ČUVARICA GOSPINA ŠTITA SA ZAGREBAČKE SAVICE »Prinosimo naše žrtve za crkvu na Savici«

Lea Bukovec: »Nikad ne mogu odustati od Crkve, doslovno ju prihvaćam kao majku i zaštitnicu«
Lice sa zagrebačke Savice koja je i dalje bez crkve – mlada laikinja Lea Bukovec koja zna od čega je satkan Gospin štit

Lea Bukovec pastoralna je vijećnica župe bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkoj Savici. Medijska je suradnica Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije. U svojoj župi dio je tima ljudi koji se bave društvenim mrežama. Na njoj je posebno Twitter, a povremeno, ako treba, uskoči i oko Instagrama i Facebooka. Usto je i suvoditeljica vjeronaučnih susreta za djecu školskoga uzrasta od 5. do 7. razreda. Pokretačica je molitvene inicijative »Gospin štit« koja okuplja četiri štita po sedam molitelja. Molitve i žrtve u točno određenom danu u tjednu upravljaju na nakanu svetosti svoga župnika Antuna Vukmanića. Oveći župni angažman Lea živi uz podršku svojega supruga Marijana.

Zahvalnost župniku u Zajezdi

Rođena je 16. prosinca 1986. u Zagrebu, kao jedino dijete svojoj majci Vesni Dugandžić i kao najmlađe dijete svojemu otcu Željku Jakopoviću. Odrastala je na relaciji Zagorje – Zagreb, srednju jezičnu gimnaziju završila je u Varaždinu, a u Zagreb se vratila 2005. godine s početkom fakultetskoga obrazovanja na studiju prava. Zaposlena je u jednoj financijskoj ustanovi. Djetinjstvo pamti kao sretno, sebe opisuje kao izrazito živo i zainteresirano dijete koje je voljelo biti prisutno svagdje, a i danas je taj duh ostao u njoj. Obitelj u kojoj je rođena, rekla je, nije bila tradicionalna ni vjernička, ali je bila puna ljubavi, razumijevanja i poticaja. Na vlastito traženje, krštena je s devet godina i iste je godine primila prvu pričest, zahvaljujući tadašnjemu župniku župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi Marijanu Piskaču koji ju je na satovima vjeronauka upoznao s Gospodinom. Njemu zahvaljuje da ju struje svijeta nisu nikad u potpunosti odvele od Crkve jer svu temeljnu vjersku izobrazbu duguje njegovu specifičnomu pastoralu, osobito kad su djeca bila u pitanju. »Naučio me moliti, naučio me disciplini odlazaka na nedjeljnu misu, naučio me odmalena biti prisutna u životu zajednice. To je kasnije bilo od presudne važnosti jer me ta pouka uvijek držala blizu Crkve«, sjeća se Lea svoga prvoga župnika. »Što su mi roditelji, posebno majka, bili u emocionalnom i financijskom smislu, to mi je vlč. Marijan bio u duhovnom životu. I moji roditelji, iako nisu bili aktivni vjernici, u mojim odlascima u crkvu nikada nisu vidjeli ništa problematično i bili su potpora mojim željama.«

»Moje dječje molitve bile su uslišane«

S osam godina ostala je bez otca, preminuo je, pa je teret odgoja pao na majku. Lea naglašava da svojoj majci nikada ne će moći dovoljno zahvaliti na cjeloživotnoj žrtvi koju je podnijela za nju, iako je majka kao majka, nikada to nije tražila. »Sjećam se listopadskih i svibanjskih pobožnosti u našoj župi. Tako sam željela da se moja majka obrati i krene u crkvu«, pripovijeda Lea. »Htjela sam da nauči moliti krunicu da možemo moliti skupa. Negdje sam čula priču o svetoj Moniki, imala sam možda 11, 12 godina. Rekla sam samoj sebi: ako je mogla sveta Monika obratiti svoga sina, mogu ja to probati sa svojom mamom. Koliko sam redovito molila kao dijete, o tome bi se dalo pričati, ali želja srca za njezinim obraćenjem bila je stvarno velika i snažna. Nekoliko godina nakon toga moje dječje molitve bile su uslišane: majka je tijekom moje srednje škole krenula putom obraćenja, primila pričest, a 2008. i sakrament potvrde. Tada sam prvi put spoznala kolika je snaga zagovorne molitve čistoga, djetinjega srca.«

