Umjetničko djelo ima sadržaj i formu. Čak i kada umjetnik ne želi ništa poručiti, kao što to nije htio poljski slikar Zdzisław Beksiński, djelo ipak nešto poručuje. Kada se neko djelo proglašava nekvalitetnim, najčešće to nije zbog slabosti umijeća, nego jer poruka ne odgovara svjetonazoru onoga koji komentira. Formalna kvaliteta djela neovisna je o poruci; djelo s dobrom porukom može biti loše načinjeno. Znala je to Sida Košutić, a znao je to i Krleža; iako je kao predsjednik Suda časti Društva književnika Hrvatske izbacio iz društva mnoge pisce, spriječio je izbacivanje Side Košutić riječima: »Pustite beštiju, dobro piše.«
Godine 1935. u »Katoličkom listu« književnik Petar Grgec postavio je pitanje o naravi kršćanski nadahnute književnosti te je u knjizi »Na goru Gospodnju« predstavio rezultate ankete. Grgec i književni teoretičar Ljubomir Maraković smatrali su da u književnom djelu treba uskladiti estetiku i etiku, dovesti to dvoje u jedinstvo, ali oštro lučiti jedno od drugoga. Za neke je katoličke kulturne radnike to bilo previše moderno, primjerice za svećenika Matiju Manjarića. Sida Košutić tom se prilikom ovako izjasnila: »Ne znam tko bi mogao odgovoriti na pitanje: što je umjetnost? Njen bitak može se tek opisivati, jer su svojstva umjetnosti božanskog podrijetla i božanske naravi. Njeni su zakoni vječni i suvereni, njene dimenzije sveobuhvatne. One povezuju vječito s prolaznim, tražeći u prolaznome vječno… Tako je pojava njenih tvorevina pojava istinitoga, lijepoga i dobroga.« Smatrala je da idejna tendencija djela ne jamči umjetničku kvalitetu, ali je nužno da djelo bude estetski kvalitetno, kako bi prenijelo poruku. »Tendencija nije jamstvo da je djelo na umjetničkoj visini. Znači li to da umjetničko djelo uopće nema tendencije? Nipošto. No ona je tu imanentna, ona se rađa, kad i istina«, rekla je u spomenutoj anketi.
U filozofiji sv. Tome Akvinskoga transcendentali su najopćenitiji načini poimanja bića: ono je jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), a kasniji skolastički mislioci pridodaju mu i lijepo (pulchrum). Priroda zrcali ljepotu, dobrotu i mudrost Boga Stvoritelja. U horizontu Tomine misli u cjelokupnu prirodu upisane su svrhe iz uma Boga »umjetnika« (artifex). Na tragu takva razumijevanja umjetnosti za Sidu Košutić umjetničko je djelo mjesto otkrivanja istine stvari. No da bi se to otkrivanje dogodilo, potrebno je sadržaj zaodjenuti prikladnom formom, ljepotom. Stoga je bila obožavateljica ljepote kojom se istina zaodijeva. Umjetnici su »dobri samotnici koji bol istine krune ljepotom«, napisala je. U pjesmi »Pred tobom, Gospodine« lirska junakinja govori Bogu: »Pozvao si nas u dom ljepota svojih. Došli smo, željni da vidimo što ti imaš pa da si svatko nešto ponese od Tvog blaga.« Pjesnik je vjesnik ljepote, onaj koji vidi bît stvari, ono što je tuđim očima skriveno (Posvetnici svijeta). On je beskućnik; u odnosu na ljepotu, pjesnikinja je praznoruka – ona je slijedi baš zato što joj ova stalno izmiče, poručuje pjesma »Kao ptica«. Prema njezinu shvaćanju, odgovornost pjesnika sastoji se, osim u vjernosti ljepoti, i u opsluživanju Božje istine i promicanju dostojanstva malenih.
»A ipak je moje svjedočanstvo – Život, onaj isti život, koji i sad napolju diše. Ja sam mu bila uslužna kolijevka, on moj brodar na pučini. (…)
Pođi sretno putem božanske miline. / Izvršivši dužnost ti ćeš čuti jeku same vječnosti«, napisala je u pjesmama »Oproštaj pjesnika« i »Solsticij srca«.
Pjesnik, dakle, slijedi svoju zvijezdu i pronosi suze bezimenih, ali držeći se visokih formalnih zahtjeva estetike.
Sidu Košutić svrstavali su u katoličke književnice, oduzimajući joj time nakon 1946. pravo na nepristrano vrjednovanje i sudjelovanje u javnom kulturnom životu. Ona je, međutim, bila strogo protiv podjele književnosti na »katoličku« i neku koja to ne bi bila. U »Hrvatskoj prosvjeti« 1935. napisala je: »Stoga ne bih rekla da uopće postoji katolička književnost, već postoje samo književnici koji su katolici. Kad bi bilo drugačije, značilo bi da je književnost koju zovemo katoličkom određena samo za katolike.« Odbacivala je bilo kakvo etiketiranje i svođenje vrijednosti umjetničkoga djela na svjetonazor autora.
