Dok je desnica mostarskoga biskupa pažljivo razmazivala sveto ulje od sredine prema rubovima bijeloga oltara, crkvom je vladala tišina, a vjerni je narod s pozornošću pratio taj čin. U povijesti svake crkve čin posvete pripada redu događanja koji su usporedivi s onim što je u osobnoj povijesti svakoga kršćanina pristupanje sakramentima kršćanske inicijacije. Ali za Posušake je vrućega kolovoškoga dana čin posvete njihove župne crkve postao i »spomenčin« čitave njihove povijesti. Možda i ne samoga Posušja, nego i čitave Hercegovine.
Jer od 1996. i blagoslova temeljnoga kamena današnje župne crkve, oko kojega su se u onim prvim godinama nakon krvavoga rata brzo počele slagati i druge »cigle nade«, u posušku su crkvu tijekom njezina nepuna tri desetljeća ugrađene i neke naoko nevidljive cigle. Prepoznale bi se među njima i cigle hrabrosti slavnoga hajduka Mijata Tomića, cigle lukavosti kojom su bistri hercegovački fratri stoljećima vijugali između osmanskoga bezakonja i surovosti, kao i cigle pameti koju je nesebično s narodom dijelio posuški sin fra Grgo Martić. Prepoznala bi se u zidovima nove crkve i cigla drskosti kojom je glasoviti fra Didak Buntić »udarao« prema Bečkomu dvoru, braneći neumorno čast i dostojanstvo hercegovačkoga puka, ali i ciglu njegove organiziranosti koja je početkom prošloga stoljeća preseljenjem u Slavoniju i Srijem od gladi spasila 17 000 djece…
Hrvatska horizontala i katolička vertikala
No bez cigli žive vjere Posušaka ne bi bilo nove župne crkve. A ni onoga što se posljednjih godina s poštovanjem i opravdano opisuje kao »posuško čudo«, čiji je graditelj svaki Posušak, svaki na svoj način.
Župnik fra Jozo Hrkać: »Ovo je narod koji poštuje svoj i nacionalni i vjerski identitet te narod koji je veoma privržen Crkvi, uvijek spremni izići u susret te sudjelovati u životu župne zajednice. To se posebice osjeti pri svim većim organizacijama gdje bude mnoštvo onih koji se stavljaju na raspolaganje i pitaju što mogu učiniti za svoju Crkvu«U danima kada se kolovoz polako bližio svojemu zalazu zastajemo u Posušju i razgovaramo o tim fenomenima s domaćim župnikom fra Jozom Hrkaćem. Polako je posuški župnik »lovio dah« nakon nekoliko »udarnih« dana u kolovozu. Tradicionalno, vjernička svečanost koja je okupila velika mnoštva proslava je Velike Gospe. Večer uoči mjestom prolazi i velika procesija. Svemu prethodi i devetodnevna duhovna priprava – krunice, velike ispovijedi, misna slavlja. Ove je godine tijekom devetnice podijeljeno oko 30 000 pričesti, navodi župnik. A tjedan nakon Velike Gospe, u petak 22. kolovoza, na blagdan Marije Kraljice Neba, po rukama biskupa Petra Palića posvećena je posuška župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije.
»Ovo je narod koji poštuje svoj i nacionalni i vjerski identitet te narod koji je veoma privržen Crkvi, uvijek spreman izići u susret te sudjelovati u životu župne zajednice. To se posebice osjeti pri svim većim organizacijama gdje bude mnoštvo onih koji se stavljaju na raspolaganje i pitaju što mogu učiniti za svoju Crkvu«, opisao je župnik Hrkać hrvatsku horizontalu i katoličku vertikalu koje čine temelj identiteta i usmjeruju život svakoga Posušaka. »Uvjeren sam da je posuška župa živa upravo zato što su joj u središtu sakramenti, ponajprije ispovijed i misa. I prva je Crkva bila utemeljena na slavlju sakramenata koji se nisu shvaćali površno. Budućnost Crkve upravo je u povratku tim izvorima.«
Izvorište brojnih duhovnih zvanja
Da riječi župnika nisu tek neke naučene pobožne fraze itekako svjedoče posuške statistike – gradski dio uz okolna naselja danas ima nešto manje od 11 000 stanovnika. U prosjeku se godišnje krsti 165 djece, navodi župnik Hrkać, a sprovoda je sedamdesetak. Zajednicu ministranata čini sedamdesetak djevojčica i dječaka. Nedjeljama se mise slave u šest različitih termina, crkva je dupkom ispunjena, a posjećene su i mise u tjednu. U posljednjih nekoliko desetljeća iz Posušja je ponikao i velik broj svećeničkih i redovničkih zvanja koji su se po svojim službama našli i u raznim dijelovima Hercegovine, Dalmatinske zagore, Slavonije… Posljednji njihov tradicionalni susret u srpnju okupio je njih gotovo četrdeset. A i ovoga ljeta slavilo se u Posušju nekoliko mladih misa. Uz župnika Hrkaća u posuškom je pastoralu angažirano šest svećenika franjevaca te još dvije školske sestre franjevke.
