BRITANSKI POVJESNIČAR ROBIN HARRIS: Moja je knjiga odgovor na laži i nepravedne napade na bl. Stepinca

Izlaganje dr. Robina Harrisa na predstavljanju knjige »Stepinac - His life and times«

Snimio: B. Čović | »Kanonizacija bi bila definitivan i konačan odgovor Crkve na napade i laži«, istaknuo je dr. Harris
»Danas postoje dva temeljna problema istine o Stepincu. Prvi je što ima još ljudi koji ne znaju sve relevantne činjenice jer ih nije bilo moguće saznati zbog komunističke propagande. Sam je Stepinac zvao komunizam mendacium incarnatum, tj. utjelovljena laž. U rasvjetljavanju toga problema postoji rješenje. U tome može pomoći i moja knjiga. Drugi je problem što istina nije ugodna, što je stara laž ugodnija i politički korisnija.«

Na predstavljanju knjige »Stepinac – His life and times« (»Stepinac – njegov život i doba«), prve cjelovite biografije o životu i vremenu bl. Alojzija Stepinca na engleskom jeziku (koja je u međuvremenu izišla i na hrvatskome jeziku u izudanju »Školske knjige«), održanom u jesen na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, autor dr. Robin Harris održao je zapaženo izlaganje, koje objavljujemo u glavnini. Nakon uvodnih kurtoaznih pozdrava i zahvala dr. Harris je nastavio:

»Cilj je moje knjige od početka bio jasan – istražiti, razumjeti i opisati istinu. U nekim drugim predmetima takvo bi opažanje bilo klišej ili puka fraza, međutim ne i kada je u pitanju blaženi Alojzije Stepinac.

Odgovor na laži i nepravedne napade

Odlučio sam prije nekoliko godina napisati knjigu o Stepincu. Ali, uvijek je bila neka druga zadaća koja se nametnula kao važnija, hitnija, kao što je, primjerice, zarađivanje za kruh svagdašnji. Moji su me hrvatski prijatelji u Engleskoj Krsto Cviić i Branko Franolić nagovarali, ali sam tek poslije njihove smrti počeo smišljati pravi plan. U tom trenutku nisam još ništa znao o situaciji s kanonizacijom. Stepinac je već bio proglašen blaženim, i to je bilo sve. Tada mi je netko govorio o riječima kardinala Amata sugerirajući da je drugo čudo već provjereno i da će kanonizacija uskoro uslijediti. Bio sam vrlo sretan, i kao vjernik i kao Stepinčev štovatelj. Kao autor sam bio malo manje sretan. Moram vam priznati da sam kao osoba borbena temperamenta, koja je dugi niz godina radila za jednu veliku ženu iznimne snage, svoju knjigu vidio kao odgovor na laži i nepravedne napade na kardinala Stepinca.

»Općenito nema nedostatka informacija. Postoji samo trajni nedostatak želje čitati ih. Stepinčev život bio je predmet najdetaljnijih studija, i to upravo zbog zlonamjernih optužba protiv njega − od montiranoga procesa pa sve do danas.«

Ističem, međutim, da je za mene kao povjesničara uvijek istina – dakle točnost i objektivnost – najvažnija. Nisam znao hoću li pronaći nešto neugodno o Stepincu. Svaki čovjek ima mane i slabosti. Ali sa Stepincem to nije problem – što ga više upoznaješ, više ga cijeniš.

U svakom slučaju, razumio sam da bi s kanonizacijom narav moje knjige bila drugačija. Kanonizacija bi bila definitivan i konačan odgovor Crkve na napade i laži. Cilj bi knjige u takvoj situaciji bio više raspraviti o vremenu Stepinčeva života, a manje o starim optužbama o tome kako je nemoralni zločinac.

Općenito nema nedostatka informacija

To mirno razdoblje, međutim, nije dugo trajalo jer sam vrlo brzo saznao da je iznenada i bez presedana Sveti Otac prihvatio zahtjev Srpske pravoslavne Crkve da se kanonizacija Stepinca odgodi kako bi jedna mješovita komisija pravoslavnih i katoličkih stručnjaka istražila povijesna pitanja o njemu.

