VUKA – SLAVONSKA ŽUPA KOJA VJEROM I MOLITVOM POBJEĐUJE PESIMIZAM »Crkva nas još drži na okupu«

Snimio: V. Čutura | Za lijepa vremena mise se slave na otvorenom
Župa okuplja 2300 vjernika u svim naseljima. Osim katolika u selima živi 150-ak pravoslavnih vjernika. Odnos rođenih i umrlih je nerazmjeran. Vidljivo je to iz matičnih knjiga: u prošloj godini krštenih je 13, a umrlih 35. Vjenčanja je 2019. bilo tek pet. Krizmanika je prošle godine bilo 33, a prvopričesnika 30.

Na putu od Osijeka prema Đakovu nakon Čepina smjestilo se pitomo slavonsko mjesto Vuka. Po geopolitičkom ustroju je općina, a po crkvenom je župa sv. Josipa Đakovačko-osječke nadbiskupije, Čepinskoga dekanata. Teritorij župe proteže se još na filijalu Beketinci koja pripada Čepinu te Široko Polje koje je u sklopu grada Đakova. U središtu mjesta dominira župna crkva, a pokraj nje spomenik hrvatskim braniteljima, škola, trgovina… Slavonsku ljepotu i njezino prirodno blago oplemenjuju vrijedni ljudi. Župnik je Ivan Marković.

Ratna župa »bez dekreta«

»Župa Vuka relativno je mlada župa koja postoji 78 godina. Prije osamostaljenja bila je filijala župe sv. Ladislava kralja u Punitovcima. Kako su Punitovci bili jedna od najvećih župa tada Đakovačko-srijemske biskupije, a dugi niz godina nisu imali kapelana, pastoralni život u filijalnim zajednicama sve je više slabio. Tako je Vuka odijeljena od matične župe te utemeljena kao ekspozitura, i to u ožujku 1942. u jeku II. svjetskoga rata. Kasnije je postala župom bez posebna biskupova dekreta.« Nadalje župnik navodi da je stanovništvo doseljavalo u vrijeme biskupa Josipa Čolnića, ponajviše iz Bosne i Dalmacije. Doseljavanja iz Bosne nastavljena su u nekoliko navrata, posljednja u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

»Nije dovoljno čovjeka koji je branio domovinu samo pokopati s vojnim počastima. Dok je živ treba ga vrjednovati«, kaže župnik Marković.

»Danas župa okuplja 2300 vjernika u svim naseljima. Osim katolika u našim selima žive i pravoslavni vjernici, s kojima smo u dobrim odnosima. Njih je 150-ak. Zajednica je sve manja jer se mlađe obitelji iseljavaju bilo u Osijek i druge hrvatske gradove bilo na Zapad u Njemačku, Austriju i Irsku. Odnos rođenih i umrlih je nerazmjeran. Vidljivo je to iz matičnih knjiga, u prošloj godini krštenih je 13, a umrlih 35. Premalo je vjenčanja, samo pet 2019. Krizmanika je prošle godine bilo 33, a prvopričesnika 30. Na području župe dvije su osmogodišnje škole u Vuki i Širokom Polju te područna s četiri razreda u Beketincima. Iz godine u godinu sve je manji broj djece. Do početka korone održavali smo župnu katehezu za sve uzraste. Najbolja je posjećenost djece u Beketincima. Nema ih puno, ali su redoviti i angažirani. U katehetskoj pripravi za prvopričesnike i krizmanike uz župnika uključeni su i katehete: vjeroučiteljica Ana Buček iz Beketinaca, vjeroučitelj i voditelj škole u Širokom Polju Robert Smješka te kateheta Ilija Pejić.« Župnik Marković o mladima je rekao da ih u pojedinoj generaciji nema mnogo. Zbog školovanja izbivaju po čitave dane iz mjesta stanovanja, a velik dio njih stanuje u gradu radi lakšega pohađanja škole. »Poteškoća je u katehetskoj pripravi srednjoškolaca za sakrament krizme. Jedini dan kad su većina doma je nedjelja. Teško je danas mlade zadržati na selu. Većina ih ovdje ne pronalazi radno mjesto i najčešće zato odlaze trbuhom za kruhom. Oni koji odlaze više se i ne planiraju vratiti.«

