir, jer ne će svijet propasti ni zahvaljujući Trumpu, ni njemu unatoč
Sljedeći članakVELIKI HRVATSKI I ŠPANJOLSKI NOVINAR; ZNANSTVENIK I KNJIŽEVNIK Odnos prema Luki Brajnoviću test buduće Hrvatske