Velike se stvari događaju kad se susretnu ljudi i planine«, napisao je engleski pjesnik William Blake. Zbog njihove veličanstvenosti i uzvišenosti, teške pristupačnosti i odvojenosti od civilizacije nebeski vrhunci simbol su duhovnoga svijeta pa stoga ne iznenađuje da brojne religije iskazuju strahopoštovanje prema svetim planinama. Uspinjanjem na planinu tijelo se žrtvuje, duša se pročišćava i čovjek se priprema za susret s Bogom. Na planini Sinaju prorok Mojsije primio je od Boga Deset zapovijedi, u Govoru na gori Isus Krist proglasio je ljudima temeljna načela kršćanskoga života, gora Tabor mjesto je Isusova preobraženja i objave Kristova božanstva učenicima, a na Maslinskom je brdu Gospodin uzišao na nebo i odande će u posljednja vremena započeti konačno osvajanje svijeta. Planine su, dakle, točka u kojoj se zemlja susreće s nebom, prolaznost s vječnošću, nesavršeno sa savršenim, čovjek s Bogom.
Republika Sveta Gora
Nije stoga neobično da je jedno od najvažnijih duhovnih središta kršćanstva izvan Svete Zemlje određeno upravo velikim kopnenim uzvišenjem. Nalazi se na najistočnijem ogranku grčkoga poluotoka Halkidike, a ime je dobilo po planinskom vrhuncu Atosu ili Svetoj gori (2033 m). Riječ je o manjem poluotoku koji je s kopnom povezan uskim zemaljskim pojasom i proteže se oko 60 km u dužinu u Egejsko more. Osebujnih je prirodnih ljepota, s oštrim klisurama i dubokim gudurama, krševitim vrhovima i šumovitim brježuljcima, isprepleten divljim stazama i makadamskim putovima kojima magarci i mule stoljećima neumorno tegle teret svojih gospodara. Nema asfaltirane ceste koja vodi prema ostatku Grčke, a zrakoplovni su letovi iznad poluotoka zabranjeni pa se stoga na Atos dolazi samo morem ili brodom.
Na višestruko izdvojenu poluotoku smjestila se autonomna monaška republika Sveta Gora u kojoj živi oko 2000 pravoslavnih monaha. Sastoji se od dvadeset velikih manastira i dvanaest skitova srednje veličine, uz manje zajednice od nekoliko članova i pustinjačke nastambe u kojima živi jedan monah. Ustanove srednje i manje veličine podređene su jednomu od dvadeset manastira, od kojih svaki ima vlastitu samoupravu i način života. Iako je poluotok Atos pod suverenitetom Republike Grčke i crkvenom jurisdikcijom Carigradske patrijaršije, monaška republika Sveta Gora ima značajnu političku i crkvenu autonomiju koja se ostvaruje kroz jedinstvenu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.
Budući da je Atos zapravo jedan veliki muški samostan, ženama nije dopušten ulazak na poluotok, a muškarci bilo koje vjere i nacionalnosti mogu ga posjetiti, ali im je potrebna posebna dozvola. Vladaju stroga pravila monaškoga života zato što je poluotok kao mjesto molitve i liturgije, rada i askeze posvećen ponajprije Bogu. Osim toga Sveta Gora nije samo prirodni fenomen i duhovno središte, nego i riznica umjetničkoga i povijesnoga blaga neprocjenjive vrijednosti, od živopisnih manastira i crkava, dragocjenih dokumenata i rukopisa do brojnih fresaka, ikona i relikvijara.
»Atos. Izvan ovoga svijeta«
Iznimna duhovna, kulturna i prirodna vrijednost Svete Gore nadahnula je redatelje Petera Bardehlea i Andreasa Martina da filmskim jezikom ovjekovječe »jednu od posljednjih tajni Europe« u djelu znakovita naslova – »Atos. Izvan ovoga svijeta« (»Athos. Im Jenseits dieser Welt«) (2016.). Riječ je o dugometražnom dokumentarnom filmu (95 min) njemačko–austrijske koprodukcije koji je dostupan na Netflixu. Film u obliku dnevničkoga izvještaja prikazuje svakodnevni život i duhovnu odiseju nekolicine atoških monaha, od iskusnoga oca Epifanija do novoređenika oca Lukijana, uz zadivljujuće panoramske snimke svetogorskih krajobraza i manastira te slikovite prizore pravoslavnih liturgijskih slavlja i svečanih procesija. Tipičnoga dokumentarističkoga komentara nema, nego se povremeno insertiraju misaoni govori pojedinih monaha. Bizantski napjevi i neprizorna upotreba tišine stvaraju poseban meditativan ugođaj koji gledatelja potiče na sabranost i duhovnu refleksiju.