Susret s papom Benediktom – presudan

»Dolaskom na fakultet uslijedilo je malo lutanje, ali disciplina dolazaka na misu nije se prorijedila. Moga većega angažmana tada još nije bilo. Sve do 2011. i dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb. Nakon toga susreta na Trgu bana Jelačića odlučila sam se na veći angažman u svojoj župnoj zajednici. Povezala sam se s mladima u svojoj župi bl. Alojzija Stepinca na Savici. Pjevala sam u zboru mladih, sudjelovala i vodila kao animatorica u vjeronaučnim susretima zajednice mladih, neko kraće vrijeme vodila sam vjeronaučne susrete djece školske dobi. Kako je to bilo vrijeme i određenih društvenih promjena, zajedno smo sudjelovali u raznim inicijativama oko referenduma o braku i promjenama izbornoga sustava. Bilo je to baš vrijeme iskrene zauzetosti za domovinu. Zajednica mladih uvela me u aktivniji župni život, a s vremenom se pretvorila i u zajednicu prijatelja, što smo ostali do danas, zajednicu koja voli onoga drugoga i za njega moli.«

Život u zajednici bez prostora

»Nadaleko je poznato da naša župa na Savici i dalje nema svoju crkvu, a Crkva na Savici izrazito je živa i dinamična. Mnogi ne razumiju našu potrebu za prostorom i zgradom crkve, i pritom želim naglasiti da se zbilja nadam da se radi samo o nerazumijevanju. Život u zajednici bez prostora u najmanju je ruku izazovan. Zato posebno pamtim 2016. godinu kada se vrtjela zadnja priča o izgradnji crkve. Poseban je doživljaj u meni ostavila molitva u parku, na mjestu predviđenom za gradnju crkve, uz svijeće i pjesmu, čitanje Stepinčevih misli, uz prisutnost mnoštva vjernoga puka. Voljela bih da se za naše vjerničke potrebe na svim razinama ima malo više sluha i volje za rješavanje našega pitanja jer su nama najjednostavnije stvari veliki izazovi, od toga kako organizirati akcije Caritasa jer nemamo prostor u kojem bismo mogli skladištiti doniranu pomoć do toga da je naš pastoralni centar preskučen za sve zajednice koje naša župa okuplja. Možemo zahvaliti našemu župniku Antunu Vukmaniću na umijeću organizacije naoko nemogućih stvari. Kada će biti crkva na Savici – ne znam, ali mi i dalje ustrajno za to molimo i prinosimo naše žrtve. Čini se da blaženi Stepinac uvijek prolazi težim putom, kako za vrijeme života tako i sada, desetljećima nakon svoje smrti.«

Vjenčanje u kapeli na Savici

»Udala sam se krajem 2018. godine za Marijana Bukovca, predivna čovjeka. Zagrepčanin je, voditelj projekcije u jednom kinu. Upoznali smo se kao djeca od 20 godina i našu vezu okrunili brakom dosta godina kasnije. Kako je moj duh dosta živ, bilo bi sve moje aktivnosti dosta teško ostvariti da nemam njegovu potporu i zaleđe. Kao najljepšu uspomenu pamtim naše vjenčanje u maloj kapeli na Savici, punu dragih ljudi stisnutih u mali prostor, ali punu blagoslova i molitve.

Nikad ne mogu odustati od Crkve, doslovno ju prihvaćam kao majku i zaštitnicu, zato što ona nikad nije odustala od mene. Svako vrijeme nosi svoje, ali prirodno mi je odvojiti dio svojega vremena za dobro i rast moje župne zajednice. Voljela bih kada bi ljudi općenito vidjeli koliko dobro nosi uzimanje od svojega i darivanje za dobro drugoga. Sve bi to bilo nemoguće bez vjere, a danas sam svjesna da bi bez nje moj život imao potpuno drugačiji smjer i putanju. Zato sam Bogu zahvalna na svakom blagoslovu i vodstvu, a Crkvi na svakoj potpori i utjesi.«

Vjernost, unatoč poruzi i podsmijehu
Angažman laika u našoj domovini zbilja je zadivljujući, ali ne i lak. Laici su pod priličnim napadima modernoga svijeta, gotovo u jednakoj mjeri kao i Crkva sama. Posebno sam to vidjela kod mojih prijatelja župljana u našoj borbi za izgradnju crkve na Savici. Koliko smo zajedno s našim svećenicima bili podvrgnuti podsmijehu i osudi! Ali, pratim taj razvoj u cjelini i od svoga aktivnijega dolaska u Crkvu 2011. mogu reći da su laici vjernici iznijeli velik teret borbe za vjeru i Crkvu. Nisam pesimist jer gledam to konstantno podizanje, posebno mladih ljudi, u borbi za vjeru i Crkvu i to me puni nadom. Iako mi je draga ta aktivnost i zauzetost, volim napomenuti da su u središtu te borbe ipak kler i sveti svećenici, zato treba stalno ponavljati da je potrebno stalno i bez prestanka moliti za svetost naših pastira jer će kroz njihovu svetost još veći broj nas laika jasnije vidjeti svoj put prema Kristu i pronaći svoje mjesto u svojim župnim zajednicama.

IZVORGlas Koncila br. 23/2021.
Prethodni članakNAKON ŠPORTA, FILM Igrač ragbija Watson: »Muškarci, preuzmite odgovornost«
Sljedeći članakZA KRISTOVIM STOLOM Pedagogija zajedničkoga blagovanja