Umirovljenice idu u nadnicu

Župnik ističe da je većina župljana zaposlena u Osijeku, Đakovu te na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Nekoliko je obrtnika koji također imaju zaposlene, dio je obuhvaćen projektom »Zaželi« u sklopu projekata EU-a u pomoći starijima i samcima, a dio preko Općine i u javnim radovima. »Dosta je umirovljenika, staračkih i samačkih domaćinstava. Naš dio Slavonije godinama je na marginama. Puno se govori o velikim projektima i ulaganjima, stvaranju novih radnih mjesta, no to je zasad samo dobra priča bez stvarnih pokazatelja. Postoji puno mogućnosti, osobito za ekološku proizvodnju, no čini si da nekomu nije stalo do toga. Ljudi su marljivi. Život ih je učinio takvima. Raduje me kada u razgovoru otkrijem da umirovljenice idu u nadnicu da nešto zarade, ali su i u komunikaciji s drugima i brže im prođe vrijeme. Ima i teških životnih situacija u pojedinim obiteljima, ne bih baš rekao da su ljudi na rubu gladi, ali počesto zbog bolesti, invaliditeta i bolovanja pojedine obitelji žive skromno. Uskoči im i župni Caritas prema svojim mogućnostima, ali i mnogi velikodušni pojedinci o kojima doznam za njihovu solidarnost od onih kojima su pomogli ili pomažu.«

Caritas prati potrebe župljana

Iz svakoga je mjesta u župi po jedan predstavnik u župnom Caritasu, navodi župnik. »Nastojimo pratiti potrebe naših vjernika. Ono što ne možemo sami rješavano preko dekanatskoga i biskupijskoga Caritasa. Primjećujem da su ljudi solidarni unatoč neimaštini i gospodarskoj krizi. Spremni su pomoći i učiniti dosta jedni za druge. Praktična je to vjera koja se očituje kroz djela. Ponekad se to čini malo, ali za potrebitoga je puno. I hvala svima koji nesebično pomažu i dijele ono što imaju. Redovite su i akcije u koje uključujemo cijelu zajednicu u došašću i korizmi. U tim vremenima i ljudi su osjetljiviji za potrebe drugih. Prikupljamo hranu koju karitativna skupina daruje potrebitim obiteljima i pojedincima. Pomognemo i u kupnji ogrjeva pojedinim obiteljima. Sve su to mali koraci, ali učinjeni s puno ljubavi.«

Priručnik sa 376 popijevaka

U Širokom Polju djeluje mješoviti zbor. Organizirani su, stariji i mlađi, iako ih nema puno, te uporni, s dobrom orguljašicom i zvonaricom Marijom Jagodić, koja sve to uvijek pogura. Župnik Marković s đakonom iz Našica Marinom Golubovićem izdao je priručnik za pjevanje kroz liturgijsku godinu sa 376 popijevaka. »Volim crkvenu glazbu i lijepo liturgijsko pjevanje i stoga potičem i trudim se zajedno s orguljašicama da liturgija bude lijepa. U ostala dva sela u Vuki i Beketincima pjevamo pučki. Teško je doći do orguljaša. U Vuki smo do kraja srpnja imali orguljašicu, djevojku Rahelu Šimičić, koja je nakon mature otišla u Zagreb na studij. Njezina sestra Lara studira glazbu u Ljubljani. Ona nam pomogne i spremna je svirati kad god je doma. Sada je tu zbog situacije u Sloveniji i rado uskoči jer uz solopjevanje koje specijalizira svira i orgulje. U Beketincima je tradicionalno pučko pjevanje a capella. Pripomognem ženama koje to vode koliko mogu«, napominje župnik.

Rast uz živu krunicu

Župa raste duhovno zahvaljujući i živoj krunici koja okuplja 80 članova, a četvrtkom su i česta euharistijska klanjanja u župnoj crkvi. »Smatram da je to bitan dio euharistijske duhovnosti zajednice i svakoga vjernika. U filijalnim crkvama klanjanje je povremeno uz zavjetne dane ili pojedine prigode. Sakramentalni život zajednice po meni nije zadovoljavajući. Svakodnevna je prilika za slavljenje pomirenja. Obiteljska molitva živa je u nekim obiteljima i to se vidi u susretu s djecom i članovima obitelji. Oni su uvijek tu uz crkvu i za Crkvu. Tradicionalne pobožnosti – svibanjske, listopadske, križni put, prvi petak, krunica – postoje i žive u sva tri mjesta. Nisu nažalost baš preposjećene. Kada bi nas bilo više, bilo bi još ljepše«, kaže župnik.

Paziti da se ne umore?