Bogorodičin vrt
Vrata nadnaravnoga svijeta otvaraju se kroz doživljaj Svete Gore kao simbola duhovnoga dozrijevanja i osobnoga traganja za Bogom. Otac Filemon objašnjava da se Sveta Gora naziva i Vrt Svete Djevice Marije, pri čemu se monasi uspoređuju s cvjetovima koji su posađeni na Atosu, gdje zatim rastu i razvijaju vlastiti miris. »Zasađeni u domu Gospodnjem, cvatu u dvorima Boga našega« (Ps 92, 14). Gdje su »posađeni«? Kako »rastu i razvijaju miris«? Kakav je njihov »miris«?
Monasi su »posađeni« daleko od svijeta, ali za spasenje svijeta. Neki su dio većih zajednica, neki manjih, a ima i onih koji se povukoše od ljudi te žive kao isposnici i pustinjaci. Svaki monah, međutim, »raste« tamo gdje ga je Bog s razlogom »posadio«. Žive na prekrasnim mjestima koja su teško pristupačna, a da bi se do njih došlo, treba se dobro potruditi.
Slično je s čovjekovim putom u nebo. Iako su blagoslovljeni (vrlo) skromnim smještajem u čudesnom prirodnom okružju, stare građevine treba pažljivo obnavljati, a surovu zemlju mukotrpno obrađivati. Tako je i s dušom – valja je obnavljati da se ne bi urušila, treba je obrađivati da bi donijela plodove i da je korov ne bi ugušio. »Ne smijemo se opustiti. Moramo paziti. Kako ćemo inače napredovati ako ne budemo svladavali prepreke?« kaže otac Epifanije dok s uzvišice promatra svoju ćeliju i obližnje vinograde.
Kako monasi »rastu i razvijaju miris« u Majčinu vrtu? Odgovor se nalazi kod starih atoških otaca: »Molitva, bdjenje i rad siguran su način za ukrotiti vlastite misli i strasti da biste slijedili Božju volju.«
Molitva nije samo intimni susret s Gospodinom ili dio zajedničkoga bogoslužja, nego je riječ o duhovnom prijateljstvu koje određuje takoreći svaki trenutak života monaha. Božje ime zaziva se pred ikonom, ali i pred krušnom peću. Gospodinu se pjeva za vrijeme liturgije, ali i kad se strmim puteljcima raznose paketi za braću. Kad Boga ljubiš, uvijek ti je u mislima, u srcu, na jeziku. Misli su tada ispravne, srce čisto, a jezik blagotvoran. Trezvenost duha nije moguće postići bez bdjenja nad vlastitim životom, jer bdjenje čuva duh od pospanosti i opijenosti tminama svijeta. »Monah neprestano mora nadzirati svoj um i preispitivati svoje misli«, kaže otac Galaktikon, mladi pustinjak zadivljujuće jednostavnosti i prostodušnosti.
Za radnim stolom ističe: »Ne možeš cijeli dan moliti i čitati. Moraš nešto raditi.« Neki monasi tako proizvode tamjan, neki slikaju ikone, neki rade s drvom, neki su vinogradari i kuhari, neki knjižničari i zvonari. Radom se kroti pala ljudska narav, čuvaju se i priskrbljuju nužna vremenita dobra te se čini nešto za drugoga.
Kakav je »miris« monaha? To je Kristov miris, miris svetosti, miris sinova svjetla što dopire do drugih ljudi. »Kad izliječimo vlastitu dušu, možemo i drugima pomoći«, kaže otac Galaktikon. Monasi duhovna iskustva ne čuvaju ljubomorno za sebe, nego ih velikodušno prenose drugima. Dragovoljno preuzimaju teret teške duhovne borbe da bi upozorili na što čovjek treba paziti i što treba činiti za spasenje vlastite duše.
U svemu tome valja biti oprezan, ponizan i svjestan da duhovna borba traje do smrti. Zdušno pripremajući objed za braću i goste, otac Epifanije s uzdahom kaže: »Gospodine, ja sam samo grješnik.« Grješnik potrebit Božjega milosrđa i ništa više.