Kraj »hercegovačkoga sna«?
Do Posušja se danas od hrvatske metropole dolazi, takoreći, za tren oka. Nakon četiri sata vožnje autocestom prema jugu, prođe se Imotskom krajinom, mahne glasovitomu spomeniku Mercedesu, a dok se kratko pomisli na Kikaša, Matana i Škilju iz Zagvozda – fiktivne likove iz glasovitih »Prosjaka i sinova« koji su kroz povijest i Imotske krajine i Hercegovine bili itekako stvarni ljudi – već se stiže u Posušje. Hercegovina nije bila nikad bliže Zagrebu.
A desetljećima je Zagreb bio glavni cilj »hercegovačkoga sna« – doći u metropolu, snaći se, ostati ondje živjeti, vratiti se u svoj kraj automobilom sa zagrebačkim registracijama… No polako se, govori nam sugovornica Luca Vasilj, i ta perspektiva mijenja. Premda zagrebačke registracije ostaju u Posušju svojevrsni znak »plemstva«, sve se manje domaćih ljudi iseljava u Zagreb i u inozemstvo. »Baš smo i ovoga ljeta često komentirali kako je u Posušju bilo sve manje ‘auslendera’ – onih koji su se odselili zbog posla u Njemačku i Austriju, pa ovdje navrate u vrijeme godišnjih odmora. Osim snažnoga demografskoga rasta mi svjedočimo i valovima povratka. Vraćaju nam se obitelji iz inozemstva, ali i oni iz Zagreba. Primjerice, dosta se njih vraća jer u tim sredinama u duhovnom smislu više ne vide normalan ambijent u kojem se mogu odgajati i podizati djeca«, pojašnjava sugovornica Vasilj, koja je i jedna od aktivnijih posuških župljanka. Pred onim što nam je ona govorila blijedjeli su u širem hrvatskom pučanstvu naveliko poznati stihovi o kamenu, kršu, maslini, vinu i gangi, a u prvi su plan dolazili stihovi hercegovačke narodne »Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine«.
Nakon stoljeća na marginama postali središte
Sugovornica Vasilj pripada i velikoj niski posuških poduzetničkih obitelji. Svoju poduzetničku snalažljivost lako je pretočila i u život župe. S ciljem uključivanja još većega broja ljudi u redoviti život župe pokrenula je župni profil na Instagramu. Plodovi su došli vrlo brzo jer su se preko te mreže ljudi – mahom oni mlađe generacije – počeli informirati i o nekim aktivnostima mimo misnih slavlja, poput mjesečnih duhovnih obnova. »Iznenadili smo se brzinom reakcije. Nakon nekoliko objava, najava, crkva je i uz te događaje postala ispunjena, ‘zakucana’, kako mi volimo ovdje reći«, dodaje Luca Vasilj.
Dio su »posuškoga čuda« i brojna privatna poduzeća koja se razvijaju posljednjih godina. A dolaze i razna predstavništva inozemnih tvrtki. Trguje se sa svima – s raznim dijelovima BiH, Dalmacijom, Hrvatskom i šire. Posve je to novi trenutak u posuškoj povijesti jer je valjda prvi put samo Posušje postalo središte. Odvajkada je ono bilo uz granicu, na marginama nekoga velikoga imperija – osmanskoga, austrougarskoga, jugoslavenskoga… Danas bi se moglo reći da se Posušake, kao i ostale Hrvate u »postdaytonskoj« BiH, nanovo gura na margine. No proći će jednom – kako su kroz povijest prolazile i druge političke boljke – i te komplikacije.