Posebno sa žaljenjem župnik Marković ističe teškoće okupljanja mladih. »Kroz tjedan ih nema jer su zauzeti, a k tomu poneki sadržaji ih privuku ako se radi o izletu, susretima mladih na dekanatskoj, biskupijskoj i nacionalnoj razini. Unutar zajednice kad prođe sakrament krizme, mladi jednostavno kao da se umore i odustanu. Ostane ih vrlo malo, ali zbog blizine grada često ni vikendom nisu doma.«

U župi su nedjeljom tri mise. »U ovim posebnim okolnostima u dvije zajednice misu slavimo na otvorenom i ljudi su to dobro prihvatili. No smanjio se broj vjernika na nedjeljnim misama. Kad prođu sadašnje okolnosti, vjerujem da će se postupno vraćati i oni koji su u rizičnim skupinama i oni koji se boje. Pomalo se pribojavam da to nikad više ne će biti onaj broj vjernika koji je bio prije svega ovoga.« U posljednje vrijeme smanjena su i hodočašća. »Vjernici vole hodočašća, tu se više zbliže i povežu. Dva su tradicionalna hodočašća. Za Ime Marijino idemo u Aljmaš, svake godine u subotu najbližu spomendanu. Ove smo godine hodočastili u manjem broju, ali smo išli. Drugo je u Mariju Bistricu u svibnju. Ove je godine to hodočašće izostalo jer nije bilo organiziranih prijevoznika nakon ‘zatvaranja’. Na hodočasničkim mjestima ljudi se rado ispovijedaju i to im je poput male duhovne obnove. Uz ta hodočašća rado hodočaste i za svetkovinu Velike Gospe u Aljmaš, Dragotin i Ilaču, a u Mariju Bistricu osobito hodočaste naši vjernici iz Hrastovca i Lipovca jer su njihovi korijeni u Hrvatskom zagorju.« O održavanju sakralnih objekata župnik navodi da vjernici pomognu na razne načine, a redovito pomogne Općina Vuka i Grad Đakovo te Općina Čepin, jer pripadaju trima lokalnim cjelinama.

Ljubav i vjera ih je nosila

I pastoral hrvatskih branitelja izazov je Crkvi, o čemu župnik Marković kaže: »U odmaku od 30 godina od Domovinskoga rata učinjeno je mnogo, no čini se ne dovoljno. Crkva, osobito naša biskupija, ima susrete s braniteljima i njihovim obiteljima. Oni su duboko ranjeni i ne smije ih se nikako zapostavljati. Nije dovoljno spomenuti branitelje, kojih je svakim danom sve manje, samo prigodno uz njihov dan 5. kolovoza ili uz obljetnicu njihove postrojbe ili uz spomen na stradanje Vukovara. Branitelji su stvorili svojom hrabrošću domovinu koju imamo i u kojoj živimo i to uvijek treba isticati. No sustav ih često marginalizira i obezvrijedi. Nije dovoljno čovjeka koji je branio domovinu samo pokopati s vojnim počastima. Dok je živ treba ga vrjednovati. Ponekad je teško doći do njih jer nose puno svojih rana, ali su zasigurno susreti i razgovori te ispovijedi pravo bogatstvo i otkriće za mene kao svećenika. Ljubav i vjera ih je nosila«, zaključuje župnik Marković.

»Motor« Širokoga Polja

Sakristanka i zvonarica Marija Jagodić živi u Širokom Polju. »Domaćica sam, a od 2006. preuzela sam sakristiju, brigu o crkvi, misnom ruhu i svemu što treba«, rekla je sakristanka, koja sa suprugom uređuje i crkveno dvorište, a uključe se i ostali župljani, na što je iznimno ponosna.

Monika Galić majka je dvoje djece i odgojiteljica djece predškolske dobi Dječjega vrtića Osijek. Istodobno je tajnica Kulturno-umjetničkog društva »Milko Cepelić« iz Vuke. »U našoj sam župi već nekoliko godina članica pastoralnoga vijeća, liturgijska čitačica, a u zadnje dvije godine i župna dopisnica. Moja je zadaća župne dopisnice izvještavati o lijepim događajima unutar župe, obljetnicama, posvetama, hodočašćima, aktivnostima molitvenih zajednica, humanitarnih događanja i akcija našega Caritasa te ostalim specifičnostima i nesvakidašnjim događajima tijekom liturgijske godine. Jako se radujem i svakoj misi na kojoj imam čast čitati riječ Božju.«

