Poraz Hrvatske od Francuske na Europskom prvenstvu još odzvanja u zabrinutosti glede budućnosti hrvatskoga rukometa. No tragikomičnoj smjeni eufor zbog osvajanja petoga mjesta nema mjesta, iako boli neigranje polufinala na domaćem tlu. Još jednom su Nikola Karabatić i ostali bili bolji protivnik, a Červarovi izabranici nakon poraza od Šveđana nisu psihički izdržali utakmicu koja zamalo nije ni bila važna. Ali zamalo je uvijek puno. Nisu ni Francuzi uspjeli drugi put u Hrvatskoj otići do zlata, kući se vraćaju s brončanom medaljom. Europski prvaci postali su Španjolci, srebrni su Šveđani s čak četiri poraza, ali i ključnom pobjedom protiv Hrvatske. Vodeće izabrane  vrste, »tricolori« i »furija« imaju naturalizirane igrače drugih nacionalnosti, nije novost, ali možda će pojedinoga čitatelja iznenaditi kako i francuska odbojka svoju budućnost gradi na – hrvatskoj igračici.  Devetnaestogodišnja Bruna Pezelj velika je uzdanica momčadi koja svoj zenit treba doživjeti na Olimpijskim igrama u Parizu.

Priča započinje 15. siječnja 1999. godine u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici »Sveti Duh«. Zimskoga petka na svijet je došla Bruna Pezelj. Brunin otac Dragan, popularni »Gec«, bio je vrhunski odbojkaš »Mladosti« i reprezentativac bivše države. Majka Marijana (djevojački Cigić) rođena je Vukovarka podrijetlom iz Pakova Sela kod Šibenika. Niz godina igrala je košarku, a završila je i studij ekonomije u Zagrebu.  Kada je Pezelj početkom 21. stoljeća prešao u redove Nice, obitelj Pezelj preselila se u Kneževinu Monako. Nakon nekoliko adresa skrasili su se u gradiću Roquebrune-Cap-Martin, nadomak Monte Carlu. Dvadesetoga ožujka 2006. dobili su i drugu kćer Marinu, koja je također talentirana odbojkašica,  ambiciozna nastaviti  plivati  obiteljskim športskim vodama i tragom starije sestre, igračice francuskoga prvoligaša »Nancyja«. Bruna je skromna, jednostavna djevojka koja odbojku igra od šeste godine. Razgovor za »Priliku« prvo je predstavljanje hrvatske djevojke u seniorskom dresu francuske reprezentacije.

Kako biste se hrvatskoj javnosti predstavili u četiri riječi?

PEZELJ: Odbojkašica, učenica, kćerka i sestra.

Sjećate li se otkud je došao »virus« odbojke?

PEZELJ: Najprije sam krenula majčinim stopama igrajući košarku, no ubrzo se nastavilo tatinim koracima. Imala sam šest godina kada je sve počelo u klubu AS »Monaco«, ne sjećam se koliko mi je vremena trebalo za odluku, ali rekla sam »odbojka« i sve ostalo krenulo je svojim tijekom. Radije sam se odlučila za šport bez kontakta, jer ne volim se »tući«, pravila se različito tumače, a u odbojci su jasna, egzaktna. Nosim broj »2«, kao otac Dragan, jer je moj broj »11« bio zauzet u »Nancyju«.

Što je za Vas Hrvatska?

PEZELJ: Hrvatska je za mene dom, država u kojoj sam se rodila, i u kojoj provodim praznike. Navijam za Hrvatsku u bilo kojem športu, osim kad međusobno igraju odbojkašice Francuske i Hrvatske. Dok igraju rukometaši Hrvatske i Francuske, srce mi kuca za Hrvatsku.

Smatram da sam iz cijele Hrvatske. Majka mi je Dalmatinka, od roditelja Šime i Anke, koji su do Domovinskog rata živjeli u Vukovaru. Otac mi je po mom djedu Lovri porijeklom iz Smiljana Nikole Tesle, a po majci Slovenac s Bleda. Hrvatica sam koja igra za Francusku. Jesam, dakle, i Slovenka po korijenima, ali ne znam govoriti slovenski.

Kakav ste osjećaj nosili u duši igrajući za Francusku protiv Hrvatske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo?

PEZELJ: Osjećaj je čudan, jer svira »Lijepa naša«, i duboko ju osjećam. No, kad počne utakmica, športski je htjeti pobijediti za svoju ekipu.

Hrvatski jezik govorite besprijekorno.