U intervjuu za časopis »Nedjelja« iz 1942., u rubrici »Zapisci«, dodatno je obrazložila svoje stajalište: »Draga gospodo, ponajprije ja nisam katolička književnica. Samo sam književnica, koja sam inače po svome uvjerenju katolikinja. Neka Vas to ne zbuni. Nesretni socijalni život natjerao je ljude u razne pregrade i svaka je grupa nalijepila na svoju pregradu natpis, po kojemu se razlikuje od druge grupe, s drugim natpisom. Pogledate li te ljude malo izbliza, vidjet ćete, da među njima nema one velike razlike, koju biste očekivali prema natpisu. Kako to? Jednostavno s razloga, što ljudska duša ne stane u kalup i po svojim svojstvima nosi bratstvo s ostalima, bili joj ovi poćudni ili ne.«
U istom tekstu progovara i protiv klerikalizma, koji definira kao »tjeranje obrta u vlastitu korist, sve pod zaštitom katoličevanja«. S druge strane istaknula je da »biti doista katolik, to je teško, to je naporno, a često puta znači dati se raspinjati, šutke i nijemo«. »Mnogi obavljaju vanjske dužnosti katolika, da bi se komotnije mogli opravdati pred svojom savješću, i ti ljudi se na prepreden način ponose svojim krepostima, dok ih drugima zlobno oduzimaju.«
Kao što u posljednje vrijeme ističe teatrologinja Sanja Nikčević, nakon Drugoga svjetskoga rata sekularističko-ateistički svjetonazor ispražnjava umjetnost od vrijednosti i »čisti« kanon od svetoga; rezultat je mračna umjetnost bez sadržaja, koja ništa ne afirmira, umjetnost »bez uskrsnuća«.
Dramu »K svitanju« Sida Košutić objavila je 1927., kao jedan od prvih svojih tekstova. Kornelija Kuvač Levačić, temeljito je raščlanivši, pronalazi u njoj obilježja ekspresionizma i intenzivne komunikacije s biblijskom Pjesmom nad pjesmama. Prema Ivici Matičeviću, promjena i preobražaj ključna su obilježja ekspresionizma; ta promjena mora biti dvojaka, estetička i humanistička. Prva se odnosi na jezik i književnu strukturu novoga viđenja čovjeka i svijeta, a druga teži za duhovnom obnovom čovječanstva nakon užasa Prvoga svjetskoga rata. Tema drame »K svitanju« zapravo je bogotraženje, jedna od najmilijih književnih opsesija Side Košutić. Na doslovnoj razini djevojka Zinija zaljubljuje se u Vrtlara te zbog toga ulazi u sukob s bogatim ocem koji je materijalist i nasilnik. On je zatvara u tamnicu i nastoji podmititi nakitom, no ona se ne priklanja njegovoj volji, nego se oslobađa iz »zlatnoga kaveza« i pronalazi nov identitet u ljubavi. Radi se o mističnoj alegoriji: Zinija je duša, Vrt je Bog, a Vrtlar je Krist, ujedno Zaručnik iz Pjesme nad pjesmama. Otac predstavlja sve navezanosti i zle sklonosti od kojih se duša patnjom pročišćuje, da bi se na kraju sjedinila s Bogom. Prema biblijskoj teologiji, Adam je obrađivao edenski vrt, a Krist je novi Adam. U drami se pojavljuje zanimljiv lirski umetak – »Ples leptira« gdje pet leptira pleše. Dublje čitanje Kornelije Kuvač Levačić otkriva aluziju na pet rana Kristovih. Leptir je simbol duše bez tjelesnoga omotača, kao što je i biće preobražaja. Leptir koji izlazi iz kukuljice simbol je uskrsnuća.
»U čitavom tekstu leptiri, cvijeće i pelud nose izrazitu duhovnu simboliku te su, kao božanski glasnici, u funkciji pomoćnika Zinijina nutarnjeg razvoja i izlaska iz uloge objekta u domu (sustavu vrijednosti) svojega oca«, napisala je Kornelija Kuvač Levačić u monografiji iz 2021.
Lik mističnoga Vrtlara moguće je povezati i s Novim zavjetom: nakon uskrsnuća Marija Magdalena nije prepoznala Isusa, nego je mislila da je vrtlar.
Kao što trpljenje zamagljuje smisao života i mogućnost uskrsnuća, tako tajanstveni stihovi drame »K svitanju« na prvi pogled skrivaju njezino pravo značenje. Kao što umjetnost govori na prvu nerazumljivim simbolima, tako se u njoj otkriva dublja istina stvarnosti. U drami »K svitanju« protagonistkinja Zinija želi se osloboditi navezanosti na sve materijalno i smrtno: »Kako bih rado ostavila oca i odmor našla u / neviđenoj bašči!« Vrt i Zinijina tamnica ograđeni su visokom ogradom te su slika odvojenosti raja i pakla, slobode i zarobljenosti. Zinija je postala toga svjesna i pobunila se. Na kraju ljubav pobjeđuje, nakon patnje život trijumfira nad smrću. Pa iako uskrsnuće iz tamnice izgleda daleko, ono je stvarno i izvjesno.
»Podnevno je sunce najtoplije nama, nu ono je / jednako kad ga mi ne vidimo«, napisala je Sida Košutić u istoj drami.
Prema filozofu Hansu Gadameru, smisao je umjetnosti »zatvoriti bezdan između idealnoga i zbiljskoga«. Bit lijepoga u tome je da se u neredu zbilje susretne ono istinito. U djelima Side Košutić likovi sazrijevaju te im materijalno tijelo postaje kontemplativnim. Kroz traume koje opisuje – obiteljsko zlostavljanje, siromaštvo u radničkim predgrađima, bolest, posljedice rata – Bog duhovno preobražava i uzvisuje poniženoga čovjeka. Književni tekst izraz je takve preobrazbe.
Sida Košutić, 1942.
