Mack Phillips (Sam Worthington) sretno je oženjen otac troje djece čiji je gotovo idiličan život nepovratno promijenjen nakon što je serijski ubojica oteo i ubio njegovu najmlađu kćer Missy (Amélie Eve). Mack pada u depresiju koja utječe na cijelu njegovu obitelji, ali i na njegov odnos prema prijateljima, Crkvi čiji je član i, naposljetku, na njegov odnos s Bogom, koji dolazi u najveću krizu. Teret tragičnoga gubitka kćeri nadodan je na teret trauma koje je uzrokovao njegov otac koji je bio alkoholičar i zlostavljač (tukao je i njega i njegovu majku) i, što je možda najgore, teret krivnje jer je Mack svojega otca na kraju otrovao. Može li čovjek s toliko trauma i tolikim teretom ponovno pronaći mir, sreću i zadovoljstvo? Za tako izvanredni preokret potrebna je i izvanredna intervencija »odozgo«, a Macku se upravo to događa kada na mjestu gubitka svoje kćeri doživi susret s Presvetim Trojstvom u obličju tri ljudske osobe koje mu, svaka na svoj način, pomažu da se pomiri s Bogom, sa svojim pokojnim otcem, sa samim sobom, i da doživi milost opraštanja.

Manje uspješan od knjige

Stuart Hazeldine, engleski scenarist i redatelj, imao je za sobom samo jedan kratki film (»Christian«, 2004.) i jedan cjelovečernji (»Ispit«, 2009.) kada mu je povjerena režija filma »Koliba« koji je snimljen po istoimenoj knjizi kanadskoga autora Williama P. Younga.

Film za neke može biti vrlo dobar i koristan, a za neke loš i možda čak i opasan – ovisno o tome na što se stavi težište i kako se tumači osobno iskustvo Boga

Hazeldine bi sa svojih 46 godina trebao biti u svojim zrelim stvaralačkim godinama i to što je prikazao u »Kolibi« vjerojatno je blizu njegova umjetničkoga maksimuma, s čime će se većina gledatelja toga filma vjerojatno zadovoljiti, ali neki će možda poželjeti više suptilnosti i intelektualnih izazova te manje »udaranje« na emocije i (za neke, pomalo pretjerano i proračunato) izazivanje suza.

Youngu je »Koliba« bila prva knjiga i godinu dana nakon objavljivanja (objavio ju je 2007. u vlastitoj nakladi nakon što je dobio odbijenicu 26 nakladnika) ostala je gotovo neprimijećena u medijima. Sve dok nije došla na prvo mjesto »New York Timesove« ljestvice najprodavanijih knjiga, gdje je ostala 70 tjedana. Zanimljivo, Young je knjigu napisao na poticaj svoje supruge koja je željela da njihovo šestero djece može na jednom mjestu pronaći kako njihov otac gleda na Boga i kako je, kao odrastao čovjek, doživio unutarnje ozdravljenje. To je važno naglasiti zato što Young nije teolog (niti se on takvim predstavlja iako, teološki gledano, nije potpuno neuk) i zato ni knjigu ni film »Koliba« ne treba suditi kao pokušaj sustavnoga i (katolički) pravovjernoga prikaza trinitarne, kristološke, soteriološke ili bilo koje druge teologije, nego samo kao pokušaj da se, koliko je to moguće u jednom igranom filmu (odnosno knjizi), i to na umjetnički način, prikaže proces prihvaćanja gubitka voljene osobe i praštanja. S tim je, naravno, povezan i problem zla u svijetu (zašto Bog dopušta da se zlo događa?) i to kakva je čovjekova slika Boga, odnosno koliko je snažna čovjekova vjera kada se dogodi veliki gubitak ili teška bolest, ili, drugim riječima, koliko su ljudi spremni prihvatiti križ?

Licentia poetica ili hereza?

Zbog navedenih glavnih tema, isplati se pogledati Hazeldineov film, no uz napomenu da neke elemente u priči ne treba uzeti (pre)doslovno, odnosno treba uzeti u obzir vizualnu »umjetničku slobodu« u prikazu osoba Presvetoga Trojstva. Naime, u dijelu filma dvije božanske osobe Presvetoga Trojstva glume žene pa je tako Bog Otac prikazan kao crnkinja (Octavia Spencer), a Duh Sveti kao Azijatkinja (Sumire Matsubara), dok je uloga Isusa Krista (očekivano i prikladno) povjerena izraelskomu glumcu Avrahamu Avivu Alushu koji zahvaljujući svojemu podrijetlu ima izvanjske značajke koje su vjerojatno blizu povijesnomu Isusu (boja kože, kose i očiju). Ono što je nedvosmisleno dobro prikazano i što može pomoći boljemu shvaćanju trojstvenosti jednoga Boga scena je u kojoj Mack pita sve tri osobe tko je od njih Bog, na što oni jednoglasno odgovaraju »Ja sam«.