Nadam se da će želja Svetoga Otca za boljim ekumenskim odnosima biti ispunjena. Sigurno je da je na ovom području nesnošljivost među narodima i vjerama još uvijek jaka. Gotovo svakodnevno možemo svjedočiti crnim legendama, bizarnim mitovima i glupim pretjerivanjima u nekim političkim govorima. Bolje razumijevanje povijesne stvarnosti kao korak prema oproštenju nešto je što svaki razuman čovjek mora poželjeti.

Ako netko misli da ima novih utemeljenih činjenica o Stepincu osobno, želim istaknuti da − nema. Zasigurno još ima tajnih i nedostupnih informacija o Stepinčevu slučaju, ali te informacije, bila one u Beogradu ili u Zagrebu, u državnim i privatnim (i partijskim) arhivima, mogu samo rasvijetliti djela Stepinčevih progonitelja. Tko su bili ti koji su organizirali montirani proces? Tko su bili ti koji su kontrolirali Stepinčev život u zatvoru i u kućnom pritvoru? Možda i tko su ti koji su planirali njegovu smrt? Sve su to važna i neodgovorena pitanja, ali za drugu vrstu komisije.

Općenito, međutim, nema nedostatka informacija. Postoji samo trajni nedostatak želje čitati ih. Stepinčev život bio je predmet najdetaljnijih studija, i to upravo zbog zlonamjernih optužaba protiv njega − od montiranoga procesa pa sve do danas. Za svoju knjigu sam, naravno, rabio dostupne materijale. Zahvaljujući radu postulatora, većina je materijala tijekom godina već izdana te dobro, čisto i profesionalno uređena.

Službena izdanja iskrivljena i okrnjena

Prije pada komunizma za povjesničare je bila drugačija situacija. Službena izdanja, kao, primjerice, knjiga ‘Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini’, navodno uređeni transkript procesa, iskrivljena je. Iz nje su isključeni Stepinčevi govori, govori njegovih odvjetnika, svjedočenja svjedoka za obranu, i što je posebice neugodno za tužitelja, svjedočenja optužbe, ali i neki Stepinčevi odgovori na postavljena mu pitanja. Slično je i s takozvanom knjigom ‘Tajni dokumenti – o odnosima Vatikana i ustaške NDH’ od 1952., u vrijeme prekida diplomatskih odnosa nakon imenovanja Stepinca kardinalom.

Iz tog razdoblja kao važna djela mogu istaknuti djelo ‘Stepinac mu je ime‘ Vinka Nikolića, biografiju fra Aleksa Benigara, brojne korisne zbirke dokumenata, kao i djelo Richarda Patteeja na engleskom jeziku te velečasnoga Theodora Dragouna na francuskom jeziku. Na francuskom jeziku također ne smijemo zaboraviti knjigu patra Vladimira Horvata (napisanu pod pseudonimom M. Landercy) ‘Le cardinal Stepinac – martyr des droits de l homme’. Malo prije pada komunizma u Jugoslaviji izdana je ozbiljna, iako kritična knjiga o Stepincu autorice Stelle Alexander, ‘The Triple Myth’.

Još ima problema glede dostupnosti arhiva

Također, ne smijemo zaboraviti 12 vatikanskih svezaka – ‘Actes et documents du Saint Siege pendant la seconde guerre mondiale’. Iznenađen sam da unatoč velikomu broju dokumenata izdanih u Rimu još uvijek možemo čuti da je tajni, i još uvijek zatvoren arhiv Vatikana, pun mračnih stvari o ulozi pape Pija XII., Stepinca i drugih. Bilo bi jako dobro da se arhiv nakon rada ove komisije otvori i bude dostupan istraživačima koji jedino mogu relevantno zaključiti temu o Stepincu. Međutim, ono što je svima jasno jest da je papa, jednako kao i Stepinac, bio uvijek odlučan protiv svih nasilnih prijelaza (takozvanih prekrštavanja) i da se protivio svakomu progonu srpskih pravoslavaca. Stepinac je u tom svom stajalištu uvijek imao čvrstu potporu pape i cijeloga Vatikana.