Suvremenu medijsku sliku opisala je rekavši: »Činjenica je da je zaista u medijima prisutno previše negativizma, ali i veličanja onoga što je za nas kršćane u mnogim aspektima nemoralno, uključujući i razne marketinške propagande kojima se svakodnevno pokušava odvratiti čovječanstvo od temeljnih ljudskih vrijednosti. Dotaknut ću se aktualne situacije s pandemijom koronavirusa. Mislim da je nepotrebno svakodnevno objavljivanje brojki novooboljelih osoba. Virus se širi, svjesni smo, no na ovaj način informiranja kod mnogih osoba se razvija histerija, anksioznost, tjeskoba, a to ne vodi ničemu dobromu. Kada bi se smanjio pritisak u medijima, vjerujem da bi mnogi lakše prebrodili nadolazeću zimu. Općenito, kada bi naglasak informiranja bio na pozitivnim stvarima, postupno bi se razvijao i optimističan mentalitet populacije.« Vijećnica Galić smatra da se pesimizam može pobijediti upravo vjerom i molitvom. »S pouzdanjem u Božju dobrotu, milosrđe i providnost lakše ćemo se nositi sa životnim teškoćama te imati pozitivniji pogled na svijet.«

Ljubav osluškuje potrebite

Voditeljica župnoga Caritasa i molitvene zajednice Božjega milosrđa je Paulina Bartolović, koja je rođena 1983. u Osijeku, udana je i majka dvoje djece. Živi na Maloj Branjevini, a po zanimanju je slastičarka. »U Caritasu smo Marko Maričić iz Vuke i ja. Također, imamo i pridružene članove: iz Širokoga Polja je Marija Jagodić, a iz mjesta Beketinci Ana Buček. Djelujemo aktivno osluškujući potrebe naših župljana. U vrijeme Božića i Uskrsa prikupljamo namirnice, a dijelimo i kolače. Posebno moram istaknuti da nas i u vrijeme ‘zatvaranja’ ništa nije omelo da i oni osjete svu radost Uskrsa. Osim u namirnicama, pomažemo u nabavi ogrjeva u skladu s našim mogućnostima te u popravcima kućanskih aparata. Uza sve to, naš Caritas sudjeluje i u akcijama zaklade ‘Nikola Dogan’. Župljani su prilično osjetljivi na one koji su u potrebi, uvijek su spremni darovati onima koji nemaju. Na području naše župe imamo nekoliko obitelji kojima je pomoć potrebna, ali najveći problem ima osamljena starija populacija. Iako bi i njima dobro došla pomoć u namirnicama, oni smatraju da im je potrebniji razgovor i da znaju da nisu sami. I na tom se području trudimo biti aktivni, posebno u sadašnje vrijeme pandemije.«

Pandemija je izazov za vjernike

Tomislav Đambić rođen je prije 50 godina u Đakovu. Živi u Širokom Polju sa suprugom Rozalijom i djecom Klarom, Kristinom, Martom, Marijom i Franjom. Obavlja posao nadzornika na tehničkom pregledu i zaposlen je u Osijeku. Supruga je odgojiteljica djece predškolske dobi i radi u vrtiću u Đakovu. »U župi sam aktivan još od djetinjstva, kao ministrant, kasnije u dvadesetim kao čitač, sudjelovao sam i u raznim graditeljskim poslovima u obnovi crkvenih objekata, kao i u izgradnji novih, u svom selu Širokom Polju, filijali župe Vuka. Od 2000. član sam pastoralnoga vijeća, a od 2003. izvanredni djelitelj pričesti. Inicijativa za službu izvanrednoga djelitelja pričesti došla je u vremenu kad smo imali već formiran crkveni zbor koji je počeo djelovati sredinom devedesetih. U sklopu velikih radova na našoj crkvi sv. Izidora dograđen je i proširen crkveni kor na kojem su dobili svoje mjesto članovi crkvenoga zbora. No za vrijeme mise zboraši su bili uskraćeni za pričest jer je svećeniku bilo nezgodno ići stubama na kor, a i vremenski je župniku uvijek bilo tijesno jer su ga čekale još dvije mise u župi. Na prijedlog tadašnjega župnika Froka Zefiqa započeo sam službu izvanrednoga djelitelja. U početku sam donosio pričest samo članovima crkvenoga zbora, no kasnije sam pomagao župniku pričešćivati i druge vjernike. Kada su veliki blagdani za vrijeme Uskrsa i Božića rado pomognem župniku Markoviću. Posebno me ispunja donijeti euharistijskoga Isusa starijim osobama i slabije pokretnima.«

