RUGANJE U (NE)MOĆI Religija i staljinizam imaju mnogo toga zajedničkoga!?

I Miljenko Stančić odazvao se zovu Partije u ruganju Katoličkoj Crkvi
Nizanka donosi tekstove o Katoličkoj Crkvi objavljene u tjedniku Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske »Naprijed« od 1949. do 1954. Iz njih je vidljivo da jugoslavenski/hrvatski komunisti, unatoč silnim međunarodnim i unutarnjim političkim i gospodarskim problemima s kojima su u to doba bili suočeni, nisu odustali od općenito negativnoga odnosa prema katolištvu.

Imenovanje zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom 29. studenoga 1952. očito je jako boljelo jugoslavenske/hrvatske komuniste, pa su svoj gnjev često iskazivali prokušanom novinskom metodom – karikaturom. Tako je jedna od njih u br. od 12. prosinca 1952. naslovljena: »Papiri su u redu preuzvišeni«, a prikazuje kiosk na kojem piše »Izdavanje kardinalskih titula« te biskupa koji nosi nekakav dokument na kojemu je istaknuto slovo »U«. Njemu se obraća djelatnik iz kioska riječima: »Ah, preuzvišeni, vi ste od ove petnaestorice s najboljom svjedodžbama!« U istom je broju objavljen i »ozbiljniji« članak Živka Vnuka, nekadašnjega glavnoga urednika »Vjesnika« i, za mnoge očekivano, u samostalnoj Hrvatskoj dobitnika nagrade Hrvatskoga novinarskoga društva: »Religiozno u birokratizmu«, u kojem »znanstveno« dokazuje kako religija i staljinizam imaju mnogo toga zajedničkoga, te su podjednako neprihvatljivi naprednim jugoslavenskim snagama. Tako je istaknuti hrvatski novinar u doba još uvijek žestokoga sukoba dvojice diktatora, jugoslavenskoga Tita i sovjetskoga Staljina, jednim udarcem »poklopio« onodobna dva velika neprijatelja jugoslavenskih komunista: Vatikan i Sovjetski Savez.

»Znal se moliti bogu kaj bole bi kral«

Samo nekoliko dana kasnije, 17. prosinca 1952., Jugoslavija prekida diplomatske odnose s Vatikanom. Povod je bio Stepinčevo imenovanje kardinalom, ali se ne smije zaboraviti ni odluka Biskupske konferencije tih mjeseci da se na preporuku Svete Stolice zabrane svećenička udruženja, svojevrsna »kukavička jaja« podmetnuta katoličkomu kleru, na što se u broju od 26. prosinca osvrnuo Hrvoje Šarinić: »Nema sumnje da sa pod utjecajem Vatikana danas još nalaze izvjesni dosta važni politički krugovi u mnogim zemljama na Zapadu i da će kod njih prekid odnosa s Vatikanom izazvati reakciju… Nasuprot, široko javno mišljenje u svijetu, prekid odnosa vidi samo kao praktičan primjer dosljednosti i principijelnosti Jugoslavije.«

Prvi broj tjednika »Naprijed« u g. 1953. »obogaćen« je novim karikaturama, i to onima Miljenka Stančića, s popratnim tekstom Vladimira Velčića na kajkavskom narječju pod zajedničkim nazivom »Sandikova kalvarija« i podnaslovom: »Pes je pes i kaj si moreš!«

Isti broj donosi i vrlo opširan tekst Vinka Cecića »Sillabus«. Riječ je o enciklici pape Pija IX. »Quanta cura« i njezinu dodatku »Sillabus« od 8. prosinca 1864. u kojem je osudio liberalizam, naturalizam i indiferentizam. Uz taj članak je i karikatura s tekstom: »Preuzvišeni, od naše nezavisne ostaje ipak nešto – jedan kardinal i jedan svetac.«

Odmah već u prvom broju sljedeće godine – 1953. »Naprijed« je čitateljima potvrdio svoju stalnu opredijeljenost u borbi protiv reakcionarnoga katolištva. U broju od 4. siječnja donosi vijest o povišenoj kazni kanoniku Grundleru, uredniku glasnika »Gore srca«, koji je prvotno bio osuđen na sedam mjeseci strogoga zatvora. On se žalio na tu kaznu, ali se na nju žalio i javni tužilac, pa je nova kazna bila očekivana – godina i šest mjeseci strogoga zatvora. Autor u nastavku opravdava sudsku odluku činjenicom da je kanonik Grundler bio osuđivan i ranije te da je objavio članak u kojem je ustvrdio da »naše škole odgajaju generacije mladih zločinaca i društveno opasnih osoba«. Jasno, izvorni inkriminirajući tekst nije citiran, nego je dana tek njegova interpretacija.

Isti je broj »obogaćen« novim karikaturama, i to onima Miljenka Stančića, s popratnim tekstom Vladimira Velčića na kajkavskom narječju pod zajedničkim nazivom »Sandikova kalvarija« i podnaslovom: »Pes je pes i kaj si moreš!« Nije zgorega spomenuti da je Stančić, istaknuti hrvatski slikar i grafičar, rođen u Varaždinu 1926., a preminuo u Zagrebu 1977. Imao je brojne izložbe u onodobnoj Jugoslaviji i bio je i profesor na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Jedan od najljepših varaždinskih trgova danas nosi njegovo ime. Glavni je lik Sandik (izmišljen ili stvaran?) »vušlivec, ustaša-fuj«, koji je pobjegao iz groba te se nakon niza godina ponovno druži sa svećenicima: »Frajer se Sandi dobro znal moliti bogu kaj bole bi kral.« Sandik dolazi i na zbor birača, tamo je pokušao agitirati, ali je prepoznat kao narodni neprijatelj i najuren sa zbora.