U ovoj knjizi na 30 stranica možete čitati o Stepinčevu angažmanu u pomaganju ustaškim i njemačkim žrtvama. To je tek kratak opis stvarnih događanja i stvarnoga trenutka. Tek kratak opis stvarnosti. Primjerice, godine 1946. Kaptol je poslao sudu materijale (koji su sada u Udbinu ‘Dosjeu Stepinac’) s više od 200 stranica imena Židova i Srba za koje je Stepinac intervenirao.

Od pada komunizma pa do danas, iako ima još problema glede dostupnosti nekih arhiva, situacija s izvorima o Stepincu promijenjena je. Tako nam je, primjerice, dostupan sadržaj četiriju kutija koje je skupila UDBA pod naslovom ‘Dosje Stepinac’. Dostupan nam je i jedan od najvažnijih izvora o Stepincu, a to je Dnevnik velečasnoga Josipa Vranekovića, župnika u Krašiću, vjernoga prijatelja, diskretnoga štovatelja i hrabroga Stepinčeva branitelja. Proučivši te izvore, možemo sasvim utemeljeno reći da je Stepinac na kraju suđenja opravdano rekao: ‘Ja kažem javno pred svom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu.’

 

Ponekad je imao previše povjerenja
U mojoj knjizi ima puno dokaza o Stepinčevu stajalištu prema vladama i njihovim ideologijama. Ono što vidimo jest pošten, razuman čovjeka, koji živi u uvjetima koje ne može kontrolirati. Vidimo čovjeka koji ima jak osjećaj moralne dužnosti. Ponajviše, vidimo u svakom trenutku lojalnoga, hrabroga, domoljubnoga, hrvatskoga katoličkoga kršćanina. Stepinac nije komplicirana osoba. Njegova mišljenja nisu jako rafinirana. On je iskren, neposredan kao rođeni seljak, ali dobro obrazovan seljak. On je, naravno, skroman, ali svjestan dostojanstva svoje duhovne uloge. On je nervozan, ali bez straha u krizi. Je li imao slabosti? Mislim da je imao jednu, iako se s time možda mnogi ne bi složili. Vjerujem da je ponekad imao previše povjerenja, posebice prema drugim Hrvatima. On je, primjerice, mislio da je Pavelić bio iskren katolik. Nadbiskup ga je pitao, što saznajemo iz Vranekovićeva dnevnika, je li odgovoran za atentat na kralja Aleksandra. Pavelić, koji je u srcu uvijek bio terorist, lagao je. Međutim, ako je to Stepinčevo povjerenje bilo pogrješno – mislim politički – pogrješka je to jednoga svetca, ako to tako mogu reći, koji nije samo čitao, nego je i djelovao prema Poslanici Korinćanima (poglavlje 13.), koji ‘sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi’.
Pomagao je ustaškim i njemačkim žrtvama

U ovoj knjizi na 30 stranica možete čitati o Stepinčevu angažmanu u pomaganju ustaškim i njemačkim žrtvama. To je tek kratak opis stvarnih događanja i stvarnoga trenutka. Tek kratak opis stvarnosti. Primjerice, godine 1946. Kaptol je poslao sudu materijale (koji su sada u Udbinu ‘Dosjeu Stepinac’) s više od 200 stranica imena Židova i Srba za koje je Stepinac intervenirao.

Možda najveći primjer Stepinčeve intervencije – i uopće najuspješniji – bio je onaj za djecu partizana, većinom Srba, poslije bitke na Kozari 1942. S Karitasom i s časnim sestrama, uz pomoć brojnih hrvatskih katoličkih obitelji, Stepinac je spasio oko 7000 djece. Komunisti su za to znali za vrijeme suđenja Stepincu. Ali sve je bilo, kao i sve ostalo o Stepinčevim dobrotvornim akcijama tijekom rata, zatajeno, zataškano, skriveno.