Kao roditelj petero djece Đambić ima što reći i o budućnosti mladih u župi. »Način života u obiteljima uvelike se promijenio u odnosu na prije 30-ak godina; seoske obitelji više nisu ono što su bile kad su se više bavile poljoprivredom, manje razdvojene nego danas. Roditelji su iz vlastitoga dvorišta podmirivali velik dio svojih potreba i djeca su bila od pomoći svojim roditeljima. Naime, djeca i roditelji živjeli su više zajedno nego danas, i prirodno je i normalno bilo ići u crkvu. Mladi u crkvu idu ako to nauče od svojih roditelja i ako redovito obavljaju sakramente.«

»Živim u seoskoj sredini u Širokom Polju i mogu reći da je naše selo aktivna sredina, prije svega crkvena, pa i društvena. U vrijeme pandemije osobno doživljavam svoj dolazak na mise kao na povlašteno mjesto, gdje kroz liturgiju, molitvu i euharistiju mogu izgrađivati svoj vjernički i obiteljski život vjerujući da je sve povezano s pandemijom ujedno i izazov za sve nas. Crkva nam nudi po svom nauku Kristovo učenje koje nam može biti oslonac i utjeha u svim životnim izazovima, pa tako i u vrijeme pandemije«, svjedoči Đambić.

Podložni medijskoj manipulaciji

Aktivna je u župi i Karla Jagodin, 20-godišnja studentica u Osijeku. Voditeljica je folklora u Vuki. »Od malih je nogu postojao interes za folklor pa sam do danas spojila svoju ljubav prema folkloru i rad s ljudima. Predsjednica sam KUD-a ‘Milka Cepelića’ u Vuki i voditeljica dječje skupine u istoimenom KUD-u. Sretni smo što smo kao udruga vrlo dobro prihvaćeni u župnoj zajednici. Prijašnji i sadašnji župnik uvelike su pridonijeli razvoju našega KUD-a, na čemu smo im neizmjerno zahvalni. Župnik nam je uvijek na raspolaganju za bilo kakvu pomoć. Tijekom ljeta probe održavamo u crkvenom dvorištu, a ustupljene su nam i prostorije pastoralnoga centra za održavanje svih naših aktivnosti. Sudjelujemo u župnim i drugim svečanostima.«

»Vjerujem da mi mladi utječemo jedni na druge i da se zbog toga međusobno možemo poticati na bilo kakav doprinos zajednici. Odnosno, ako se meni današnja proba folklora svidjela, pozvat ću susjedu i prijateljicu da se pridruže KUD-u i prepričati im što mi se to toliko svidjelo. Vjerujem da bi ih to zaintrigiralo. Ako mi se sviđa način na koji se župnik ophodi prema mladima i općenito ljudima, kako savjetuje, motivira, govorit ću o tome svojoj okolini i možda na taj način pokušati nekoga animirati da sudjeluje u misi ili na idućem hodočašću. Smatram da sve manje mladih odlazi u crkvu. Nerijetko na portalima i društvenim mrežama čitamo loše vijesti o Crkvi, svećenicima i redovnicima. Velik broj mladih nerijetko pristane uz stajališta koja pročitaju i ne žele promisliti drukčije. Tako nastupa nezainteresiranost za Crkvu. No također mislim da velik utjecaj može imati i obitelj, jer sve počinje od primjera roditelja ili bilo koga iz obitelji.«

U Beketincima o crkvi se brine Ilija Begović. Ističe da je zemlju dao u zakup te da se bavi građevinskim poslovima, jer djeca su otišla svojim putom. »Danas su teškoće u odseljavanju jer idu kompletne obitelji, a onda je pitanje njihova povratka. Crkva nas još drži na okupu.«

Prvi župnici mučenici
Prvi upravitelj župe bio je mladomisnik Tomo Vinić, kojega su u 33. godini ubili komunisti kod Semeljačke šume 12. ožujka 1946. Godine 1944. službu župnoga upravitelja preuzeo je Vendelin Kristek, koji je po završetku rata 1945. osuđen na dvije godine zatvora u Staroj Gradiški. Ondje je teško obolio i umro u Đakovu 26. lipnja 1948. U vrijeme Kristekova boravka u kaznionici župom su upravljali svećenici iz Đakova, kapucini iz Osijeka te drugi redovnici. Tek 1966. župu su ponovno preuzeli dijecezanski svećenici.

IZVORGlas Koncila br. 45/2020.
Prethodni članakZAŠTO JE MARTINJE U NJEMAČKOJ POSEBAN DOŽIVLJAJ ZA DJECU I NAJMLAĐE? Umjesto vina, veliča se snaga dijeljenja i ljubavi
Sljedeći članakNEPOVJERENJE U DOBA KORONE Mladi u Hrvatskoj nisu radikalizirani