PEZELJ: Hrvatski je moj materinski jezik. Uostalom, najprije sam progovorila i naučila hrvatski, a tek kasnije francuski jezik. Moguće je da ne sanjam ili ne brojim na hrvatskom, no svakodnevno ga govorim s roditeljima, rodbinom, prijateljima. Znam, hrvatski jezik govorim kao da sam išla u hrvatsku školu. Čitala sam jedan hrvatski časopis za žene kada sam bila mlađa, i uz baku Anku proširila sam znanje materinskoga jezika. Svake godine dolazim tijekom ljetnih i božićnih praznika te provodim vrijeme kod svojih baka.

Što smatrate najvećom vrjednotom?

PEZELJ: Obiteljsko zajedništvo najveća je vrjednota, neprocjenjivo je provoditi vrijeme s najdražima, obići o Božiću i ljetu svoje bake Anku i Maricu. Blagdani su za mene prije svega obitelj.

Kako ste se priviknuli na život u Nancyju, u kojem živite i igrate od početka srednjoškolskoga obrazovanja?

PEZELJ: Hladnije je vrijeme u odnosu na Azurnu obalu. U siječnju su nastavljene utakmice u drugom dijelu sezone prve lige francuskoga prvenstva. Nancy, po veličini grad poput Splita, udaljen je tri sata vožnje od Pariza, i sat vremena od Strasbourga. Trenutačno smo sedme od dvanaest klubova na ljestvici.
Nema posebnih ambicija. Najmlađa sam u ekipi, zajedno sa svojom cimericom koja je također nedavno postala devetnaestogodišnjakinja.

Jeste li očekivali poziv u francusku seniorsku reprezentaciju, iako ste prošli sve selekcije od trinaeste godine?

PEZELJ: Nisam očekivala da će se poziv u francusku reprezentaciju dogoditi tako brzo. Sretna sam jer sam najmlađa, još ne vjerujem da se ovo meni događa. Prije sam igrala drugu francusku ligu, tim je iznenađenje veće. Francuska gradi žensku odbojkašku reprezentaciju ususret Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine. Tada ću imati 25 godina. Oni uzimaju mlade igračice kako bi za šest godina u francuskoj prijestolnici reprezentacija bila što kompetitivnija.

Planirate li sve podrediti Olimpijskim igrama?

PEZELJ: Da, nastup na OI najveći je san, uz puno rada i sreće. Sam je nastup dovoljan. Dva­naest je eki­pa na Igrama, a toliko je odbojka­ši­ca i odbojkaša na svijetu. U francuskoj reprezentaciji nas je četrnaest igračica koje ćemo biti na popisu za Igre. Nakon toga sna voljela bih zaigrati odbojku u dobrom talijanskom ili turskom klubu, jer je ipak riječ o najjačim ligama.

Kako izgleda tipičan dan francuske reprezentativke u odbojci, uz to i školarke?

PEZELJ: Svakodnevno se budim u sedam sati. Nakon škole trčim na trening, koji navečer traje do 20.30 sati. Potom slijedi vrijeme učenja, odmor i tako svaki dan ispočetka. Izgradila sam i brojna prijateljstva u Francuskoj.

Planirate li blisku obrazovnu budućnost?

PEZELJ: Nakon srednje škole namjeravam studirati, zanimaju me turizam, marketing i povijest. Da, povijest, ne zamišljam sebe kao profesoricu povijesti, više kao turističkoga vodiča, da povežem ljubav prema povijesti i turizam.

Što volite osim odbojke?

PEZELJ: Volim svih pet dijelova filma »Sam u kući«, pop-glazbu, volim pjesme Miše Kovača, a onako u zezanciji – popularni su i narodnjaci.

Bakine priče iz Domovinskoga rata
Možete li podijeliti svoja razmišljanja o Vukovaru?
PEZELJ: Posljednji put u Vukovaru sam bila prije pet godina. Baka Anka mi često priča priče iz Domovinskoga rata, i svjesna sam svih činjenica. Ona je tek nakon pada grada uspjela izići iz Vukovara. S druge strane, mlađi su naraštaji neopterećeniji, prijateljice su mi pojedine srpske igračice. Kad u Srbiji kažem da sam Hrvatica – mnogi to poštuju. Rođena sam nakon mirne reintegracije, no znam što se dogodilo i nije lako oprostiti. Ipak, u Francuskoj smo posvećeni poslu i obvezama.

IZVORPrilika br. 2/2018.
Prethodni članakMOŽE LI SE ČOVJEK SPASITI SVOJIM DJELIMA? Krist donosi spasenje od suda
Sljedeći članakKAKO SE SUOČITI S RAKOM? Za borbu s rakom potrebno se i psihološki pripremiti