Zanimljivo je da u montiranom procesu tužitelj nije govorio o Židovima, ali jest, i to gotovo ekskluzivno, o Srbima. Nije to beznačajno. Svi su znali o dobrim odnosima Stepinca sa židovskom zajednicom i, posebno, s glavnim zagrebačkim rabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom. Stepinac je opetovano intervenirao za progonjene Židove, i na kraju za samog Freibergera. Nadbiskup je ponudio, kao što znamo iz knjige Esther Gitman, uzeti rabina i njegovu obitelju pod svoju zaštitu u Dvoru. Freiberger se, međutim, odlučio za deportaciju u Auschwitz zajedno s drugim Židovima.

Suđenje Stepincu – i smirivanje Srba

Jasno je da je jedan od ciljeva Stepinčeva suđenja u rujnu i listopadu 1946. bio smiriti srpske osjećaje vezane uz montirani proces i smaknuće Draže Mihailovića u ljeto te godine. Isticanje umiješanosti katoličkoga klera u zločine protiv Srba imalo je još jednu korist. Komunisti u Beogradu znali su da je većina stanovništva Jugoslavije bila izrazito kršćanska. Kao što je rekao Stepinac za vrijeme procesa, pravoslavci bi bili jednako povrijeđeni kao i on huljenjem protiv Blažene Djevice Marije, koje se našlo u novim službenim školskim knjigama. Naravno, kada bi Partija uspjela podgrijati mržnju između vjerskih zajednica, tada bi bilo moguće spriječiti solidarnost vjernika protiv njihove komunističke ideologije.

Nažalost, usprkos svim dokazima da su Stepinac i Biskupska konferencija, uz potporu Svete Stolice, bili protiv ‘prekrštavanja’ Srba – otrov o njihovoj ulozi postaje ‘dogmom’ bivše Jugoslavije.

O drugoj optužbi – da Stepinac nije javno kritizirao progon žrtava ustaša – mogu samo reći da je apsurdna. Dostupne su nam Stepinčeve propovijedi. Stepinac u njima ne govori kao neki današnji političar koji sjedi sigurno zavaljen u nekom udobnom uredu u Washingtonu i koji denuncira zlodjela nekoga udaljenoga diktatora. Propovijedi su to i govori jednoga nadbiskupa u ratnim okolnostima, u okolnostima krvavoga kaosa i velike opasnosti – opasnosti ne samo za njega, nego za sve ljude. Iako neki stručnjaci kritiziraju stil i fraze tih govora, znamo da za ondašnje ljude njihovo značenje i cilj nisu bili isti kao danas.

Intervenirao za sve ljude bez obzira na njihovu vjeru

Gotovo svi ljudi u Zagrebu znali su za to. Čak su partizani u šumi ‘kopirali’ i čitali Stepinčeve propovijedi pune osuda rasizma, progona Židova, stradanja nevinih ljudi, uzimanja i ubijanja zarobljenika i slično. No njegove javne akcije bile su ograničene. Bio je nadbiskup i kao takav odgovoran za katolike ili pak one koji su s katolikom/katolikinjom bili u braku. Međutim, isto je tako neslužbeno i uporno intervenirao za sve ljude bez obzira na njihovu vjeru.

Konačno, mogu zaključiti da danas postoje dva temeljna problema istine o Stepincu. Prvi je što ima još ljudi koji ne znaju sve relevantne činjenice jer ih nije bilo moguće saznati zbog komunističke propagande. Sam je Stepinac zvao komunizam mendacium incarnatum, tj. utjelovljena laž. U rasvjetljavanju toga problema postoji rješenje. U tome može pomoći i moja knjiga. Drugi je problem što istina nije ugodna, što je stara laž ugodnija i politički korisnija. Za to, nažalost, nemam rješenja, vjerojatno ga nema ni itko drugi. Ali, tako je to u životu – uvijek postoji neki problem koji je nerješiv.«

IZVORGlas Koncila br. 1/2017.
Prethodni članakOD DRVENE DO ZIDANE KAPELE Jurjevska crkvica obnovljena pod nadzorom restauratora
Sljedeći članakIZOSTALA FINANCIJSKA PISMENOST Kako do skladnog upravljanja kućnim budžetom?