Luca Vasilj: »Osim snažnoga demografskoga rasta mi svjedočimo i valovima povratka. Vraćaju nam se obitelji iz inozemstva, ali i oni iz Zagreba. Primjerice, dosta se njih vraća jer u tim sredinama u duhovnom smislu više ne vidi normalan ambijent u kojem se mogu odgajati i podizati djeca«
Zdravka Pišković: »U našoj župi nema ‘jednakijih’ među jednakima. To je vidljivo i kada su neke velike svečanosti, poput nedavne posvete župne crkve ili Velike Gospe. Kada kolege iz medija dođu i pitaju nas tko će biti od političara u prvim redovima, obično im kažemo da se ne zamaraju jer kod nas to tako ne funkcionira. ‘Politika’ obično ne sjedi u prvim redovima«»U našoj župi nema ‘jednakijih’ među jednakima«
Posuška župljanka Zdravka Pišković u posljednjih četiri-pet godina aktivnije se uključila u laički dio župnoga života. U župi s mladima u Frami surađuje u njihovoj medijskoj sekciji. Zadužena je i da medijski za župnu stranicu poprati sva važnija zbivanja u župi. U njezinim pažljivo sročenim izvještajima rijetko koji detalj ostaje propušten. »Za mene je čast služiti u župi i to je angažman koji ni jedan novac ne može ‘nadoknaditi’. U našoj župi nema ‘jednakijih’ među jednakima. To je vidljivo i kada su neke velike svečanosti, poput nedavne posvete župne crkve ili Velike Gospe. Kada kolege iz medija dođu i pitaju nas tko će biti od političara u prvim redovima, obično im kažemo da se ne zamaraju jer kod nas to tako ne funkcionira. ‘Politika’ obično ne sjedi u prvim redovima«, pojašnjava sugovornica Pišković.
Nadopunjuju se naraštaji mlađih i starijih
Poseban su ponos Posušja njihovi framaši, kojih je aktivno oko četiri stotine. U ukupno devet sekcija u Frami mogu se uključiti mladi Posušaci, kazuju nam mlade framašice Andrea Mandurić i Leona Senjak. »Frama je srce naše župe i našega Posušja. Većina mladih prođe kroz nju – privuku ih jednostavno njihovi prijatelji, školske kolege, starija braća i sestre, rođaci… A nama je drago da i na taj način možemo služiti Crkvi«, opisuju nam dvije mlade sugovornice. U Frami mladi razvijaju svoje talente, usmjeravaju se i prema onomu čime će se baviti kada odrastu. Ako netko i ode dalje, u Zagreb ili u inozemstvo, upravo je framaški krug glavni magnet koji ih vraća na njihovu rodnu grudu. Framaši su angažirani i karitativno. Ne prolazi ni jedna veća akcija pomaganja starijima, potrebitima, materijalno slabijima, a da se u nju ne uključe i framaši.
Poseban su ponos Posušja njihovi framaši, kojih je aktivno oko četiri stotine. Frama ima devet sekcija
A da mlađe i zrelije generacije u župnoj svakidašnjici mogu biti komplementarne potvrdili su voditelj zajednice odraslih čitača Ivan Bešlić i jedna od angažiranijih župnih »trećara« Vinka Koštro. Organizirana zajednica čitača plod je seminara profesora Tomislava Ivančića u Splitu od prije nekoliko desetljeća. Ono što su naučili od zajednice »Molitva i riječ« tadašnji su posuški polaznici i hodočasnici odlučili pretočiti u neku konkretnu župnu stvarnost. Zajednica odraslih čitača ima dvadesetak aktivnih članova koji se vrlo lako dogovaraju o nedjeljnim i drugim misnim čitanjima.
Zajednica »trećara« okuplja osamdesetak članova, susreću se redovito svakoga prvoga petka u mjesecu, a često su angažirani i na terenu – u pohodu starijima i nemoćnima. »Naši fratri najbolje znaju komu treba. Sami ljudi rijetko će tražiti pomoć. Kao župa svjedočimo rastu, rađaju se djeca, ljudi ostaju, ne odlaze dalje, ovdje su im firme i poslovi. Na kraju svi znaju – nigdje nije tako lijepo kao u domovini«, zaključila je župljanka Koštro.
Posušje – demografski najperspektivnija hrvatska župa