Međutim, u čemu je potencijalni problem prikaza Boga kao žene? U Svetom pismu jasno se iščitava da se Bog objavio kao Otac koji šalje svojega Sina na ovaj svijet da bi otkupio čovjeka, a nakon uskrsnuća i njegova uzašašća ljudi ne ostaju sami nego dolazi Duh Sveti. Dakle, prema toj objavi pogrješno bi bilo (striktno gledano) Boga Otca prikazivati kao ženu jer bi onda po definiciji bio Majka, a ne Otac, ali »Koliba« i ne pokušava nametnuti neku novu sliku Boga Otca, nego prikazuje mogućnost da si netko Boga može zamisliti (i) kao Majku, za što postoje i biblijski povodi (Hošea 11, 3-4 i 13, 8; Ponovljeni zakon 32, 11-12 i 32, 18; Izaija 66, 13, te 49, 14 i 42, 14; Psalmi 123 i 128, Matej 23, 37; Luka 13, 34 i 15, 8-10). K tomu, u Knjizi Postanka (1, 27) stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, a čovjek je ili muško ili žensko.

Što to znači za izvornu sliku po kojoj je čovjek stvoren: je li Bog muško ili žensko? Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 239) jasno i nedvosmisleno kaže da Bog nije ni muško ni žensko, i nadilazi ljudsko otčinstvo i majčinstvo. Drugim riječima, o Bogu sa sigurnošću možemo reći samo ono što nije (»negativna teologija« Tome Akvinskoga). Smije li se onda Boga prikazati kao ženu ili majku? Odgovor na to pitanje isti je kao i odgovor na pitanje može li se zamisliti da se Bog može objaviti kao žena ili majka. Oni koji to ne mogu ili ne žele zato što to smatraju heretičnim i uvrjedljivim, ne bi trebali ni gledati »Kolibu«. Svi oni drugi, posebno oni koji znaju razlikovati Katekizam Katoličke Crkve od igranoga filma, u »Kolibi« bi mogli pronaći inspirativne poticaje za opraštanje i primanje oproštenja.

Zašto je film ostao nezamijećen?
Kako to da je jedan tako pozitivan vjerski film kao što je »Koliba« u hrvatskim, posebno katoličkim medijima ostao gotovo neprimijećen ili možda i namjerno ignoriran? Čini se da bi uzrok tomu mogla biti i atmosfera u kojoj neki žene nazivaju »drugotnima« i ističu starozavjetnu sliku Boga Otca, a brane svoju retoriku nazivajući kritičare neprijateljima Crkve i mrziteljima. Tako se stvara atmosfera straha u kojoj se s jedne strane izbjegava komentirati sve ono što nije 100 posto katoličko i pravovjerno, a s druge strane se neki trude biti »papskiji od pape«.
Nije za teološki skrupulozne

Dakle, to nije film za teološki skrupulozne osobe niti za one koji traže solidnu katoličku teologiju, ali može biti iskorišten kao povod za raspravu o problemu zla u svijetu, o raznim slikama Boga i, što je najvažnije, o praštanju koje je dvosmjerno: ljudi moraju naučiti opraštati drugima i isto tako primati oproštenje od drugih i od Boga. »Koliba« bi mogla posebice dobro doći onima koji pate jer su prošli ili prolaze teške životne kušnje i zbog toga se pitaju ljubi li ih Bog (još uvijek) i zašto se loše stvari događaju (i) dobrim ljudima. Nekima možda može pomoći da bolje razumiju problem zla u svijetu i nauče prepoznavati i posvješćivati razne slike Boga koje svatko od nas ima i koje se mijenjaju sukladno čijemu teološkomu i duhovnomu napretku (ili nazadovanju). U tome se možda nalazi i prijelomna točka za ocjenjivanja filma: za neke može biti vrlo dobar i koristan, a za neke loš i možda čak i opasan – ovisno o tome na što se stavi težište i kako se tumači osobno iskustvo susreta sa živim Bogom. Ta podijeljenost kao da zrcali podijeljenost u ocjenama kvalitete filma koje su dali filmski kritičari u usporedbi s većinom gledatelja: na internetskoj stranici rottentomatoes.com pozitivne kritike dalo je samo 19 posto filmskih kritičara, za razliku od 83 posto gledatelja.

U svakom slučaju, ne može se zanemariti činjenica da je William P. Young napisao vrlo popularnu knjigu koja je prevedena i na hrvatski i da je na temelju te knjige snimljen i kvalitetan film koji bi se mogao svidjeti mnogim hrvatskim gledateljima, iako bi neke mogao i uznemiriti pa vrijedi ona: »Svakom svoje.«

»Morate ispljunuti i nekoliko koštica«
Poznati američki biskup Robert Barron (pomoćni biskup u nadbiskupiji Los Angeles) preporučio je Youngovu knjigu »Koliba« katolicima, a posebno onima koji pate, uz slikovito upozorenje: »To je kao i s lubenicom u kojoj ima mnogo slatkoga, ali morate ispljunuti i nekoliko koštica.« Jedna od tih »koštica« jest način na koji Young suprotstavlja Zakon i Milost kao dvije nepomirljive suprotnosti zbog čega je, po biskupovim riječima, Young »počeo previše zvučati kao Martin Luther«. Slično vrijedi i za film: treba uzeti ono što je dobro i pobudno i ne dopustiti da to pokvari nekoliko »koštica«.

IZVORPrilika br. 5/2017.
Prethodni članakNAKON PRADJEDOVE TRAUME PATI I PRAUNUK Pomirba ne može započeti ako se jasno ne odrede počinitelji
Sljedeći članakHRVATSKI BRANITELJI S RABA Zov domovine zov je rapskoga srca