Od tri hrvatska kardinala, »najgori Stepinac«

Broj od 11. siječnja 1953. donosi tekst Vinka Cecića: »Crkva to sam ja« o tome kako je 18. prosinca 1869. na »dvadesetom posljednjem ekumenskom koncilu… papa proglasio sebe nepogrešivim«. Već je iz prve rečenice jasno da autor nema previše pojma o temi koju obrađuje jer je Prvi vatikanski koncil otvoren 8. prosinca 1869., na kojemu je proglašena dogma o papinoj nezabludivosti (nepogrješivosti) 18. srpnja 1870. dogmatskom konstitucijom »Pastor aeternus/Vječni pastir«. Autor u tekstu tobože dokazuje da papa ne može biti nepogrješiv, u čemu on nije prvi jer su, tumači, na tom koncilu čak i drugi sudionici iznosili slično mišljenje.

U istom broju tiskan je i članak »Ja ostajem narodni svećenik« o Josipu Pongracu, koji je prema dostupnim podatcima do 1930. bio župnik u Dabru, a potom u Cvitoviću… On je, prema komunističkom tjedniku, povodom imenovanja zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca kardinalom, navodno izjavio da je Vatikan bez sumnje počeo s prljavim radom, ali da on to ne će poduprijeti. Autor članka dalje tvrdi kako mu je senjski biskup (najvjerojatnije je riječ o senjsko-modruškom biskupu dr. Viktoru Buriću) oduzeo administrativne knjige i ključ od crkvene zgrade (nije jasno je li posrijedi župni dvor ili crkva). Pongrac je, prema zabrinutim hrvatskim komunistima, nakon toga počeo prosjačiti, ali su u pomoć priskočile humane »narodne vlasti« te mu dodijelile mjesečnu potporu od 3000 dinara, dok se dekretom ne riješi pitanje njegove mirovine.

Nakon svojevrsne hajke na Vatikan i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj članove uredništva zatekla je iznenađujuća vijest da je njihov voljeni vođa Josip Broz Tito pozvao hrvatske biskupe na razgovor. Naime, Tito je na vlastitu inicijativu zbog prilično loše slike o Jugoslaviji u međunarodnoj javnosti krenuo u taktiku pregovaranja s jugoslavenskim biskupima, ali ignorirajući Vatikan.

Nakon te svojevrsne hajke na Vatikan i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj članove uredništva zatekla je iznenađujuća vijest da je njihov voljeni vođa Josip Broz Tito pozvao hrvatske biskupe na razgovor. Naime, Tito je na vlastitu inicijativu zbog prilično loše slike o Jugoslaviji u međunarodnoj javnosti krenuo u taktiku pregovaranja s jugoslavenskim biskupima, ali ignorirajući Vatikan. Sastanak u kojem, prema svjedočenju biskupa Akšamovića, nije sudjelovao nitko drugi osim Tita i biskupa, održan je 8. siječnja 1953., o čemu je jugoslavensku javnost dva dana kasnije prvi izvijestio »Vjesnik«. Razumije se da je pomalo zbunjenim hrvatskim komunistima trebalo pojasniti njegove korisne razloge, pa je »Naprijed« tu zadaću povjerio Hrvoju Šariniću. On je u broju od 18. siječnja 1953. iznio tvrdnju da je sastanak imao pozitivan odjek u Sloveniji, ali ne i u Hrvatskoj, da je Katolička Crkva u tom trenutku bila pred dilemom – protiv naroda ili s narodom, te da je izvan Jugoslavije sastanak također odjeknuo negativno. Vinko Cecić i u tom je broju nastavio s pisanjem o nepogrješivosti pape. U napisu »Gluhonijemi koncil« smatra da nepogrješiv ne može biti ni koncil ni čovjek, a članak je »urešen« popratnom karikaturom na kojoj svećenik blagoslivlja strojnicom.

S pisanjem protiv Vatikana nastavio je i dr. prof. Ferdo Čulinović, pravnik, povjesničar i akademik (v. GK br. 5/18), koji je u broju od 24. siječnja 1953. objavio tekst: »Tri Rima i naš Jadran«. On podsjeća kako je »Curia Romana« (Rimska kurija) tijekom povijesti imenovala tri kardinala koja su pripadala Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Prvi je bio Juraj Haulik, drugi Josip Mihalović, a treći Alojzije Stepinac. Prvi je, prema autoru, upozoravao na opasnost od pravoslavlja i panslavizma, drugi je vodio protunarodnu politiku, a treći je »najgori među njima«.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 8/2018.
Prethodni članakUZ FENOMEN PARTITOKRACIJE U HRVATSKOJ Kako zaustaviti demografske gubitke?
Sljedeći članakSTO RECEPATA ZA DUGOVJEČNOST I jedan za »najdulji život«!